Srbi odlaze zadovoljni. Gube doduše zauvijek svoj zavičaj i sve materijalne stečevine vezane za nj, ali dobivaju zauzvrat nešto mnogo dragocjenije – osjećaj da su bili u pravu, najdublju unutarnju satisfakciju i blagotvornu poštedu od suočenja s posljedicama vlastite gluposti. Sve je doista onako kako su im govorili njihovi vođe koje su tako slijepo slijedili – tako je u eseju Oluja, 1995. godine, tezu postavio Boris Buden, filozof, publicist, intelektualac za kojeg u Hrvatskoj nije bilo mjesta. Naveo je pritom činjenicu spaljenih srpskih sela i ubojstava civila koja su se dogodila za vrijeme i nakon vojno-redarstvene akcije.
Dvadeset i jednu godinu kasnije, uoči još jedne proslave ratne pobjede nad pobunjenim hrvatskim Srbima i njihovim pomagačima, Hrvatska je pokazala da pobjedu nije iskoristila kako bi na cjelokupnom svom teritoriju osigurala vladavinu prava, odnosno da bi svim građanima ove zemlje, bez obzira na njihovu nacionalnost, vjeroispovijest, svjetonazor i politička uvjerenja, omogućila da žive u civiliziranoj državi, da se bez straha izražavaju i govore, da slave svoje vjerske i nacionalne praznike. Takvim stanjem stvari najzadovoljniji su oni koji žive od raspirivanja mržnje i netrpeljivosti, kako sa hrvatske, tako i sa srpske strane.
Četiri dana uoči Oluje skupina ljudi, koji su sebi uzeli za pravo govoriti u ime cijele Hrvatske, na motociklima je stigla u srpsko selo Morpolača i prekinula tamošnju proslavu Svetog Vasilija. Odjeveni u crne košulje, u selo su stigli da bi prekinuli »četnički dernek«, odnosno da bi spriječili da na slavlju pjeva stanoviti Mile Delija, pjevač navodno poznat po svojim velikosrpskim stajalištima. Taj Delija, međutim, nije niti najavljen, niti se pojavio na proslavi u Morpolači. Oni koji sude i presuđuju u ime cijele Hrvatske tako su prekinuli koncert bugarske pjevačice Gabrijele Pejčev. Okupljenima su vikali: Četnici, vratite se u Srbiju. Proslavu su, dakako, prekinuli. Nije im smetalo što Mile Delija, zbog kojeg su se navodno prosvjedovali, nije nastupio na fešti, niti je, rekosmo, njegov nastup bio planiran.
Organizator koncerta Alen Tomašević kasnije će o incidentu reći: »Nisu se pjevale četničke pjesme, niti je to bio četnički dernek. Ovo je tragedija, sumrak hrvatskog društva, tumor koji izjeda hrvatsko tkivo. Ovog puta smo mete bili mi Srbi, sutra će to biti neki nepoćudni Hrvati.«
Lokalni zadarski list ovaj sramotni događaj popratio je tekstom s naslovom: »Branitelji krenuli na Morpolaču kako bi zaustavili pjevača Milu Deliju«, a glasnogovornik zadarske policije Elis Žodan nije vidio problem: »Osiguravali smo okupljanje i sve je proteklo u redu. Bilo je malo nadvikivanja s jedne i druge strane, ali ništa ozbiljnije«. Srbi iz Morpolače dobili su, međutim, vrlo ozbiljnu poruku. Svaka budala koja se predstavi kao hrvatski branitelj može nekažnjeno doći u njihovo selo i iživljavati se mašući pritom hrvatskom zastavom.
Tri dana kasnije, policija je zabranila antiratni prosvjed na Trgu bana Jelačića, koji je organiziralo nekoliko nevladinih udruga. U goste su im stigle i Žene u crnom iz Beograda, organizacija koja se svo vrijeme rata u Srbiji borila protiv Miloševićeve velikosrpske politike i agresije na Hrvatsku. Kad su se prosvjednice na Trgu ipak okupile, dočekala ih je rulja raspoložena za linč. Na Hrvatskoj televiziji ta rulja, mahom mladići u dvadesetim godinama života, predstavljena je kao da se radi o članovima braniteljskih udruga. Repertoar uvreda na Jelačić placu bio je sličan kao u Morpolači: četnici, četničke kurve, m'rš u Srbiju...
Na koncu – proslava Oluje, govori na kininskoj tvrđavi. Govori stanoviti Glavota, pukovnik u mirovini.
– Najviše se ispričavam tebi narode, jer nismo dovršili posao do kraja, pa sad moraš trpjeti ovakva sranja u vlastitoj domovini, zaključio je. Što to znači i kakav posao treba dovršiti? Pobiti sve koji ne misle kao Glavota? Ne dopustiti da govori nikom tko nije na liniji Glavote, »branitelja Morpolače« i »predstavnika braniteljskih udruga«, mlađih punoljetnika koji na Trgu bana Jelačića gađaju šakom u glavu ženu koja je došla prosvjedovati protiv rata? Svi ovi izljevi mržnje i ludila pouzdan su znak da je Hrvatska oboljela od pobjede. Najsretniji zbog njezine bolesti su Aleksandar Vučić, mentor mu Vojislav Šešelj i slični. Oni pokazuju prstom u ove događaje i sa nasladom govore: »Što smo vam rekli!« Mora li biti tako? Ne mora.
Dvadeset i jednu godinu kasnije, uoči još jedne proslave ratne pobjede nad pobunjenim hrvatskim Srbima i njihovim pomagačima, Hrvatska je pokazala da pobjedu nije iskoristila kako bi na cjelokupnom svom teritoriju osigurala vladavinu prava, odnosno da bi svim građanima ove zemlje, bez obzira na njihovu nacionalnost, vjeroispovijest, svjetonazor i politička uvjerenja, omogućila da žive u civiliziranoj državi, da se bez straha izražavaju i govore, da slave svoje vjerske i nacionalne praznike. Takvim stanjem stvari najzadovoljniji su oni koji žive od raspirivanja mržnje i netrpeljivosti, kako sa hrvatske, tako i sa srpske strane.
Četiri dana uoči Oluje skupina ljudi, koji su sebi uzeli za pravo govoriti u ime cijele Hrvatske, na motociklima je stigla u srpsko selo Morpolača i prekinula tamošnju proslavu Svetog Vasilija. Odjeveni u crne košulje, u selo su stigli da bi prekinuli »četnički dernek«, odnosno da bi spriječili da na slavlju pjeva stanoviti Mile Delija, pjevač navodno poznat po svojim velikosrpskim stajalištima. Taj Delija, međutim, nije niti najavljen, niti se pojavio na proslavi u Morpolači. Oni koji sude i presuđuju u ime cijele Hrvatske tako su prekinuli koncert bugarske pjevačice Gabrijele Pejčev. Okupljenima su vikali: Četnici, vratite se u Srbiju. Proslavu su, dakako, prekinuli. Nije im smetalo što Mile Delija, zbog kojeg su se navodno prosvjedovali, nije nastupio na fešti, niti je, rekosmo, njegov nastup bio planiran.
Organizator koncerta Alen Tomašević kasnije će o incidentu reći: »Nisu se pjevale četničke pjesme, niti je to bio četnički dernek. Ovo je tragedija, sumrak hrvatskog društva, tumor koji izjeda hrvatsko tkivo. Ovog puta smo mete bili mi Srbi, sutra će to biti neki nepoćudni Hrvati.«
Lokalni zadarski list ovaj sramotni događaj popratio je tekstom s naslovom: »Branitelji krenuli na Morpolaču kako bi zaustavili pjevača Milu Deliju«, a glasnogovornik zadarske policije Elis Žodan nije vidio problem: »Osiguravali smo okupljanje i sve je proteklo u redu. Bilo je malo nadvikivanja s jedne i druge strane, ali ništa ozbiljnije«. Srbi iz Morpolače dobili su, međutim, vrlo ozbiljnu poruku. Svaka budala koja se predstavi kao hrvatski branitelj može nekažnjeno doći u njihovo selo i iživljavati se mašući pritom hrvatskom zastavom.
Tri dana kasnije, policija je zabranila antiratni prosvjed na Trgu bana Jelačića, koji je organiziralo nekoliko nevladinih udruga. U goste su im stigle i Žene u crnom iz Beograda, organizacija koja se svo vrijeme rata u Srbiji borila protiv Miloševićeve velikosrpske politike i agresije na Hrvatsku. Kad su se prosvjednice na Trgu ipak okupile, dočekala ih je rulja raspoložena za linč. Na Hrvatskoj televiziji ta rulja, mahom mladići u dvadesetim godinama života, predstavljena je kao da se radi o članovima braniteljskih udruga. Repertoar uvreda na Jelačić placu bio je sličan kao u Morpolači: četnici, četničke kurve, m'rš u Srbiju...
Na koncu – proslava Oluje, govori na kininskoj tvrđavi. Govori stanoviti Glavota, pukovnik u mirovini.
– Najviše se ispričavam tebi narode, jer nismo dovršili posao do kraja, pa sad moraš trpjeti ovakva sranja u vlastitoj domovini, zaključio je. Što to znači i kakav posao treba dovršiti? Pobiti sve koji ne misle kao Glavota? Ne dopustiti da govori nikom tko nije na liniji Glavote, »branitelja Morpolače« i »predstavnika braniteljskih udruga«, mlađih punoljetnika koji na Trgu bana Jelačića gađaju šakom u glavu ženu koja je došla prosvjedovati protiv rata? Svi ovi izljevi mržnje i ludila pouzdan su znak da je Hrvatska oboljela od pobjede. Najsretniji zbog njezine bolesti su Aleksandar Vučić, mentor mu Vojislav Šešelj i slični. Oni pokazuju prstom u ove događaje i sa nasladom govore: »Što smo vam rekli!« Mora li biti tako? Ne mora.
