Što je jedini opipljiv učinak aktualne predizborne razmjene uvreda s »beogradskom čaršijom«, za koju je odgovoran opozicijski čelnik Zoran Milanović, ali i višemjesečne blamaže s neuspješnom blokadom pregovora Srbije i EU-a, a zatim i recentnog raspirivanja ustašluka i srbofobije u Hrvatskoj, što uglavnom ide na dušu propaloj koaliciji HDZ-a i Mosta? Ako, dakle, sada podvučemo crtu, što je rezultat višemjesečnog poigravanja i manipuliranja susjedskim odnosima u unutarpolitičke, a sada i predizborne svrhe?
Odgovor na to pitanje prilično je jednostavan, koliko god naše političke elite od njega bježale. Nepromišljena i nezrela hrvatska politika, naime, omogućila je beogradskoj vrhušci da se pred Europom i svijetom vješto pojavi u ulozi žrtve »povampirenog hrvatskog nacionalizma«, nakon čega će ih ta ista Europa, odnosno Europska unija, još više maziti i paziti, sviđalo se to Hrvatskoj ili ne.
To je bio i jedini cilj ovotjednog igrokaza premijera Srbije Aleksandra Vučića pred stranim diplomatima: politički kapitalizirati situaciju u kojoj se Srbija zatekla. Vučić je pritom posegnuo za najtežom optužbom, tvrdeći da Hrvatska svojom politikom ugrožava regionalnu stabilnost, čime postiže dva ključna cilja. Prikazujući Hrvatsku kao trenutačno glavnog destabilizatora regije, Vučić ciljano igra na najbolniju kartu u očima zapadnih čelnika, jer upravo je stabilnost krhke i nestabilne regije, nakon krvavih ratova devedesetih, najveći prioritet i najveća opsesija svih zapadnih aktera na Balkanu proteklih godina, a osobito sada, kada je Balkan ponovo postao poprište odmjeravanja snaga i utjecaja Zapada, Rusije i Turske.
Na takvu politiku Hrvatske Vučić je odlučio odgovoriti suzdržano, šutnjom, poslušavši savjete američkog veleposlanika i šefa ureda EU-a u Srbiji, no zato neće šutjeti njegovi epigoni, poput šefa diplomacije Dačića i ministra Vulina, kao što ni sam Vučić nije šutio kada je prije nekoliko dana govorio o Hrvatskoj kao o »mjestu povampirenja ustaške ideologije«. Istodobno će srpska diplomacija raditi u tišini, pisati pisma i slati upozorenja na brojne međunarodne adrese, pa i briselsku, zahtijevajući od EU-a da reagira na ispade svoje članice.
I kao drugo, skrećući pozornost na »obnovu ustaštva i fašizma u Hrvatskoj«, beogradski čelnik vješto minorizira ulogu Srbije u pogoršavanju odnosa svoje zemlje sa svim zemljama u regiji, osim s Mađarskom i Makedonijom, gdje beogradski čelnici pronalaze politički srodne duše, a pogotovo dvostruku igru Beograda u aktualnoj destabilizaciji BiH putem famoznog Dodikovog referenduma o danu srpske republike u BiH, za koji ni Dodik ne krije da je zapravo samo predigra za nešto puno više i opasnije.
Upravo to je, dakle, opipljivi rezultat recentne hrvatske politike i retorike prema Srbiji, a još je gore što je to hrvatska vrhuška očito napravila ciljano. Hrvatska je samo pomogla Srbiji lakše odglumiti ulogu žrtve, a pritom je spiskala i zadnje ostatke kredita što ga je imala kod zapadnih čelnika, dok svjetski mediji opet pišu o hrvatskim političarima kao o primitivcima opsjednutima prošlošću.
novilist
Odgovor na to pitanje prilično je jednostavan, koliko god naše političke elite od njega bježale. Nepromišljena i nezrela hrvatska politika, naime, omogućila je beogradskoj vrhušci da se pred Europom i svijetom vješto pojavi u ulozi žrtve »povampirenog hrvatskog nacionalizma«, nakon čega će ih ta ista Europa, odnosno Europska unija, još više maziti i paziti, sviđalo se to Hrvatskoj ili ne.
To je bio i jedini cilj ovotjednog igrokaza premijera Srbije Aleksandra Vučića pred stranim diplomatima: politički kapitalizirati situaciju u kojoj se Srbija zatekla. Vučić je pritom posegnuo za najtežom optužbom, tvrdeći da Hrvatska svojom politikom ugrožava regionalnu stabilnost, čime postiže dva ključna cilja. Prikazujući Hrvatsku kao trenutačno glavnog destabilizatora regije, Vučić ciljano igra na najbolniju kartu u očima zapadnih čelnika, jer upravo je stabilnost krhke i nestabilne regije, nakon krvavih ratova devedesetih, najveći prioritet i najveća opsesija svih zapadnih aktera na Balkanu proteklih godina, a osobito sada, kada je Balkan ponovo postao poprište odmjeravanja snaga i utjecaja Zapada, Rusije i Turske.
Na takvu politiku Hrvatske Vučić je odlučio odgovoriti suzdržano, šutnjom, poslušavši savjete američkog veleposlanika i šefa ureda EU-a u Srbiji, no zato neće šutjeti njegovi epigoni, poput šefa diplomacije Dačića i ministra Vulina, kao što ni sam Vučić nije šutio kada je prije nekoliko dana govorio o Hrvatskoj kao o »mjestu povampirenja ustaške ideologije«. Istodobno će srpska diplomacija raditi u tišini, pisati pisma i slati upozorenja na brojne međunarodne adrese, pa i briselsku, zahtijevajući od EU-a da reagira na ispade svoje članice.
I kao drugo, skrećući pozornost na »obnovu ustaštva i fašizma u Hrvatskoj«, beogradski čelnik vješto minorizira ulogu Srbije u pogoršavanju odnosa svoje zemlje sa svim zemljama u regiji, osim s Mađarskom i Makedonijom, gdje beogradski čelnici pronalaze politički srodne duše, a pogotovo dvostruku igru Beograda u aktualnoj destabilizaciji BiH putem famoznog Dodikovog referenduma o danu srpske republike u BiH, za koji ni Dodik ne krije da je zapravo samo predigra za nešto puno više i opasnije.
Upravo to je, dakle, opipljivi rezultat recentne hrvatske politike i retorike prema Srbiji, a još je gore što je to hrvatska vrhuška očito napravila ciljano. Hrvatska je samo pomogla Srbiji lakše odglumiti ulogu žrtve, a pritom je spiskala i zadnje ostatke kredita što ga je imala kod zapadnih čelnika, dok svjetski mediji opet pišu o hrvatskim političarima kao o primitivcima opsjednutima prošlošću.
novilist
