Uspjela je zato što se uzdignula nad vlastitom uskogrudnošću. I to ponajprije zaslugom Zlatka Dalića i njegovih nogometaša, koji su bili uključivi i otvoreni, čime su brzo stekli simpatije cijelog svijeta. Dok je, primjerice, jedan njegov prethodnik na izborničkom mjestu brojao krvna zrnca drugih reprezentativaca, Dalić je svima iskazao poštovanje, ne podcjenjujući nikoga.
Hrvatska je, i to nakon dugo vremena, ponovno pobijedila. Hrvatski nogometaši ostvarili su nevjerojatan, nezamisliv uspjeh, ali taj uspjeh daleko nadilazi granice nogometnog igrališta. Nogometaši su ujedinili naciju vrativši joj ponos i samopouzdanje, no ovaj veliki događaj nije bio ograničen samo na Hrvatsku i Hrvate. Hrvatska nacionalna priča, pa, ako hoćete, i hrvatska nacionalistička priča – što priča o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji neprijeporno jest – tako je prvi put od rata postala velika globalna priča, ali na posve drukčiji način nego što je to bilo devedesetih. S obzirom na globalnu moć i privlačnost Mundijala, vjerojatno najvećeg sportskog turnira u svijetu, to je i razumljivo.
Francuzi su u nedjelju osvojili Mundijal, no Hrvati su osvojili simpatije cijelog svijeta. Kapetan hrvatske momčadi Luka Modrić uživa u Hrvatskoj status božanstva (što će hrvatsko pravosuđe koje Modriću treba suditi zbog lažnog svjedočenja uskoro staviti na velike kušnje, no to je ovaj put druga tema), ali njegova zvijezda ne sja samo nad Hrvatskom. Modrić je postao nacionalni junak, ali i globalni heroj, jer su hrvatske kockice u zadnjih mjesec dana postale globalni hit. Modrićeva virtuoznost privukla je nogometne zaljubljenike iz cijelog svijeta, a njihov broj mjeri se milijardama.
Za francusku reprezentaciju navijali su Francuzi, a za hrvatsku cijeli svijet. Hrvatske navijačke pjesme na internetu pjevali su ljudi sa svih krajeva svijeta, koji do jučer možda nisu ni čuli za Hrvatsku. Hrvatska nacionalna priča, koja je uvijek u prošlosti bila ekskluzivistička – životareći u svom svijetu, izvan kojeg nas nitko nije razumio – prvi se put, više silom prilika nego vlastitom voljom, otvorila svijetu. Nacionalistički narativ doveden do kraja pokazao je koliko je zatvorenost besmislena. Doveo je do vlastite negacije. Hrvatska je prerasla Hrvatsku.
Uspjela je zato što se uzdignula nad vlastitom uskogrudnošću. I to ponajprije zaslugom Zlatka Dalića i njegovih nogometaša, koji su bili uključivi i otvoreni, čime su brzo stekli simpatije cijelog svijeta. Dok je, primjerice, jedan njegov prethodnik na izborničkom mjestu brojao krvna zrnca drugih reprezentativaca, Dalić je svima iskazao poštovanje, ne podcjenjujući nikoga. Dalić i njegov tim nisu dijelili ljude, nego su ih povezivali, i to pod hrvatskim kockicama, koje su tako povezale ne samo Hrvate, nego milijune i milijune ljudi različitih nacija.
Ta pogledajmo samo što je nogometašima uspjelo u regiji! Od Slovenije do Makedonije, na cijelom postjugoslavenskom prostoru, opterećenom starim sukobima i podjelama, skoro svi su navijali za hrvatsku reprezentaciju, čiji je uspjeh s pravom slavljen i kao uspjeh cijele regije. Iz Slovenije su vlakovima putovali u Hrvatsku kako bi sa susjedima uživali na trgovima hrvatskih gradova, oduševljeni magijom Modrića, Rakitića, Mandžukića i ostalih. To se nikad ranije nije dogodilo.
U Srbiji je Aleksandar Vučić kao nekadašnji navijački vođa uložio ozbiljan napor da nametne za koga se smije navijati i kako javni televizijski servis treba komentirati nogometne utakmice, pogotovo kada igra i pobjeđuje Hrvatska. Njegovi stranački poslušnici napadali su i vrijeđali sve za koje se posumnjalo da navijaju za Hrvatsku. Normalna Srbija, pa i ona koja inače uopće ne navija jer je nogomet ne zanima, ipak je navijala za Hrvatsku, Vučiću u inat. Hrvatska je ujedinila regiju, kao što je ujedinila cijeli svijet. I to je nevjerojatan, nepojmljiv uspjeh!
novilist
