Ruski predsjednik Vladimir Putin je 2011. godine najavio kako ruska Vlada pokreće Yamal LNG projekt na poluotoku Jamal, gdje se prema procjenama nalaze ukupne rezerve plina od 1.250 milijardi m3. Prema planu, prva pošiljka ukapljenog plina trebala bi biti isporučena krajem 2017. godine. Unatoč financijski zahtjevnom projektu, ogromnoj količini dolara u milijardama potrebnim za izgradnju LNG terminala za ukapljivanje plina, za izgradnju zračne i morske luke u Sabetti; unatoč financijskim sankcijama SAD i EU s kojim je bila obuhvaćena i tvrtka Novatek, koja je nositelj cijelog projekta – u petak, 8. prosinca 2017., točno po planu je utovaren prvi tanker s ukapljenim plinom u luci Sabetta, čemu je prisustvovao predsjednik Putin. U sljedećih 25 godina ruska Vlada namjerava investirati još 250 milijardi dolara za puni razvoj proizvodnje plina na Jamalu i Arktiku.
Nekoliko godina prije Putina, o terminalu za ukapljeni plin na otoku Krku, koji bi služio za pretovar plina s tankera, počelo se razmišljati u Hrvatskoj. Još tamo 2006.-2007., tadašnji premijer Ivo Sanader je spominjao strane ulagače, njemački E.ON, RWE i konzorcij Adria LNG koji će financirati projekt. Počelo se s izradama studija utjecaja na okoliš. Nešto kasnije je ministar Čačić došao s pričom o investitorima iz Katara i kopnenom terminalu. Pa kopneni terminal nije bio isplativ, gradit će se plutajući terminal, nakon 10 godina će se krenuti u izgradnju kopnenog terminala. S pričama o LNG terminalu Hrvatska je dočekala i članstvo u EU. A Europska Unija kao glavni kupac ruskog plina ima i svoj institucionalni okvir koji se zove Instrumenti za povezivanje Europe. Desetak dana nakon otprave prvog tankera s ukapljenim plinom iz ruske luke Sabetta, na zasjedanju Vijeća ministara energetike EU, Hrvatskoj su dodijeljena bespovratna sredstva u iznosu od 101,4 milijuna eura za izgradnju terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG) na Krku, točnije za kupnju FSRU plutajućeg terminala za ukapljeni plin. Ukupna investicija bi iznosila 383,6 milijuna eura.
Ovako je to objasnio povjerenik EU za klimatsku i energetsku politiku Miguel Arias Cañete: „Danas potpisanim sporazumom pokazujemo da je energetska unija stvarnost na terenu: izgrađujemo veze koje nedostaju u energetskoj infrastrukturi, ujedinjujemo tržišta i poboljšavamo sigurnost opskrbe. Ovim će se ulaganjem omogućiti opskrba Hrvatske i Mađarske prirodnim plinom, ali i pojačati diverzifikacija izvora energije u srednjoj i jugoistočnoj Europi, te dati gospodarski poticaj cijeloj regiji”.
http://www.lng.hr/hr/novosti-detalji/eu-ulaze-u-terminal-za-ukapljeni-prirodni-plin-na-otoku-krku-79
Tako LNG Hrvatska, tvrtka koja formalno razvija projekt dolazi u probleme. Planirani godišnji kapacitet terminala je dvije milijarde m3, a od deset novih FSRU terminala u knjigama narudžbi svjetskih brodogradilišta do 2020. godine, pet ih već ima određenu destinaciju, a preostalih pet je s godišnjim kapacitetom uplinjavanja malo manjim od pet milijardi m3. Okvirna cijena takvih terminala je oko 250 milijuna dolara. LNG Hrvatska ima dvije mogućnosti – kupiti jedan od neprodanih FSRU terminala (pritom namaknuti još preko 100 milijuna eura potrebnih za kupnju) ili naručiti novi terminal po vlastitim specifikacijama, budući da je izvozni kapacitet terminala ograničen na izvoz maksimalno milijardu kubika plina zbog ograničenja plinovodne infrastrukture. U oba slučaja je LNG Hrvatska osuđen na rad s upitnom profitabilnošću, budući da još uvijek ne znamo tko su sigurni kupci tog plina. Dakako, s kupnjom FSRU terminala, od gospodarskog poticaja za hrvatska brodogradilišta kojeg spominje povjerenik EU nema ni “p“, sav novac bi bio isisan u korist gospodarstva zemlje u kojoj se terminal gradi.
Usporedimo li ove dvije priče o LNG-u, rusku i EU-hrvatsku, mogli bismo doći do zaključaka o učinkovitosti ruskog modela upravljanja državom i neučinkovitosti EU-hrvatskog modela. I to ne bi bili pogrešni zaključci. Onaj pravi zaključak koji stoji u pozadini ruske učinkovitosti i EU-hrvatske neučinkovitosti jest da ekonomska logika funkcionira svugdje na svijetu na isti način. Profitabilnost ulaganja u Jamal LNG projekt je bila presudnija za uspjeh projekta od naloga predsjednika Putina. Neprofitabilnost ulaganja u LNG Hrvatska je i dovelo do višegodišnjeg stajanja na mjestu – nikom se ne ulaže novac tamo gdje ne vidi mogućnosti za profit. Uza sav ugled kojeg predsjednik Putin uživa u svijetu, teško da bi ikoga privukao na ulaganje u projekt sa sumnjivom profitabilnošću. Mogao je samo donijeti političku odluku i tu odluku financirati novcem iz državnog proračuna ili prepustiti projektu samom da privuče ulagače (što i jest jer je na kraju u priči Yamal LNG inkorporiran i francuski TOTAL, kineski China National Petroleum Corporation, kineski fond Put svile).
U EU-hrvatskom slučaju radi se upravo o političkoj odluci. Političke odluke ne moraju nužno biti u svađi s ekonomskom logikom (iako smo se dosad nagledali ekonomski stupidnih političkih odluka) i njihova ekonomska opravdanost može se nazrijeti tek u dugoročnom sagledavanju energetske ili bilo koje druge sigurnosti. Privatni ulagači za takvu dugoročnost nemaju baš sluha pa teret političkih odluka uvijek pada na porezne obveznike.
Budući da Hrvatska, što se tiče plina, nije u potpunosti energetski ovisna o ruskom ili čijem drugom plinu, teret političkih odluka europskih stratega koji bi jačali ‘diverzifikaciju izvora energije u srednjoj i jugoistočnoj Europi’ Hrvatska bi trebala prepustiti upravo njima. Ako žele diverzifikaciju, neka je i financiraju svojim novcem, pri čemu Hrvatska može zbog svog zemljopisnog položaju na raspolaganje zainteresiranim Europljanima dati prostor za izgradnju LNG terminala, pritom na teret vlasnika brinuti o ekološkim i sigurnosnim aspektima terminala te ubirati naknadu za te usluge. No, teško je očekivati da će takva suverenistička formulacija prijeći preko usana trenutnog hrvatskog premijera i vjerojatnije je sudjelovanje već preopterećenog hrvatskog poreznog obveznika u financiranju tuđih političkih odluka.
Hrvatska godišnja potrošnja plina je oko tri milijarde m3, od toga se s hrvatskih plinskih polja na kopnu i moru proizvede oko 1,8 milijarda m3, a vukovarsko Prvo plinarsko društvo od ruskog Gazproma uveze na osnovi desetogodišnjeg ugovora 1 milijardu m3 i sve to bez ikakvog LNG terminala.
https://www.tportal.hr/biznis/clanak/jos-deset-godina-smo-prikopcani-na-ruski-plin-sto-to-znaci-za-hrvatske-interese-foto-20170919/print
Nažalost, osim slavne hrvatske povijesti, ovjekovječene i na glavnom zagrebačkom trgu sa sabljom bana Jelačića (koji nikako da ustane, unatoč upjevavanju budnice Ustani bane) uperenoj ka Mađarskoj, posljednja dva desetljeća svjedoče o ne tako slavnoj povijesti u kojoj smo preuzeli ulogu mađarsko-talijanske kolonije afričkog tipa pri čemu nam se uzima sve, a zauzvrat ne daje ništa, kakvima je svijet obilovao u prošlom stoljeću.
Dok je mađarsko iskorištavanje hrvatskog kolonijalnog statusa kroz vlasništvo i upravljačka prava u INI, te neplaćanje koncesijskih naknada za hrvatska rudna bogatstva (što uključuje plin i naftu), pri čemu su hrvatska država i narod dosad oštećeni za 1,8 milijarda eura – javnosti poznato, za ono talijansko se zna puno manje.
A riječ je o pljački hrvatskog naroda u iznosu od najmanje dvije milijarde dolara koja je prošla šutke, u tišini i zadovoljstvu talijanske strane!
O tomu je za života uzaludno pokušavao progovarati dr Branimir Molak, koji je u svom entuzijazmu pokrenuo i Međunarodni institut za razvitak Hrvatske (www.mirah.hr). Priča se odnosi na ležišta plina pod nazivom Ivana u hrvatskom dijelu Jadrana koje sadrže ukupno 11 milijarda m3 plina. Za eksploataciju tog plinskog polja, tada državna kompanija INA i talijanski AGIP su osnovali zajedničko poduzeće INAGIP. Iako je INA dotad imala preko 100 milijuna dolara troškova u istraživanjima, zajedničko poduzeće su osnovali na sljedećim osnovama: ukupno za 11 mlrd m3 plina na razdoblje od 25 godina (ugovor je potpisan 1997., što znači da traje do 2022. godine. INA će uložiti 267 milijuna dolara, a AGIP 251 milijun dolara, odnosno ukupno 518 milijuna dolara što daje proizvođačku cijenu od 0,047 USD/m3; kako INA i Hrvatska navodno nisu imali novca za učešće u projektu, Talijanima će njihov ulog od 251 milijun dolara isplatiti u plinu, odnosno prepustit će im 4 mlrd m3 plina, a ostatak od 7 mlrd m3 plina koji pripada INI će u slučaju da ne uspiju prodati u Hrvatskoj, prodati AGIPU po cijeni od 0,08 USD/m3.
Dok je INA prodavala hrvatski plin Talijanima po cijeni od 0,0663 USD/m3, u isto vrijeme je hrvatskim kućanstvima prodavala ruski plin po 0,545 USD/m3. Koliko je bilo suludo dogovarati isplatu talijanske investicije u naturi, tj. u plinu po unaprijed dogovorenim cijenama, jedva malo viših od proizvođačkih, ne treba posebno elaborirati. Službenu izliku od nepostojanju novca u Hrvatskoj za takvu investiciju ne bi se moglo podvaliti ni naivnijima od nas. Osim fiksne cijene plina Talijanima, fiksna je i šteta za hrvatsku državu i narod u već spomenutom iznosu. Pitanje je dakako je li riječ o političkoj odluci čiju pozadinu ne znamo ili običnom kriminalnom pothvatu pri čemu su stotine milijuna dolara sjele na nečije privatne račune.
http://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/36022/plin-iz-jadrana-hrvatsku-kosta-koliko-i-ruski
Internetska povijest je zabilježila kako je INA i 2007. vjerojatno iz svog dijela rezervi polja Ivane, izvozila plin talijanskoj tvrtki GM&P Srl po cijeni od 0,14 eura/m3 za prvih 260 milijuna m3 i po cijeni od 0,22 eura/m3 za daljih 110 milijuna m3. U isto vrijeme je cijena plina na europskom tržištu bila 0,3 eura/m3, a na talijanskom tržištu i 0,4 eura pa je INA poklonila Talijanima najmanje 20 milijuna eura.
https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/jutarnji-u-posjedu-nepovoljnog-ugovora-talijanima-plin-sa-20-milijuna-eura-popusta/3124205/
Nitko se nikada nije službeno pozabavio s ovom pljačkom bogatstva koje pripada hrvatskom narodu, nikada nije dignuta ni jedan kaznena prijava zbog štete.
Vidimo kako Hrvatska prolazi u plinskim i geopolitičkim igrama, gdje god pogledamo – vidimo samo štetu, pljačku i solidarno plaćanje gubitaka preko leđa poreznih obveznika. Država koju ne vode državnici već likovi nesvjesni veličine i značaja vlastite uloge u osiguravanju egzistencije i razvoja vlastitog naroda i države, tek je osuđena na ulogu žrtve koja se prinosi na oltare tuđih politika.
logično
Nekoliko godina prije Putina, o terminalu za ukapljeni plin na otoku Krku, koji bi služio za pretovar plina s tankera, počelo se razmišljati u Hrvatskoj. Još tamo 2006.-2007., tadašnji premijer Ivo Sanader je spominjao strane ulagače, njemački E.ON, RWE i konzorcij Adria LNG koji će financirati projekt. Počelo se s izradama studija utjecaja na okoliš. Nešto kasnije je ministar Čačić došao s pričom o investitorima iz Katara i kopnenom terminalu. Pa kopneni terminal nije bio isplativ, gradit će se plutajući terminal, nakon 10 godina će se krenuti u izgradnju kopnenog terminala. S pričama o LNG terminalu Hrvatska je dočekala i članstvo u EU. A Europska Unija kao glavni kupac ruskog plina ima i svoj institucionalni okvir koji se zove Instrumenti za povezivanje Europe. Desetak dana nakon otprave prvog tankera s ukapljenim plinom iz ruske luke Sabetta, na zasjedanju Vijeća ministara energetike EU, Hrvatskoj su dodijeljena bespovratna sredstva u iznosu od 101,4 milijuna eura za izgradnju terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG) na Krku, točnije za kupnju FSRU plutajućeg terminala za ukapljeni plin. Ukupna investicija bi iznosila 383,6 milijuna eura.
Ovako je to objasnio povjerenik EU za klimatsku i energetsku politiku Miguel Arias Cañete: „Danas potpisanim sporazumom pokazujemo da je energetska unija stvarnost na terenu: izgrađujemo veze koje nedostaju u energetskoj infrastrukturi, ujedinjujemo tržišta i poboljšavamo sigurnost opskrbe. Ovim će se ulaganjem omogućiti opskrba Hrvatske i Mađarske prirodnim plinom, ali i pojačati diverzifikacija izvora energije u srednjoj i jugoistočnoj Europi, te dati gospodarski poticaj cijeloj regiji”.
http://www.lng.hr/hr/novosti-detalji/eu-ulaze-u-terminal-za-ukapljeni-prirodni-plin-na-otoku-krku-79
Tako LNG Hrvatska, tvrtka koja formalno razvija projekt dolazi u probleme. Planirani godišnji kapacitet terminala je dvije milijarde m3, a od deset novih FSRU terminala u knjigama narudžbi svjetskih brodogradilišta do 2020. godine, pet ih već ima određenu destinaciju, a preostalih pet je s godišnjim kapacitetom uplinjavanja malo manjim od pet milijardi m3. Okvirna cijena takvih terminala je oko 250 milijuna dolara. LNG Hrvatska ima dvije mogućnosti – kupiti jedan od neprodanih FSRU terminala (pritom namaknuti još preko 100 milijuna eura potrebnih za kupnju) ili naručiti novi terminal po vlastitim specifikacijama, budući da je izvozni kapacitet terminala ograničen na izvoz maksimalno milijardu kubika plina zbog ograničenja plinovodne infrastrukture. U oba slučaja je LNG Hrvatska osuđen na rad s upitnom profitabilnošću, budući da još uvijek ne znamo tko su sigurni kupci tog plina. Dakako, s kupnjom FSRU terminala, od gospodarskog poticaja za hrvatska brodogradilišta kojeg spominje povjerenik EU nema ni “p“, sav novac bi bio isisan u korist gospodarstva zemlje u kojoj se terminal gradi.
Usporedimo li ove dvije priče o LNG-u, rusku i EU-hrvatsku, mogli bismo doći do zaključaka o učinkovitosti ruskog modela upravljanja državom i neučinkovitosti EU-hrvatskog modela. I to ne bi bili pogrešni zaključci. Onaj pravi zaključak koji stoji u pozadini ruske učinkovitosti i EU-hrvatske neučinkovitosti jest da ekonomska logika funkcionira svugdje na svijetu na isti način. Profitabilnost ulaganja u Jamal LNG projekt je bila presudnija za uspjeh projekta od naloga predsjednika Putina. Neprofitabilnost ulaganja u LNG Hrvatska je i dovelo do višegodišnjeg stajanja na mjestu – nikom se ne ulaže novac tamo gdje ne vidi mogućnosti za profit. Uza sav ugled kojeg predsjednik Putin uživa u svijetu, teško da bi ikoga privukao na ulaganje u projekt sa sumnjivom profitabilnošću. Mogao je samo donijeti političku odluku i tu odluku financirati novcem iz državnog proračuna ili prepustiti projektu samom da privuče ulagače (što i jest jer je na kraju u priči Yamal LNG inkorporiran i francuski TOTAL, kineski China National Petroleum Corporation, kineski fond Put svile).
U EU-hrvatskom slučaju radi se upravo o političkoj odluci. Političke odluke ne moraju nužno biti u svađi s ekonomskom logikom (iako smo se dosad nagledali ekonomski stupidnih političkih odluka) i njihova ekonomska opravdanost može se nazrijeti tek u dugoročnom sagledavanju energetske ili bilo koje druge sigurnosti. Privatni ulagači za takvu dugoročnost nemaju baš sluha pa teret političkih odluka uvijek pada na porezne obveznike.
Budući da Hrvatska, što se tiče plina, nije u potpunosti energetski ovisna o ruskom ili čijem drugom plinu, teret političkih odluka europskih stratega koji bi jačali ‘diverzifikaciju izvora energije u srednjoj i jugoistočnoj Europi’ Hrvatska bi trebala prepustiti upravo njima. Ako žele diverzifikaciju, neka je i financiraju svojim novcem, pri čemu Hrvatska može zbog svog zemljopisnog položaju na raspolaganje zainteresiranim Europljanima dati prostor za izgradnju LNG terminala, pritom na teret vlasnika brinuti o ekološkim i sigurnosnim aspektima terminala te ubirati naknadu za te usluge. No, teško je očekivati da će takva suverenistička formulacija prijeći preko usana trenutnog hrvatskog premijera i vjerojatnije je sudjelovanje već preopterećenog hrvatskog poreznog obveznika u financiranju tuđih političkih odluka.
Hrvatska godišnja potrošnja plina je oko tri milijarde m3, od toga se s hrvatskih plinskih polja na kopnu i moru proizvede oko 1,8 milijarda m3, a vukovarsko Prvo plinarsko društvo od ruskog Gazproma uveze na osnovi desetogodišnjeg ugovora 1 milijardu m3 i sve to bez ikakvog LNG terminala.
https://www.tportal.hr/biznis/clanak/jos-deset-godina-smo-prikopcani-na-ruski-plin-sto-to-znaci-za-hrvatske-interese-foto-20170919/print
Nažalost, osim slavne hrvatske povijesti, ovjekovječene i na glavnom zagrebačkom trgu sa sabljom bana Jelačića (koji nikako da ustane, unatoč upjevavanju budnice Ustani bane) uperenoj ka Mađarskoj, posljednja dva desetljeća svjedoče o ne tako slavnoj povijesti u kojoj smo preuzeli ulogu mađarsko-talijanske kolonije afričkog tipa pri čemu nam se uzima sve, a zauzvrat ne daje ništa, kakvima je svijet obilovao u prošlom stoljeću.
Dok je mađarsko iskorištavanje hrvatskog kolonijalnog statusa kroz vlasništvo i upravljačka prava u INI, te neplaćanje koncesijskih naknada za hrvatska rudna bogatstva (što uključuje plin i naftu), pri čemu su hrvatska država i narod dosad oštećeni za 1,8 milijarda eura – javnosti poznato, za ono talijansko se zna puno manje.
A riječ je o pljački hrvatskog naroda u iznosu od najmanje dvije milijarde dolara koja je prošla šutke, u tišini i zadovoljstvu talijanske strane!
O tomu je za života uzaludno pokušavao progovarati dr Branimir Molak, koji je u svom entuzijazmu pokrenuo i Međunarodni institut za razvitak Hrvatske (www.mirah.hr). Priča se odnosi na ležišta plina pod nazivom Ivana u hrvatskom dijelu Jadrana koje sadrže ukupno 11 milijarda m3 plina. Za eksploataciju tog plinskog polja, tada državna kompanija INA i talijanski AGIP su osnovali zajedničko poduzeće INAGIP. Iako je INA dotad imala preko 100 milijuna dolara troškova u istraživanjima, zajedničko poduzeće su osnovali na sljedećim osnovama: ukupno za 11 mlrd m3 plina na razdoblje od 25 godina (ugovor je potpisan 1997., što znači da traje do 2022. godine. INA će uložiti 267 milijuna dolara, a AGIP 251 milijun dolara, odnosno ukupno 518 milijuna dolara što daje proizvođačku cijenu od 0,047 USD/m3; kako INA i Hrvatska navodno nisu imali novca za učešće u projektu, Talijanima će njihov ulog od 251 milijun dolara isplatiti u plinu, odnosno prepustit će im 4 mlrd m3 plina, a ostatak od 7 mlrd m3 plina koji pripada INI će u slučaju da ne uspiju prodati u Hrvatskoj, prodati AGIPU po cijeni od 0,08 USD/m3.
Dok je INA prodavala hrvatski plin Talijanima po cijeni od 0,0663 USD/m3, u isto vrijeme je hrvatskim kućanstvima prodavala ruski plin po 0,545 USD/m3. Koliko je bilo suludo dogovarati isplatu talijanske investicije u naturi, tj. u plinu po unaprijed dogovorenim cijenama, jedva malo viših od proizvođačkih, ne treba posebno elaborirati. Službenu izliku od nepostojanju novca u Hrvatskoj za takvu investiciju ne bi se moglo podvaliti ni naivnijima od nas. Osim fiksne cijene plina Talijanima, fiksna je i šteta za hrvatsku državu i narod u već spomenutom iznosu. Pitanje je dakako je li riječ o političkoj odluci čiju pozadinu ne znamo ili običnom kriminalnom pothvatu pri čemu su stotine milijuna dolara sjele na nečije privatne račune.
http://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/36022/plin-iz-jadrana-hrvatsku-kosta-koliko-i-ruski
Internetska povijest je zabilježila kako je INA i 2007. vjerojatno iz svog dijela rezervi polja Ivane, izvozila plin talijanskoj tvrtki GM&P Srl po cijeni od 0,14 eura/m3 za prvih 260 milijuna m3 i po cijeni od 0,22 eura/m3 za daljih 110 milijuna m3. U isto vrijeme je cijena plina na europskom tržištu bila 0,3 eura/m3, a na talijanskom tržištu i 0,4 eura pa je INA poklonila Talijanima najmanje 20 milijuna eura.
https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/jutarnji-u-posjedu-nepovoljnog-ugovora-talijanima-plin-sa-20-milijuna-eura-popusta/3124205/
Nitko se nikada nije službeno pozabavio s ovom pljačkom bogatstva koje pripada hrvatskom narodu, nikada nije dignuta ni jedan kaznena prijava zbog štete.
Vidimo kako Hrvatska prolazi u plinskim i geopolitičkim igrama, gdje god pogledamo – vidimo samo štetu, pljačku i solidarno plaćanje gubitaka preko leđa poreznih obveznika. Država koju ne vode državnici već likovi nesvjesni veličine i značaja vlastite uloge u osiguravanju egzistencije i razvoja vlastitog naroda i države, tek je osuđena na ulogu žrtve koja se prinosi na oltare tuđih politika.
logično
