‘Poslovni doručak’ iz kuhinje Evropske banke za obnovu i razvoj, uz asistenciju tvrtke Infoarena: Lokalnim biznismenima i radoznalim novinarima poslužen je dnevni obrok tvrdokuhanih floskula o poželjnom povećanju kompetitivnosti, konkurentnosti i fleksibilnosti poslovanja
Ljubitelji tržišnih samorazumljivosti odavno nas uvjeravaju da nema besplatnog ručka; o doručku nam, međutim, nisu rekli ništa. Ali bit će da su ugledni hrvatski menadžeri i birani reporteri nečim ipak platili poziv na ekskluzivni ‘Poslovni doručak’, koji im je 30. novembra u zagrebačkom Westinu poslužila Evropska banka za obnovu i razvoj, uz asistenciju tvrtke Infoarena, vodećeg istočnoevropskog organizatora biznis evenata. Ako ništa drugo, osigurali su ljubaznim domaćinima prikladan interval medijske pažnje. Evropska banka je tako dobila priliku da se javno pohvali ulaganjem čak 530 milijuna eura u restrukturiranje hrvatskih poduzeća, ne bi li ona postala ‘konkurentna na tržištu’. Infoarena je pak samo nastavila promotivnu kampanju koja pod egidom ‘poslovnih doručaka’ obilazi trpezarije boljih ugostiteljskih objekata u državama tzv. regije, servirajući od Ljubljane, preko Zagreba i Sarajeva pa sve do Beograda lokalnim biznismenima i radoznalim novinarima dnevni obrok tvrdokuhanih floskula o poželjnom povećanju kompetitivnosti, konkurentnosti i fleksibilnosti poslovanja. Ovaj postjugoslavenski frazerski meni funkcionira, doduše, kao neka vrsta elaboriranog predjela za glavnu gozbu, dvodnevnu međunarodnu konferenciju koja će se u februaru iduće godine održati u Beču.
Koordinate su tako od samoga početka jasno postavljene: na Istoku se lociraju problemi, na Zapadu traže rješenja. Valjda su zato i akcenti zagrebačkih razgovora predvidljivo oscilirali između fascinacije golemim tržištima razvijenoga kapitalizma i teturave vjere u alkemiju tranzicijskih reformi, koja nas njima ima jednoga dana približiti. ‘Iako trebamo težiti da se razlike smanje, neujednačenost će potrajati’, trezveno je rezonirala direktorica EBRD-a za Hrvatsku Vedrana Jelušić Kašić: ‘Upravo zbog toga što je naše tržište relativno malo, moramo biti najbolji što možemo.’ Ostali se sudionici manje-više slažu. ‘Ako želimo rasti, jedina nam je mogućnost izlazak iz regije’, zaokružuje konsenzus Neven Vranković, potpredsjednik Atlantic Grupe.
Za poslovni je doručak, dakle, poslužena klasična tranzicijska splačina: temeljac od razrijeđenog autokolonijalizma začinjen prstohvatom poslovično polovičnog optimizma. I jutarnje bi druženje, valjda, proteklo mirno, u zajedničkom prežvakavanju bezokusnih uvida, da jedan sitan detalj nije iznenada otkrio u čemu se točno sastoji prizivana konkurentnost poslovanja, a u čemu mitski jaz između razvijenog Zapada i razbijenog Istoka: Vranković je, pomalo neočekivano, najavio kako će Atlantic uskoro svoju jedinu tvornicu smještenu u Njemačkoj premjestiti natrag u regiju, gdje se ionako nalaze sve ostale. Razlog? ‘Teže pregovaramo sa sindikatima u Njemačkoj, ondje se razlikuje socijalna osjetljivost radne snage’, pojasnio je menadžer. Nije, doduše, pojasnio što bi ‘socijalna osjetljivost radne snage’ točno trebala značiti: odbijaju li njemački radnici raditi za nižu nadnicu zato što su neobjašnjivo tankoćutni, ustrajavaju li u svojim pravima zbog hipersenzibilnosti, priječi li ih izvjesna bolećivost da pristanu na zahtjeve poslodavca? I govori li nam to, dalje, da su hrvatski radnici, za razliku od njih, zapravo socijalno neosjetljivi? Ili manjak socijalne svijesti ipak pripisujemo onima koji ih zapošljavaju?
Pitanja se, vidimo, množe, a smislenog odgovora niotkuda: možda da zato odnos radnika i kapitalista radije pokušamo shvatiti u nešto tradicionalnijim terminima. Teškoće u pregovorima s njemačkim sindikatima, recimo, dale bi se protumačiti prostom činjenicom kako im pozicija u centru Unije omogućuje da se organizirano izbore za znatno viša prava od onih što ih uživaju radnici na periferiji. Cijena ovog objašnjenja je, doduše, odustajanje od općeprihvaćenog stereotipa o pretjerano zaštićenim hrvatskim radnicima: popularni narativ o njihovim nezasluženim privilegijama, tom žalosnom atavizmu socijalističkih vremena, na primjeru gole poslovne prakse odjednom propada u nepovrat, jer je domaćim kapitalistima, čini se, još uvijek isplativije eksploatirati domaću radnu snagu nego onu na Zapadu. A da stvar bude gora, čak su i neosporno viša prava njemačkih radnika od 2003. naovamo bila sustavno rezana u sklopu političke ‘Agende 2010’, uvjerljivo najsnažnijeg planskog udara na tamošnju socijalnu zaštitu i radničku poziciju nakon Drugog svjetskog rata. Ukidanje povlastica i zamrzavanje nadnica, uostalom, najvećim je dijelom omogućilo da Njemačka naposljetku postane evropski hegemon, dok se pritisak na radnike potom – kao u nekoj opscenoj, izvrnutoj verziji famoznog trickle-down efekta – prelijevao prema siromašnijim rubovima Unije, slijedeći spiralni smjer ubrzane utrke prema dnu. Ili tako nekako, barem, izgleda logika konkurentnosti i zapadnjačke razvijenosti nakon što je promotrimo odozdo, iz radničke perspektive, lišene naklapanja o ‘socijalnoj osjetljivosti’ i svedene na svoju osnovnu, klasnu mjeru.
Nismo, naravno, očekivali da će nam je tako predstaviti i gosti luksuznog zagrebačkog doručka. I nije da pritom nismo znali kako će račun njihovog druženja biti podmiren novom serijom medijskih napisa o imperativu konkurencije i dosezanju zapadnih standarda, koji iz vizure uporno izostavljaju figuru radnika. Pa opet, malo nam je muka. Valjda nismo probavili poslovni doručak kako treba; valjda su nam želuci suviše socijalno osjetljivi.
portalnovosti
Ljubitelji tržišnih samorazumljivosti odavno nas uvjeravaju da nema besplatnog ručka; o doručku nam, međutim, nisu rekli ništa. Ali bit će da su ugledni hrvatski menadžeri i birani reporteri nečim ipak platili poziv na ekskluzivni ‘Poslovni doručak’, koji im je 30. novembra u zagrebačkom Westinu poslužila Evropska banka za obnovu i razvoj, uz asistenciju tvrtke Infoarena, vodećeg istočnoevropskog organizatora biznis evenata. Ako ništa drugo, osigurali su ljubaznim domaćinima prikladan interval medijske pažnje. Evropska banka je tako dobila priliku da se javno pohvali ulaganjem čak 530 milijuna eura u restrukturiranje hrvatskih poduzeća, ne bi li ona postala ‘konkurentna na tržištu’. Infoarena je pak samo nastavila promotivnu kampanju koja pod egidom ‘poslovnih doručaka’ obilazi trpezarije boljih ugostiteljskih objekata u državama tzv. regije, servirajući od Ljubljane, preko Zagreba i Sarajeva pa sve do Beograda lokalnim biznismenima i radoznalim novinarima dnevni obrok tvrdokuhanih floskula o poželjnom povećanju kompetitivnosti, konkurentnosti i fleksibilnosti poslovanja. Ovaj postjugoslavenski frazerski meni funkcionira, doduše, kao neka vrsta elaboriranog predjela za glavnu gozbu, dvodnevnu međunarodnu konferenciju koja će se u februaru iduće godine održati u Beču.
Koordinate su tako od samoga početka jasno postavljene: na Istoku se lociraju problemi, na Zapadu traže rješenja. Valjda su zato i akcenti zagrebačkih razgovora predvidljivo oscilirali između fascinacije golemim tržištima razvijenoga kapitalizma i teturave vjere u alkemiju tranzicijskih reformi, koja nas njima ima jednoga dana približiti. ‘Iako trebamo težiti da se razlike smanje, neujednačenost će potrajati’, trezveno je rezonirala direktorica EBRD-a za Hrvatsku Vedrana Jelušić Kašić: ‘Upravo zbog toga što je naše tržište relativno malo, moramo biti najbolji što možemo.’ Ostali se sudionici manje-više slažu. ‘Ako želimo rasti, jedina nam je mogućnost izlazak iz regije’, zaokružuje konsenzus Neven Vranković, potpredsjednik Atlantic Grupe.
Svoju jedinu tvornicu smještenu u Njemačkoj Atlantic Grupa uskoro će premjestiti natrag u regiju, gdje se ionako nalaze sve ostale. Razlog? ‘Teže pregovaramo sa sindikatima u Njemačkoj, ondje se razlikuje socijalna osjetljivost radne snage’, pojasnio je Neven Vranković
Za poslovni je doručak, dakle, poslužena klasična tranzicijska splačina: temeljac od razrijeđenog autokolonijalizma začinjen prstohvatom poslovično polovičnog optimizma. I jutarnje bi druženje, valjda, proteklo mirno, u zajedničkom prežvakavanju bezokusnih uvida, da jedan sitan detalj nije iznenada otkrio u čemu se točno sastoji prizivana konkurentnost poslovanja, a u čemu mitski jaz između razvijenog Zapada i razbijenog Istoka: Vranković je, pomalo neočekivano, najavio kako će Atlantic uskoro svoju jedinu tvornicu smještenu u Njemačkoj premjestiti natrag u regiju, gdje se ionako nalaze sve ostale. Razlog? ‘Teže pregovaramo sa sindikatima u Njemačkoj, ondje se razlikuje socijalna osjetljivost radne snage’, pojasnio je menadžer. Nije, doduše, pojasnio što bi ‘socijalna osjetljivost radne snage’ točno trebala značiti: odbijaju li njemački radnici raditi za nižu nadnicu zato što su neobjašnjivo tankoćutni, ustrajavaju li u svojim pravima zbog hipersenzibilnosti, priječi li ih izvjesna bolećivost da pristanu na zahtjeve poslodavca? I govori li nam to, dalje, da su hrvatski radnici, za razliku od njih, zapravo socijalno neosjetljivi? Ili manjak socijalne svijesti ipak pripisujemo onima koji ih zapošljavaju?
Pitanja se, vidimo, množe, a smislenog odgovora niotkuda: možda da zato odnos radnika i kapitalista radije pokušamo shvatiti u nešto tradicionalnijim terminima. Teškoće u pregovorima s njemačkim sindikatima, recimo, dale bi se protumačiti prostom činjenicom kako im pozicija u centru Unije omogućuje da se organizirano izbore za znatno viša prava od onih što ih uživaju radnici na periferiji. Cijena ovog objašnjenja je, doduše, odustajanje od općeprihvaćenog stereotipa o pretjerano zaštićenim hrvatskim radnicima: popularni narativ o njihovim nezasluženim privilegijama, tom žalosnom atavizmu socijalističkih vremena, na primjeru gole poslovne prakse odjednom propada u nepovrat, jer je domaćim kapitalistima, čini se, još uvijek isplativije eksploatirati domaću radnu snagu nego onu na Zapadu. A da stvar bude gora, čak su i neosporno viša prava njemačkih radnika od 2003. naovamo bila sustavno rezana u sklopu političke ‘Agende 2010’, uvjerljivo najsnažnijeg planskog udara na tamošnju socijalnu zaštitu i radničku poziciju nakon Drugog svjetskog rata. Ukidanje povlastica i zamrzavanje nadnica, uostalom, najvećim je dijelom omogućilo da Njemačka naposljetku postane evropski hegemon, dok se pritisak na radnike potom – kao u nekoj opscenoj, izvrnutoj verziji famoznog trickle-down efekta – prelijevao prema siromašnijim rubovima Unije, slijedeći spiralni smjer ubrzane utrke prema dnu. Ili tako nekako, barem, izgleda logika konkurentnosti i zapadnjačke razvijenosti nakon što je promotrimo odozdo, iz radničke perspektive, lišene naklapanja o ‘socijalnoj osjetljivosti’ i svedene na svoju osnovnu, klasnu mjeru.
Nismo, naravno, očekivali da će nam je tako predstaviti i gosti luksuznog zagrebačkog doručka. I nije da pritom nismo znali kako će račun njihovog druženja biti podmiren novom serijom medijskih napisa o imperativu konkurencije i dosezanju zapadnih standarda, koji iz vizure uporno izostavljaju figuru radnika. Pa opet, malo nam je muka. Valjda nismo probavili poslovni doručak kako treba; valjda su nam želuci suviše socijalno osjetljivi.
portalnovosti
