U ožujku se obilježava četrnaest godina od početka američke invazije u Iraku. Ratni košmar u zemlji posljednjih godina ne jenjava, dapače – pojačava se. Službeni irački izvori za agenciju DPA potvrdili su da je više od tri tisuće civila ubijeno u Mosulu od 19. veljače kada je pokrenuta operacija u svrhu istjerivanja tzv. Islamske države iz zapadnog Mosula.
Prije tjedan dana američke zračne snage skrivile su možda i najsmrtonosniji "incident" u ratu sa tzv. Islamskom državom dosad - procjenjuje se da je u zračnim napadima u Mosulu u jednom danu stradalo oko 200 civila. Zbog nemogućnosti spasilačkih službi da dođu do mjesta napada mnogo je i ranjenih pa se pretpostavlja da će broj mrtvih, kao posljedica ovog napada, s vremenom biti veći.
Prema podacima Iraq Body Counta (IBC), od početka invazije smrti civila procjenjuju se od 172 do 192 tisuće. Valja uzeti u obzir da se radi samo o službeno dokumentiranim osobama, a brojke smrtnosti civila bi mogle biti znatno veće ako se uzme u obzir broj nestalih (od kojih je značajan dio zasigurno mrtav), i onih čija je smrt još uvijek nije evidentirana.
Nije pritom važno samo koliko je ljudi ubijeno, već i tko je ubijen – IBC inzistira na politici humanizacije žrtava (zašto što su žrtve raka u Iraku uglavnom dehumanizirane) pa su pokrenuli i listu identificiranih žrtava koja uključuje više od petsto stranica podataka, na kojima su osobne priče o preko 12 tisuća žrtava. Možete tako pročitati o majkama i očevima koji su ostali bez djece, ubijenim braćama i sestrama, ljubavnicima i prijateljima. Naravno, nisu važni samo ubijeni. U 2016. godini, kao i u 2015. i 2014., ista organizacija evidentirala je otprilike podjednak broj ranjenih i ubijenih civila.
Mapa za 2016. godinu (Foto: IBC)
Prošla godina donijela je i neke posebno šokantne događaje, čak i po ratnim/invazijskim standardima. Samo jedan primjer je najsmrtonosniji napad bombardiranja na tlu, koji se dogodio na tržnici u Bagdadu u srpnju, uoči Eid al-Fitra, muslimanskog praznika. U napadu je ubijeno 324 ljudi, uključujući djecu i članove čitavih obitelji.
Prema podacima UNHCR-a, od listopada 2016. godine broj raseljenih Iračana iznosi 4,4 milijuna, dok je više od nekoliko stotina tisuća Iračana i Iračanki izbjeglo u druge zemlje. Valja napomenuti i kako je više od 158 tisuća civila raseljeno unutar zemlje zbog nedavnih zbivanja u području Mosula. Nakon oslobađanja teritorija, u raznim dijelovima zemlje raseljene osobe se suočavaju s velikim pritiskom da se vrate u područja iz kojih su došli, često i putem poput masovnih hapšenja, prisilne deložacije ili prijetnje deložacijom, oduzimanjem dokumenata, i slično.
Kako evidentiraju organizacije na terenu, principi dobrovoljnog povratka, u sigurnosti i dostojanstvu, često se ne poštuju, dok su u nekim dijelovima zemlje pred raseljenim osobama koje se žele vratiti svojim domovima brojne upravne i fizičke prepreke u osiguravanju prava na povratak.
Trenutne brojke govore kako se od početka invazije oko 900 tisuća ljudi vratilo svojim područjima podrijetla, ali osim prethodno spomenutih prepreka, po povratku su suočeni s dodatnim izazovima - kao što su uništena infrastruktura, nedostatak adekvatnih prostora za stanovanje i zemljišta te kompliciranih procedura oko utvrđivanja vlasništva, ali i pitanje procesa pomirenja i sigurnosti općenito.
Velik je problem i nefukcionalnost zdravstvenog sustava u zemlji. Prema podacima Iračke zdravstvene organizacije, otprilike polovica iračkih registriranih liječnika pobjegla je iz zemlje u godinama neposredno nakon invazije 2003. godine. Iako je Irak nekada u regiji imao ponajbolji sustav zdravstvene zaštite i bio visoko na ljestvici zdravstvenih pokazatelja stanja zemlje, trenutni omjer pacijent-liječnik stavlja ga znatno iza susjednih zemalja
U međuvremenu, ključni pokazatelji zdravlja u Iraku su se pogoršali. Stopa smrtnosti novorođenčadi porasla je za 150 posto u razdoblju od 1990. do 2005. godine. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da 70 posto Iračana nema pristup čistoj vodi i 80 posto pati zbog nedostatka sanitarnih uvjeta. Nedostatak čiste vode i funkcionalne kanalizacije osobito su važni među raseljenim osobama, od kojih mnogi žive u neformalnim naseljima i improviziranim kampovima.
Invazija je bila pogubna i za obrazovni sustav. Nakon 2003. godine, iračka sveučilišta izgubila su brojne kulturne artefakate, kao i osnovnu opremu - knjige, laboratorijski pribor, kompjutere i stolove – koja im je omogućavala da uopće funkcioniraju. Prema izvještaju Costs of War procjenjuje se da je od 2006. godine između 160 i 380 iračkih profesora ubijeno, a više od 30 posto profesora i inženjera emigriralo je između 2003. i 2007. godine.
Foto: Costs of War
Oko milijun knjiga i deset milijuna jedinstvenih dokumenata je uništeno, izgubljeno ili ukradeno od početka invazije. Rijetki su oni/e, poput Alije Muhammad Baqer, knjižničarke u Središnjoj knjižnici u Basri, koja je tijekom rata uspjela spasiti više od trideset tisuća knjiga, prevozeći ih autom nakon posla, skrivajući u obližnjem restoranu i kasnije u svojoj kući i domovima prijatelja (Alijin slučaj zabilježen je u knjizi Librarian of BasraJeanette Winter). Uz svu ovu štetu, za čiju bi sanaciju trebale milijarde dolara, valja zabilježiti kako je viši savjetnik u američkom Ministarstvu obrazovanja dobio samo 8 milijuna dolara za rekonstrukciju iračkih sveučilišta, uključujući i osiguravanje osnovnog pribora i obnovu infrastrukture za rad.
Što se pak medija i slobode izražavanja tiče, situacija je posebno teška. Novinari/ke u Iraku i dalje rade u opasnom i često smrtonosnom okruženju, nerijetki su fizički napadi, otmice, zastrašivanja, uznemiravanja i prijetnje smrću za pokrivanje tema koje se smatraju osjetljivima, a one su brojne – primarno se tiču korupcije i zlouporaba u političkom i vojnom miljeu.
Prema izvještaju Amnesty Internationala (AI) za 2016. / 2017. godinu, novinari TV kanala Al-SharkiaSaif Talal i Hassan al-Anbaki ubijeni su u siječnju u sjeverozapadnoj pokrajini Diyala, dok su se vraćali s izvještavanja o samoubilačkom bombaškom napadu u Muqdadiyi. Njihova medijska kuća optužila je neimenovane paravojne postrojbe, ali vlasti nisu adekvatno istražile ubojstvo.
Prošle godine je Iračka komisija za medije i komunikaciju zatvorila ured Al-Jazeere u Bagdadu, optužujući kanal za "širenje sektaštva i nasilja". Vlasti su također zatvorile i TV kanal Baghdadia, zbog navodnog ilegalnog rada bez odgovarajuće dozvole. Kanal je posljednjih godina bio jedan od rijetkih na kojem su novinari sustavno izvještavali o korupciji vlasti i poticali na pro-reformske prosvjede, te je bio podvrgnut nekoliko zatvaranja u posljednjih nekoliko godina.
Što reći na kraju ove kratke i neslavne bilance? Možemo utvrditi da je nakon svih ovih godina sve isto, ali još gore – zato što je isto.
h-alter
