Ovogodišnja Pula u svojoj je manjinskoj hrvatskoj koprodukcijskoj konkurenciji ponudila sedam naslova. Kako to najčešće biva, bili su raznovrsnih autorskih svjetova, žanrova, ali i kvalitativnih dosega. No poput glavne, HR nacionalne konkurencije, i ovdje su prikazani neki filmovi koji za sobom ostavljaju trag. Od sedam ponuđenih koprodukcija, dva filma koja su već imala domaću kino-distribuciju na dojmljiv su način obilježila i pulski festivalski program. Radi se o slovensko-hrvatskoj suradnji u filmu Ivan Janeza Burgera, te o bosansko-makedonsko-srpsko-slovenskoj i hrvatskoj koprodukciji u kino-adaptaciji kazališnog hita sarajevskog Kamernog teatra 55, Žaba Elmira Jukića. Ipak, i među preostalim naslovima koji su premijerno prikazani hrvatskoj publici, našlo se zanimljivog filmskog materijala. Krenimo redom.
Jimmie Jespera Ganslandta suočio nas je s možda najurgentnijom temom suvremenosti – izbjeglištvom. Samouki švedski scenarist i redatelj, međutim, ovom je problemu pristupio unekoliko očuđujuće. Naime, četverogodišnji naslovni lik filma i njegov otac prisiljeni su napustiti svoj skandinavski dom. Njihovo će putešestvije završiti negdje na Mediteranu. Dakle, radi se o inverziji Realnog. Autor filma kao da je želio poručiti: zlo se ne događa tek drugima. Redateljski, Jimmie ipak ne uspijeva ponuditi sugestivnu naraciju, ostajući tek u tjeskobnom zgušnjavanju svoje priče, bez jasno naznačene autorske poruke. Česta kamera iz ruke i ponavljajući motiv izgubljenosti na morskoj površini djeluju plošno i nedorečeno, a sama je tema zahtijevala suvisliju izvedbu.
Možda najveće razočaranje za pisca ovih redaka bio je kino-prvijenac vrlo zrelog debitanta Denijala Hasanovića. Učenik čuvene filmske škole u Łódźu ponudio nam je Catalinu, pripovijest o istoimenoj kolumbijskoj djevojci. Ona se našla u Sarajevu kako bi istraživačkim radom u lokalnom uredu Međunarodnog suda za ratne zločine sebi omogućila nastavak pravničke karijere u Francuskoj. Međutim, njezine se nade izjalovljuju. Hasanović naslovnu heroinu supostavlja s ovdašnjom prevoditeljicom Nadom (Lana Barić). Njezina je, pak, sudbina sasvim neurotično isprepletena s Catalininom. Šablonski izvedena priča o disfunkcionalnoj obitelji – koju s njome čine Mirjana Karanović i Ivo Gregurević, djeluje groteskno banaliziranom. Još se grotesknijim čini Nadin odnos s poljskim službenikom ureda. Dramaturški, autor se ne snalazi u priči. Čini se da nije siguran čemu bi dao prednost – socijalnom ili emotivnom.
Mnogo je suvislije svoju filmsku priču iznijela Hanna Antonina Wojcik Slak u filmu Rudar. Slovenska redateljica poljskog podrijetla pozabavila se politički i povijesno neuralgičnom temom Hude Jame. Naslovni protagonist filma je Alija (semiotički pomalo šablonski smješten u udarnički mit bivše Države, koju je označavao i nasmijani lik rudara Alije Sirotanovića na popularnoj hiljadarci). Rudar-izbjeglica Alija, u nadahnutoj izvedbi Leona Lučeva, predstavlja lik zakašnjelog buntovnika, čiji se napori u razotkrivanju stratišta iz 2. svjetskog rata završavaju u nemoćnoj melankoliji, no ovo djeluje pomalo stereotipno u odabranoj kino-teksturi. Autorica sigurno, ali i prilično plošno vodi svoju pripovijest. Tako pred kraj filma olako upada u predvidljiva narativna rješenja, nudeći patetične flešbekove, koji ne služe produbljivanju karaktera. Nažalost, iako je tema prevažna kao analiza političkog zlosilja, realna je opasnost da bude zloupotrijebljena u očitom trendu historijskog revizionizma na ovim prostorima. (Dixi et salvavi animam meam!)
Sljedeća slovensko-hrvatska (ali i talijansko-srpska) ko-produkcija nudi nam sasvim drugačije ambicije. Naime, one objašnjavanja smisla života sàma! Iako vrlo preuzetno postavljen, filmski kolaž Mihe Knifica s naslovom Ustrajnost (Vztrajanje / Perseverance), sastavljen od 15 navodno istinitih priča, nudi neke zanimljive opservacije o ultimativnim ljudskim situacijama. Najavljen kao poetično putovanje kroz „prošlost i sadašnjost širom svijeta“, Knificovo djelo ima začudan spoj ozbiljnosti namjere, ali i prečesto diletantske izvedbe. (Posebice se to odnosi na epizodu o Vijetnamskom ratu). Metafizički u namjeri, Ustrajnost ustrajava u želji da pokaže ključne momente života, od rođenja do smrti. Međutim, poetska je dimenzija filma ostala zbunjujućom i nedorečenom.
Ništa se takovo ne bi moglo reći o filmu sličnih ambicija, ali i mnogo suvislije izvedbe. Nemoguće maleni predmet (An Impossibly Small Object) druga je hrvatska ko-produkcija nizozemskog filmaša Davida Verbeeka. (Prva je bila zanimljiva priča o dronovima i shizofrenim karakterima Full Contact, prikazana na Puli 2016.). nizozemsko-tajpeško-HR ko-produkcija otvara neke nove poetske prostore. Jean-LucGodard će reći: „Film nije ni umijeće niti tehnika. Jednako, nije ni umjetnost, a niti medij. Film je... misterij“. David Verbeek nam podastire (kroz lik što ga sam tumači) niz slika snimljenih foto-aparatom, iz kojih vertikalno i horizontalno nastaje svijet njihova pokreta. Kaotičan i pomalo neugledan, urbani krajolik tajpeškog metropolisa, ali i autorova Amsterdama, otvara nam jednu uvjetnu priču koja doista uspijeva u svojoj metafizici. Začudnim suspenseom, Verbeeck nam otkriva nemoguće malu stvar. Ona jest ili crna rupa kroz koju propadamo ili magijska dimenzija kroz koju ulazimo u imaginirane kino-prostore. Uspješno prevladavši goleme prostore koje opisuje, autor premošćuje i vremenski jaz između prošlosti djevojčice i sadašnjosti starice, u kojoj ona otkriva ono benjaminovski najljudskije, navlastito Sjećanje. (Prema piscu ovih redaka, bio je to ako ne najbolji, a ono najinventivniji film konkurencije).
Ivan Janeza Bergera film je o ženskim patnjama o muškome svijetu. Kroz njega se prikazuje sazrijevanje feminine subjektivnosti, od zaljubljenosti do majčinskog instinkta. Iako film u naslovu nosi ime u njemu rođena djeteta, pravi je protagonist Mara. Prvi kadar filma donosi nam krupni plan lica protagonistice Mare (Maruša Majer) dok leži na bolničkoj postelji. Njezino zabrinuto, zamišljeno, odsutno lice kao da nosi svu težinu, breme ovoga svijeta. Već u sljedećoj sekvenci svjedočimo ultimativnoj sceni, dolaska na svijet, u život. Mara se porađa. Vrlo eksplicitni kadrovi ne žele nam nimalo uljepšati taj trenutak. Uz puno krvi i sluzi, novopridošlo biće dolazi do plača koji život znači, kao da biblijski stupa kroz dveri kršćanske doline suza. Od prvih sekvenci, Ivan plijeni napetošću u kojoj se gledatelj istinski brine nad sudbinom protagonista. Beskrupuloznost kojom se nasilni Bane (Leon Lučev) obračunava s Marom, budi i u recipijentu filma – strah. Tako će biti u kadrovima automobilske potjere za odbjeglima Rokom (Matjaž Tribušon), Marom i Ivanom, ali i u kadrovima pred kraj filma, kada se čini da bebu čeka užasan kraj.
Maruša Majer doista izražajno utjelovljuje protagonisticu izmučenu svim mogućim životnim nedaćama. (Osobno sam se zdušno zalagao/i uspio/ da ova glumica dobije Zlatnu Arenu za glumačko ostvarenje u ovoj konkurenciji!). Iako joj osmijeh na lice vraća tek obnovljena veza s Rokom, prvi, instinktivni Ivanov dječji smijeh u automobilu iznjedrit će i nekovrsni hepiend sumorne priče.
Konačno, dobitnik Zlatne Arene za najbolji film, ali i za režiju u ovoj konkurenciji postao je debitantski kino-uradak Elmira Jukića, Žaba. Film je nastao kao adaptacija hit-predstave sarajevskog Kamernog teatra 55, koja je u BiH i regiji imala više od 200 izvedbi. Zeko (Emir Hadžihafizbegović), vlasnik je starinske brijačnice u Sarajevu. Na praznično jutro Kurban-Bajrama u svoju radnju poziva svoje najbliže. Njegov brat Braco (Aleksandar Seksan) nedavno je izgubio posao u tranzicijskom preustrojavanju radnih mjesta i postao je tehnološki višak. Međutim, još se nije usudio obavijestiti o tomu svoju suprugu i potuca se po kockarnicama. U brijačnicu dolazi i Švabo (Mirsad Tuka), taksist kojemu je nadimak skovan i po tomu što je za vrijeme četverogodišnje opsade Sarajeva zbrisao u Njemačku. U sumornom i hladnom ozračju zamagljenog prazničnog dana, otvara se Pandorina kutija s duhovima iz prošlosti.
Dakle, kod trojice protagonista prevladava očaj i bezizlaznost. Ona je u dramskom postavu podcrtana time što žene u njemu posve izostaju. Muškarci tako ratuju sami sa sobom, a što će se pokazati pogubnijim od bilo kakva metka. Prije ili kasnije, situacija prijeti eksplozijom. (Ne otkrivajući dramatski klimaks priče, treba spomenuti da se ovdje doista radi i o doslovno takovoj opasnosti!)
Među sredovječne muškarce ulazi mladić kojeg još nije napustila nada u drukčiju egzistenciju. Znakovito, prodaje knjige. Muki (Moamer Kasumović) spriječit će tragičan suicidalan usud. Svojedobno pišući o jednom drugom BiH filmu - http://www.filmovi.hr/index.php?p=article&id=2454, naveo sam i da „u Bosni ipak postoje oaze života u kojima (h)insan ne postaje (h)ajvan“. U Žabi, pak, rađanje nekog novog budućeg jaranstva nagoviješteno je samim činom Zekina brijanja Mukija.
Jukićev film pomalo pati od sindroma snimljena kazališta i teatralne glume, a neki se flešbekovi čine nepotrebnima. Ipak, priča je bila dovoljno snažnom iznijeti svoju patetičnu, ali tim dragocjeniju poruku. Uvijek ima nade…
Ima li nade i za nas kao danas tako rijetke zvjerke što se zovu kino-gledateljima? Kao i hrvatska, i koprodukcijska konkurencija 65. Pule ostavlja mi taj dojam. Još je uvijek vrijedilo, filmofilski, biti u kino-dvoranama INK-a i Vallija.
filmovi
Jimmie Jespera Ganslandta suočio nas je s možda najurgentnijom temom suvremenosti – izbjeglištvom. Samouki švedski scenarist i redatelj, međutim, ovom je problemu pristupio unekoliko očuđujuće. Naime, četverogodišnji naslovni lik filma i njegov otac prisiljeni su napustiti svoj skandinavski dom. Njihovo će putešestvije završiti negdje na Mediteranu. Dakle, radi se o inverziji Realnog. Autor filma kao da je želio poručiti: zlo se ne događa tek drugima. Redateljski, Jimmie ipak ne uspijeva ponuditi sugestivnu naraciju, ostajući tek u tjeskobnom zgušnjavanju svoje priče, bez jasno naznačene autorske poruke. Česta kamera iz ruke i ponavljajući motiv izgubljenosti na morskoj površini djeluju plošno i nedorečeno, a sama je tema zahtijevala suvisliju izvedbu.
Možda najveće razočaranje za pisca ovih redaka bio je kino-prvijenac vrlo zrelog debitanta Denijala Hasanovića. Učenik čuvene filmske škole u Łódźu ponudio nam je Catalinu, pripovijest o istoimenoj kolumbijskoj djevojci. Ona se našla u Sarajevu kako bi istraživačkim radom u lokalnom uredu Međunarodnog suda za ratne zločine sebi omogućila nastavak pravničke karijere u Francuskoj. Međutim, njezine se nade izjalovljuju. Hasanović naslovnu heroinu supostavlja s ovdašnjom prevoditeljicom Nadom (Lana Barić). Njezina je, pak, sudbina sasvim neurotično isprepletena s Catalininom. Šablonski izvedena priča o disfunkcionalnoj obitelji – koju s njome čine Mirjana Karanović i Ivo Gregurević, djeluje groteskno banaliziranom. Još se grotesknijim čini Nadin odnos s poljskim službenikom ureda. Dramaturški, autor se ne snalazi u priči. Čini se da nije siguran čemu bi dao prednost – socijalnom ili emotivnom.
Mnogo je suvislije svoju filmsku priču iznijela Hanna Antonina Wojcik Slak u filmu Rudar. Slovenska redateljica poljskog podrijetla pozabavila se politički i povijesno neuralgičnom temom Hude Jame. Naslovni protagonist filma je Alija (semiotički pomalo šablonski smješten u udarnički mit bivše Države, koju je označavao i nasmijani lik rudara Alije Sirotanovića na popularnoj hiljadarci). Rudar-izbjeglica Alija, u nadahnutoj izvedbi Leona Lučeva, predstavlja lik zakašnjelog buntovnika, čiji se napori u razotkrivanju stratišta iz 2. svjetskog rata završavaju u nemoćnoj melankoliji, no ovo djeluje pomalo stereotipno u odabranoj kino-teksturi. Autorica sigurno, ali i prilično plošno vodi svoju pripovijest. Tako pred kraj filma olako upada u predvidljiva narativna rješenja, nudeći patetične flešbekove, koji ne služe produbljivanju karaktera. Nažalost, iako je tema prevažna kao analiza političkog zlosilja, realna je opasnost da bude zloupotrijebljena u očitom trendu historijskog revizionizma na ovim prostorima. (Dixi et salvavi animam meam!)
Sljedeća slovensko-hrvatska (ali i talijansko-srpska) ko-produkcija nudi nam sasvim drugačije ambicije. Naime, one objašnjavanja smisla života sàma! Iako vrlo preuzetno postavljen, filmski kolaž Mihe Knifica s naslovom Ustrajnost (Vztrajanje / Perseverance), sastavljen od 15 navodno istinitih priča, nudi neke zanimljive opservacije o ultimativnim ljudskim situacijama. Najavljen kao poetično putovanje kroz „prošlost i sadašnjost širom svijeta“, Knificovo djelo ima začudan spoj ozbiljnosti namjere, ali i prečesto diletantske izvedbe. (Posebice se to odnosi na epizodu o Vijetnamskom ratu). Metafizički u namjeri, Ustrajnost ustrajava u želji da pokaže ključne momente života, od rođenja do smrti. Međutim, poetska je dimenzija filma ostala zbunjujućom i nedorečenom.
Ništa se takovo ne bi moglo reći o filmu sličnih ambicija, ali i mnogo suvislije izvedbe. Nemoguće maleni predmet (An Impossibly Small Object) druga je hrvatska ko-produkcija nizozemskog filmaša Davida Verbeeka. (Prva je bila zanimljiva priča o dronovima i shizofrenim karakterima Full Contact, prikazana na Puli 2016.). nizozemsko-tajpeško-HR ko-produkcija otvara neke nove poetske prostore. Jean-LucGodard će reći: „Film nije ni umijeće niti tehnika. Jednako, nije ni umjetnost, a niti medij. Film je... misterij“. David Verbeek nam podastire (kroz lik što ga sam tumači) niz slika snimljenih foto-aparatom, iz kojih vertikalno i horizontalno nastaje svijet njihova pokreta. Kaotičan i pomalo neugledan, urbani krajolik tajpeškog metropolisa, ali i autorova Amsterdama, otvara nam jednu uvjetnu priču koja doista uspijeva u svojoj metafizici. Začudnim suspenseom, Verbeeck nam otkriva nemoguće malu stvar. Ona jest ili crna rupa kroz koju propadamo ili magijska dimenzija kroz koju ulazimo u imaginirane kino-prostore. Uspješno prevladavši goleme prostore koje opisuje, autor premošćuje i vremenski jaz između prošlosti djevojčice i sadašnjosti starice, u kojoj ona otkriva ono benjaminovski najljudskije, navlastito Sjećanje. (Prema piscu ovih redaka, bio je to ako ne najbolji, a ono najinventivniji film konkurencije).
Ivan Janeza Bergera film je o ženskim patnjama o muškome svijetu. Kroz njega se prikazuje sazrijevanje feminine subjektivnosti, od zaljubljenosti do majčinskog instinkta. Iako film u naslovu nosi ime u njemu rođena djeteta, pravi je protagonist Mara. Prvi kadar filma donosi nam krupni plan lica protagonistice Mare (Maruša Majer) dok leži na bolničkoj postelji. Njezino zabrinuto, zamišljeno, odsutno lice kao da nosi svu težinu, breme ovoga svijeta. Već u sljedećoj sekvenci svjedočimo ultimativnoj sceni, dolaska na svijet, u život. Mara se porađa. Vrlo eksplicitni kadrovi ne žele nam nimalo uljepšati taj trenutak. Uz puno krvi i sluzi, novopridošlo biće dolazi do plača koji život znači, kao da biblijski stupa kroz dveri kršćanske doline suza. Od prvih sekvenci, Ivan plijeni napetošću u kojoj se gledatelj istinski brine nad sudbinom protagonista. Beskrupuloznost kojom se nasilni Bane (Leon Lučev) obračunava s Marom, budi i u recipijentu filma – strah. Tako će biti u kadrovima automobilske potjere za odbjeglima Rokom (Matjaž Tribušon), Marom i Ivanom, ali i u kadrovima pred kraj filma, kada se čini da bebu čeka užasan kraj.
Maruša Majer doista izražajno utjelovljuje protagonisticu izmučenu svim mogućim životnim nedaćama. (Osobno sam se zdušno zalagao/i uspio/ da ova glumica dobije Zlatnu Arenu za glumačko ostvarenje u ovoj konkurenciji!). Iako joj osmijeh na lice vraća tek obnovljena veza s Rokom, prvi, instinktivni Ivanov dječji smijeh u automobilu iznjedrit će i nekovrsni hepiend sumorne priče.
Konačno, dobitnik Zlatne Arene za najbolji film, ali i za režiju u ovoj konkurenciji postao je debitantski kino-uradak Elmira Jukića, Žaba. Film je nastao kao adaptacija hit-predstave sarajevskog Kamernog teatra 55, koja je u BiH i regiji imala više od 200 izvedbi. Zeko (Emir Hadžihafizbegović), vlasnik je starinske brijačnice u Sarajevu. Na praznično jutro Kurban-Bajrama u svoju radnju poziva svoje najbliže. Njegov brat Braco (Aleksandar Seksan) nedavno je izgubio posao u tranzicijskom preustrojavanju radnih mjesta i postao je tehnološki višak. Međutim, još se nije usudio obavijestiti o tomu svoju suprugu i potuca se po kockarnicama. U brijačnicu dolazi i Švabo (Mirsad Tuka), taksist kojemu je nadimak skovan i po tomu što je za vrijeme četverogodišnje opsade Sarajeva zbrisao u Njemačku. U sumornom i hladnom ozračju zamagljenog prazničnog dana, otvara se Pandorina kutija s duhovima iz prošlosti.
Dakle, kod trojice protagonista prevladava očaj i bezizlaznost. Ona je u dramskom postavu podcrtana time što žene u njemu posve izostaju. Muškarci tako ratuju sami sa sobom, a što će se pokazati pogubnijim od bilo kakva metka. Prije ili kasnije, situacija prijeti eksplozijom. (Ne otkrivajući dramatski klimaks priče, treba spomenuti da se ovdje doista radi i o doslovno takovoj opasnosti!)
Među sredovječne muškarce ulazi mladić kojeg još nije napustila nada u drukčiju egzistenciju. Znakovito, prodaje knjige. Muki (Moamer Kasumović) spriječit će tragičan suicidalan usud. Svojedobno pišući o jednom drugom BiH filmu - http://www.filmovi.hr/index.php?p=article&id=2454, naveo sam i da „u Bosni ipak postoje oaze života u kojima (h)insan ne postaje (h)ajvan“. U Žabi, pak, rađanje nekog novog budućeg jaranstva nagoviješteno je samim činom Zekina brijanja Mukija.
Jukićev film pomalo pati od sindroma snimljena kazališta i teatralne glume, a neki se flešbekovi čine nepotrebnima. Ipak, priča je bila dovoljno snažnom iznijeti svoju patetičnu, ali tim dragocjeniju poruku. Uvijek ima nade…
Ima li nade i za nas kao danas tako rijetke zvjerke što se zovu kino-gledateljima? Kao i hrvatska, i koprodukcijska konkurencija 65. Pule ostavlja mi taj dojam. Još je uvijek vrijedilo, filmofilski, biti u kino-dvoranama INK-a i Vallija.
filmovi
