Odlazak u mirovinu zasigurno nije nimalo ugodno razdoblje u nečijem životu, kada se javljaju brojne sumnje u rasponu od toga koliko smo kvalitetno proživjeli prethodne etape do toga da se osjećamo odbačeno i isluženo. Međutim, treba biti dostojanstven i procijeniti kada je pravo vrijeme da se ode. Potonje često nedostaje filmskim redateljima, od kojih dobar dio snima filmove dok mogu stajati na nogama, no počesto već odavno nemaju ništa novoga i zanimljivoga ponuditi publici. Jedan od njih je i Ridley Scott, koji se u posvemašnjoj kreativnoj krizi i zamoru okrenuo reciklaži djela koje je uz Blade Runnera (1982) definiralo njegovu redateljsku karijeru – Aliena – Osmoga putnika (Alien, 1979). Između dijelova nesretnoga pokušaja reboota serijala i stvaranja nove franšize, autor se malo zanosio ili populističkim znanstveno-fantastičnim spektaklima poput Marsovca (The Martian, 2015) ili raskošnim ali beskrvnim povijesnim inscenacijama poput Robina Hooda (2010) i Egzodusa: bogova i kraljeva (Exodus: Gods and Kings, 2015). Gledatelju je pritom jasno da slavni redatelj ne zna što bi sam sa sobom pa ovo neprestano vrludanje između prošlosti i budućnosti očito upućuje na neke dublje anksioznosti.
Scottov Prometej (Prometheus) bio je 2012. godine jedan od očekivanijih mainstream filmskih naslova jer je predstavljao autorov povratak djelu koje ga je proslavilo i koje je ostalo upamćeno kao jedno od najfascinantnijih znanstveno-fantastičnih ostvarenja s kraja dvadesetoga stoljeća. Pritom je Prometej upućivao na priču koja se odvijala prije one koja je problematizirana u četiri nastavka franšize Alien pa je funkcionirala kao pokušaj da se objasni njegova geneza. Nažalost, cijela je stvar poprilično zaštekala. Veliki vizualizator Scott postavio je nesumnjivo po pitanju produkcije i specijalnih efekata raskošan film, no niti malo revolucionaran kako stilski tako i vizualno. Scenaristička i idejna strana bila je mnogo problematičnija s obzirom na banalnu i nekonciznu priču. Prometej je tako ostao upamćen kao nulta točka Aliena, koju su potkopali loš scenarij i neuvjerljivi glumci, a da se morate uživjeti u tako plošno okarakterizirane i stereotipne likove te izgovarati poludorađene dijaloge, vjerujete mi, ni vi se ne biste mogli unijeti u te uloge.
Religijsko-filozofski subtekst, koji je djelu očito trebao dati težinu te ga izdignuti iznad razine standardnih space opera, odveć je mehanički i napadno spojen s banalnom pričom. Scenaristima nije nedostajalo samo suptilnosti i vještine, nego i temeljnih znanja pa su nesustavno izmiješane ideje odavale dojam kao da su scenaristi prije toga čitali one stripovski ilustrirane vodiče po filozofima, idejama i područjima za početnike. Nakon što smo teškom mukom stigli do kraja Prometeja, bilo nam je sasvim jasno, a tome se nismo radovali, da će Scott ubrzo snimiti i nastavak koji će izravnije referirati na Aliena.
Savez možemo shvatiti kao prvi dio reboota jer priča ostavlja mogućnosti za brojne nastavke, a temeljena je na u posljednje vrijeme popularnoj ideji u visokobudžetnom SF-u o izumiranju ljudske vrste i propasti zemlje te pokušaju istraživanja i koloniziranja bližih te daljih dijelova svemira (Interstellar Christophera Nolana (2014) ili već spomenuti Marsovac). Tako se i svemirski brod iz naslova uputio na udaljenu svemirsku lokaciju Origae – 6, planet koji su pomno istražili i mapirali kako bi bili sigurni da će udaljeno putovanje uroditi uspješnom kolonizacijom. Osim članova posade, u letjelici se nalazi uspavani kolonijalisti te ljudski embriji potrebni za brojčano ojačavanje buduće kolonije. I dok je Prometej bio opsjednut pitanjem odakle potječe ljudska vrsta i tko su nam roditelji, Alien: Savez nije previše sklon takvim propitivanjima, iako su znanost, religija, kreacionizam i evolucija ponovno napadno prisutni u podtekstu.
Prolog nas uvodi u znanstveno-filozofski kontekst – začetka života, evolucija, kreacija, pa bi ono što slijedi trebalo biti svojevrsna eksplikacija postavljene problematike. Umjesto toga priča se oslanja na žanrovske stereotipe prema kojima se putovanje u nepoznate dijelove svemira pretvara u košmar zbog susreta s nepoznatim silama ili civilizacijama. Cjelina temeljno pati od istih problema kao i prethodnik. Priča nije nimalo originalna i djeluje kao dodatno simplificirana, ako je to uopće moguće, reciklaža motiva iz Prometeja. Novi kapetan broda Oram (Billy Crudup) ogorčen je jer je poslodavcima bio tek drugi izbor, navodno jer je religiozan, a oni su preferirali osobu znanstvenih i racionalnih stavova. Ponovno imamo sraz religijskoga i znanstvenoga, no on je tek pomodno naznačen bez podrobnije razrade. Likovi su krajnje papirnati i šablonizirani pa je gledatelj sasvim ravnodušan po pitanju njihova brzoga istrebljenja. Androidi David i Walter (Michael Fassbender) upuštaju se u filozofske rasprave, a pritom paradoksalno pokazuje više životnosti od nezanimljivih ljudskih likova.
U prijašnjim Alienima čudovište je bio zastrašujući i monstruozni Drugi koji je ocrtavao strahove od nepoznatoga te upućivao na naše krhko i nepouzdano znanje o svemirskim prostranstvima i potencijalnim opasnostima koje tamo mogu vrebati. U dvadeset i prvom stoljeću CGI je toliko uznapredovao da Scott sada čudovište može prikazati u svim kontekstima i pokretima, no ono se time pretvorilo samo u još jednu kreaturu kompjuterske animacije, koja je izgubila svoju čar i zastrašujući učinak. Način na koji se nastoji objasniti postanak aliena poništava čar cijele priče jer je ponovno posrijedi izmještena inačica narativa o ludom znanstveniku koji se odlučio igrati prirodom i bogom, što se postavlja kroz silazak posade na neimenovani ali naseljivi planet na kojem susreću Davida (Michael Fassbender) iz Prometeja. Dok Scottovi protagonisti borave na svemirskom brodu, cijela stvar još nekako funkcionira, no kada susretnu Davida na naoko pustom planetu, cijela stvar opasno počinje nalikovati na gotički kič s obzirom na scenografska rješenja, misterioznoga i osamljenoga androida te prijeteće sile koje se šuljaju naokolo.
Produkcijski je djelo raskošno, no stilski i vizualno ne osobito inventivno, s otrcanim efektima zastrašivanja poput prizora u kojem neman napada mladi i zgodni par koji se zabavlja pod tušem. Scott nešto veći naglasak stavlja na nasilne prizore, no cjelina je predugačka jer nema dovoljno fabularnog materijala za dvosatno trajanje. Nakon što odgledate Alien: Savez, zaključit ćete da ste možda proveli dva nedosadna sata u kinu, no neće vam biti sasvim jasna svrha postojanja ovoga filma.
filmovi
Scottov Prometej (Prometheus) bio je 2012. godine jedan od očekivanijih mainstream filmskih naslova jer je predstavljao autorov povratak djelu koje ga je proslavilo i koje je ostalo upamćeno kao jedno od najfascinantnijih znanstveno-fantastičnih ostvarenja s kraja dvadesetoga stoljeća. Pritom je Prometej upućivao na priču koja se odvijala prije one koja je problematizirana u četiri nastavka franšize Alien pa je funkcionirala kao pokušaj da se objasni njegova geneza. Nažalost, cijela je stvar poprilično zaštekala. Veliki vizualizator Scott postavio je nesumnjivo po pitanju produkcije i specijalnih efekata raskošan film, no niti malo revolucionaran kako stilski tako i vizualno. Scenaristička i idejna strana bila je mnogo problematičnija s obzirom na banalnu i nekonciznu priču. Prometej je tako ostao upamćen kao nulta točka Aliena, koju su potkopali loš scenarij i neuvjerljivi glumci, a da se morate uživjeti u tako plošno okarakterizirane i stereotipne likove te izgovarati poludorađene dijaloge, vjerujete mi, ni vi se ne biste mogli unijeti u te uloge.
Religijsko-filozofski subtekst, koji je djelu očito trebao dati težinu te ga izdignuti iznad razine standardnih space opera, odveć je mehanički i napadno spojen s banalnom pričom. Scenaristima nije nedostajalo samo suptilnosti i vještine, nego i temeljnih znanja pa su nesustavno izmiješane ideje odavale dojam kao da su scenaristi prije toga čitali one stripovski ilustrirane vodiče po filozofima, idejama i područjima za početnike. Nakon što smo teškom mukom stigli do kraja Prometeja, bilo nam je sasvim jasno, a tome se nismo radovali, da će Scott ubrzo snimiti i nastavak koji će izravnije referirati na Aliena.
Savez možemo shvatiti kao prvi dio reboota jer priča ostavlja mogućnosti za brojne nastavke, a temeljena je na u posljednje vrijeme popularnoj ideji u visokobudžetnom SF-u o izumiranju ljudske vrste i propasti zemlje te pokušaju istraživanja i koloniziranja bližih te daljih dijelova svemira (Interstellar Christophera Nolana (2014) ili već spomenuti Marsovac). Tako se i svemirski brod iz naslova uputio na udaljenu svemirsku lokaciju Origae – 6, planet koji su pomno istražili i mapirali kako bi bili sigurni da će udaljeno putovanje uroditi uspješnom kolonizacijom. Osim članova posade, u letjelici se nalazi uspavani kolonijalisti te ljudski embriji potrebni za brojčano ojačavanje buduće kolonije. I dok je Prometej bio opsjednut pitanjem odakle potječe ljudska vrsta i tko su nam roditelji, Alien: Savez nije previše sklon takvim propitivanjima, iako su znanost, religija, kreacionizam i evolucija ponovno napadno prisutni u podtekstu.
Prolog nas uvodi u znanstveno-filozofski kontekst – začetka života, evolucija, kreacija, pa bi ono što slijedi trebalo biti svojevrsna eksplikacija postavljene problematike. Umjesto toga priča se oslanja na žanrovske stereotipe prema kojima se putovanje u nepoznate dijelove svemira pretvara u košmar zbog susreta s nepoznatim silama ili civilizacijama. Cjelina temeljno pati od istih problema kao i prethodnik. Priča nije nimalo originalna i djeluje kao dodatno simplificirana, ako je to uopće moguće, reciklaža motiva iz Prometeja. Novi kapetan broda Oram (Billy Crudup) ogorčen je jer je poslodavcima bio tek drugi izbor, navodno jer je religiozan, a oni su preferirali osobu znanstvenih i racionalnih stavova. Ponovno imamo sraz religijskoga i znanstvenoga, no on je tek pomodno naznačen bez podrobnije razrade. Likovi su krajnje papirnati i šablonizirani pa je gledatelj sasvim ravnodušan po pitanju njihova brzoga istrebljenja. Androidi David i Walter (Michael Fassbender) upuštaju se u filozofske rasprave, a pritom paradoksalno pokazuje više životnosti od nezanimljivih ljudskih likova.
U prijašnjim Alienima čudovište je bio zastrašujući i monstruozni Drugi koji je ocrtavao strahove od nepoznatoga te upućivao na naše krhko i nepouzdano znanje o svemirskim prostranstvima i potencijalnim opasnostima koje tamo mogu vrebati. U dvadeset i prvom stoljeću CGI je toliko uznapredovao da Scott sada čudovište može prikazati u svim kontekstima i pokretima, no ono se time pretvorilo samo u još jednu kreaturu kompjuterske animacije, koja je izgubila svoju čar i zastrašujući učinak. Način na koji se nastoji objasniti postanak aliena poništava čar cijele priče jer je ponovno posrijedi izmještena inačica narativa o ludom znanstveniku koji se odlučio igrati prirodom i bogom, što se postavlja kroz silazak posade na neimenovani ali naseljivi planet na kojem susreću Davida (Michael Fassbender) iz Prometeja. Dok Scottovi protagonisti borave na svemirskom brodu, cijela stvar još nekako funkcionira, no kada susretnu Davida na naoko pustom planetu, cijela stvar opasno počinje nalikovati na gotički kič s obzirom na scenografska rješenja, misterioznoga i osamljenoga androida te prijeteće sile koje se šuljaju naokolo.
Produkcijski je djelo raskošno, no stilski i vizualno ne osobito inventivno, s otrcanim efektima zastrašivanja poput prizora u kojem neman napada mladi i zgodni par koji se zabavlja pod tušem. Scott nešto veći naglasak stavlja na nasilne prizore, no cjelina je predugačka jer nema dovoljno fabularnog materijala za dvosatno trajanje. Nakon što odgledate Alien: Savez, zaključit ćete da ste možda proveli dva nedosadna sata u kinu, no neće vam biti sasvim jasna svrha postojanja ovoga filma.
filmovi
