Više od pola milijuna ljudi skandiralo je jučer, 16. jula/srpnja 2018. godine, u glavnom gradu Lijepe nečije, Zagrebu, na ulicama, travnjacima, krošnjama, prozorima, krovovima, dimnjacima, antenama, banderama, semaforima, onima koje vole, a ti su im jednako uzvraćali. Ljubavi dovoljno za njome oplahnuti cijeli svijet. Nitko normalan u Hrvatskoj jučer nije bio nezadovoljan, neraspoložen, uplašen, zabrinut, bolestan. Pokličima i transparentima odaslana im je poruka: mi nismo normalni; a to stanje nenormalnosti najviši je stupanj životne sigurnosti i duhovne egzaltiranosti kakva se postiže, možda, dugotrajnom meditacijom najsposobnijih indijskih jogija ili beskonačnom vrtnjom derviša oko vlastite osi.
U boj, u boj: Ivan Rakitić i Marko Perković Thompson
Ako je pola milijuna ljudi bilo u transu samo na gradskim javnim površinama glavnoga grada, a još oko dva milijuna u drugim gradovima ili u svojim domovima pred televizijskim ekranima, koliko je danas uopće u Hrvatskoj ostalo onih kojima je potreban bilo koji oblik pomoći. Po slobodnoj procjeni, samo nekoliko stotina hiljada. Od četiri i pol milijuna. Sitnica, zanemarivo, cijena dnevne parking karte, dve kutije cigareta, konjaka za prijatelja i sebe, pizze za obiteljski ručak naručene dostavom. Ma to ne treba ni platiti onaj koji naručuje.Zato danas, dan nakon, počinjem sa čašicom Courvoisiera, za ručak ću naručiti najbolje gotovo jelo koje mi je u dubokoj provinciji dostupno, a to bi mogao biti Bečki odrezak, ili možda Zagrebački (prvi je samo pohani, a drugi prije toga napunjen sirom i šunkom pa srolan, takav neodoljivo podsjeća na Karađorđevu šniclu, pa neka misli tko šta hoće), uz ručak istarsku žlahtinu, a za desert, s obzirom da meni desert predstavlja samo vrhunsko slatko, tulumbe ili baklave, najmanje četiri komada, ako ih bude u dućanu koji prodaje kolače pripremljene na domaći način. Račun ću poslati onima koji su mi jučer cijeli dan klicali da me vole. Uz iskrenu molbu da plate moj račun, ali da me, odmah nakon tog jednostavnog čina, prestanu voljeti. Ne dozvoljavam sebi da me vole oni koji obožavaju Thompsona!
Na računu će pisati da ne spadam u domaće „Hrvate i Hrvatice“, ni u Hrvate u Bosni i Hercegovini, kao ni u one u dijaspori. Moje pjesme nisu: U boj, u boj; Ustani bane; Pukni puško. Mene je pred demokratskim dijelom svijeta sramota što se u autobusu s osvajačima visoko cijenjenog drugog mjesta na Svjetskom nogometnom prvenstvu satima vozio neobrazovani, polupismeni, nacionalizmom zatrovani kvazipjevač Thompson, a vozio se samo zato što to jest. I ni jednoj osobi u tom otvorenom autobusu koji je pet sati gmizio od aerodroma do Trga, s istinskim, ljudskim pravom na ponos i veselje, nije palo na pamet da jednostavno iskorači iz busa, onda kad je netko u njega ušao, a bilo je moguće bez zaustavljanja, i nastavi uz autobus pješice. Nitko ne bi primijetio, mogla je biti zgodna epizoda sa dočeka, hodača vjerojatno nitko ne bi upitao zašto hoda, pa on i ne bi morao odgovoriti: Za Hrvatsku.
A ne spadam ni u branitelje i nisam iz obitelji branitelja. Ni napadač ni iz obitelji napadača. (Inače, ova riječ „napadač“ rijetko se koristi, a više je domaća i hrvatska od „agresor“ i uistinu je pandan „branitelju“.) Samo jedna obična građanka Republike Hrvatske koja se školovala do visokog stupnja u toj državi, u sastavu Jugoslavije, dok je ona to bila i građanka je bila zaposlena i ravnopravna, onda je i dalje ostajala u toj državi vjerujući u njeno, državino, drugačije ali pravedno sutra, da bi dočekala za državu postati nitko i ništa, sa grobovima dvoje članova obitelji koje je, svaki na svoj način i različitim metodama, iskopala ista ta država. Danas, kao i godinama unatrag, građanka u istoj državi diše na škrge, ali istovremeno riba zabljesne srebrninom onda kad država ostvari uspjeh. Kao što je ovaj veličanstveni koji je ostvarila nogometna reprezentacija.Ipak, riba nije progutala mamac na kom je zakačeno: volimo vas sve. U svoj toj ljubavi dvo ili tromilijunskog auditorija, izgubila je adresu na koju bi poslala račune za protekli mjesec a kojima je jučer bio rok za plaćanje, znate, ono: struja, voda, telefon, internet, TV, komunalna naknada. Još nije stigao samo račun za zrak. Vjerojatno će sljedeći mjesec, uvećan za potrošnju zraka jučerašnjeg dana. Što će biti pravedno jer socijalno i demokratski osviješteni građani jedne zajednice i njen teret podnose podjednako. Al' će biti šokova i negodovanja sljedećeg mjeseca! Do tada će se svi vratiti na svoja mjesta. Drago mi je što lično nisam zabrinuta, nisam progutala mamac. Ali bojim se za mnoge oko sebe.
Osim ako država ne odluči nekima oprostiti dugove. Onima koji se bezuvjetno međusobno vole.
xxzmagazin
