Dok sjedim na dotrajalim stepenicama dotrajale kućice u kojoj sam i sama dotrajala, nitko ne može pretpostaviti, ni približno, nema ni „vruće – hladno – mlako“, sigurna sam da nikada i nitko ne bi pogodio što to radim, sjedeći na stepenicama, dok radim – apsolutno ništa.

Oprostite, nemojte smetati, upravo gledam i razgledam što ću skuhati za ručak. Lakše mi je dok gledam i sve vidim, nego da iz zatvorene kuće napamet pogađam. Iznutra ne mogu vidjeti baš sve: da li su se rascvjetale tratinčice, raširile male cvjetne glavice nevena, ima li dosta ružinih latica za obrok, koji mi se cvijet maslačka čini najsvježijim, ima li još negdje sakrivena koja ljubičica.

Volim te svoje rascvjetane obroke. Ma ne zavaravam se, ta tko bi to još jeo, kome bih mogla ponuditi, kakva bi to bila ljubav koja dolazi kroz želudac, ima li na svijetu ijedna osoba kojoj bih mogla povjeriti svoju tajnu. Odgovor na sva ta pitanja je čista i nesumnjiva negacija. Pa kad je već tako, zašto svoju maštu ne iskoristiti za sebe.

Slučajnom posjetitelju moje skromne kuhinje, u prijepodnevno vrijeme, uvijek nešto fino miriši. Kao u cvjetnoj bašči. Bar nešto fino kod mene. Ponudim da proba – nitko neće. Svi su upravo jeli. Baš čudno kako se uvijek  podudara. Ne trudim se objašnjavati, samo pokažem. Ne šire se iz moje kuće mirisi prženih krumpirića, prepohanog mesa, zagorjelog ulja, iskipjelog mlijeka, svi oni mirisi domaćinstva, obitelji, zajedničkog ručka, skladnog života. Sve je to ostalo daleko iza mene i ne želim glumiti i pretvarati se.

Da, čujem vaše pitanje: pametnjakovićko, a što jedeš zimi, kad nema latica. Ima,ima, suhih, puna soba, sve ravne površine. Uostalom:


Suve šljive i orasi


Mi smo diko siromasi


Siromasi diko bela


Voda te odnela …


Sve vezano uz hranu zapravo je vrlo jednostavno, samo nas zbunjuje ponuda. Vuče nas i povlači za sve rukave i džepove koje imamo na sebi, a mi se ne znamo ili ne želimo otimati. Uzalud nas psiholozi, doktori i nutricionisti upozoravaju, i među njima, dakle, ima nepotkupljivih. Znam u šali, ali misleći ozbiljno, poznanicima reći: kad bih bila liječnica, pola pacijenata ne bi smjelo ući u moju ordinaciju. Morali bi se najprije potruditi da sami sebi pomognu.


A to bi značilo: nije hrana za naše zavaravanje. Ne služi ona da nam uljepšava život. Ne može biti nadoknada za sve što mislimo da bismo trebali imati, a nemamo. Onda i sama ne bih ništa radila nego se hranila i hranila. Zamjenjivala sve ono što sam imala a više nemam, ili što nisam imala uopće. Nije hrana ljubavnik ili prijatelj, a može biti neprijatelj, nije brat ili sestra, roditelj. Nije neispunjena želja.

Zato samo što jednostavnije. Jedna izreka kaže: Više je uzalud, kad je i manje dovoljno, jer priroda je zadovoljna jednostavnošću…

Sa hranom je kao s ljudima. Ili obrnuto. Mislimo da bi trebalo biti onako kako nije. Nije nam dobro kad je pretvrdo, nije dobro premekano, ne odgovara žestoko, a još manje bljutavo, ne sviđa nam se kad prevladava jedna aroma, htjeli bismo osjetiti pomalo od svih mirisa i okusa, ne prihvaćamo više samo sezonsku hranu, nema sezona, cijela godina mora imati sve, ljepše nam je fino pakiranje, sjaj koji govori o bogatstvu, usrećuje nas umjetni miris od kojega ne osjetimo pravi, izvorni.

Ipak, probajte spomenute cvjetne latice, svakako uz vaša omiljena jela, možda vam se učini lijepo i fino. A možda ispadne ujednačeno i idealno. Najprije u hrani, a onda se rascvjetana trpeza proširi i na život.

 

(Iz zbirke kratkih priča „Rascvjetana trpeza“)