S obzirom da ni jedna parlamentarna stranka nije javno i programski artikulirala pitanje lustracije tijekom izborne kampanje, kao jednog od ključnih pitanja za provedbu bilo kakve ozbiljne kadrovske i gospodarske reforme, postavlja se i pitanje koji su stavovi Mosta glede lustracije. Samo oni koji nisu dovoljno upućeni u materiju ističu kako je lustracija „desna ideološka sintagma“.
Lustracijski proces kao dio tranzicijske pravde, se jednako odnosi na desne i lijeve totalitarizme a modeli lustracije u postkomunističkim zemljama ( poput Poljskog) se proučavaju u postkonfliktim tranzicijskim društvima poput Tunisa . Lustracija je nužna politička, mentalna, gospodarska i politička higijenska mjera u tranzicijskim zemljama, koje ne treba sagledavati kroz ideološku prizmu, već kao conditione sine qua non za daljnju demokratsku pluralizaciju društva i kao bitna pretpostavka za gospodarski rast.
Naime, treba podsjetiti da je provedba lustracijskog procesa u svim postkomunističkim zemljama ( izuzev Hrvatske i Slovenije ) osigurala a pogotovo u Poljskoj i Baltičkim državama svojevrsni „šok povjerenja“ koji je ne samo rasteretio društvo na simboličnoj razini od hipoteke totalitarne komunističke prošlosti, već je stvorio zdrave uvjete za povoljnu i atraktivnu gospodarsku klimu za strane investicije. Stoga se ključ gospodarskog rasta i istinske društvene transformacije nalazi u primjeni lustracijskih mjera kao važan uvjet za primjenu učinkovitih gospodarskih i upravnih reformi.
Bilo kakav oblik reformske politike postavlja pitanje kompetentnih i neopterećenih ljudskih resursa koje će provesti takve reforme. Stoga je važno razumjeti da u Hrvatskoj još uvijek nije moguće provesti bilo kakve reforme u smjeru „općeg dobra zajednice“ zbog deficita ljudskih resursa , deficita demokratskih gospodarskih i političkih elita, jer su iste nažalost naslijedile iz bivšeg totalitarnog sustava klijentelističko-političke i kleptokratske korupcijske prakse i navike koje će i nadalje opstati kao kočnice za dubinske reforme.
Također treba imati na umu da na tragu Weberove podjele između politike kao profesije i politike kao uvjerenje, u Hrvatskoj prevladava percepcija i poimanje politike kao unosni posao i prilika za privatnu zaradu, dok društvene gospodarske reforme zahtijevaju veliku dozu političkog dez-interesiranog uvjerenja i odlučnosti za provedbu nužnih reformi. Naime reforme i gospodarski rast će biti moguć onda kada politika prestane biti glavni poslodavac u Hrvatskoj.
Pozivanje na vladu koje kakvih eksperata također je smiješna i demagoška floskula, znajući da su od doba Jugoslavenske Markovićeva vlade pa sve do 90.-tih i nadalje ista ekspertna menadžerska garnitura upravo dovela do današnjeg gospodarskog kolapsa, poslušno provodeći monetaristički diktat izvana ( politika štednje, deregulacija i liberalizacija financijskog tržišta, privatizacije i rezanje socijalnih prava, itd..).
Naime, treba podsjetiti da je upravo takva sintagma ekspertne vladavine i profesionalizacije omogućila kadrovsku recikliranje bivše komunističke nomenklature i udbaške strukture u nove demokratske strukture. Monetaristički katekizam navedene škole ne prestaje do danas, a po svojoj je isključivosti doista usporediv jedino s katekizmom fikcije klasnog društva i socijalističke ekonomije. Otuda proizlazi visoki stupanj re-adaptiranja „socijalističkih direktora“ i njihovu transformaciju „u uspješne kapitalističke menadžere u tranzicijskim zemljama.
Jedino se na taj način može racionalno objasniti idejni i operativni preobražaj „socijalističkog dirigističkog mentalnog sklopa s liberalnim tržišnim idejama Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske Banke. U svim socijalističkim zemljama kasnih 80-tih kada se naslućivalo konačni raspada socijalističkog bloka sve političke i gospodarske socijalističke nomenklature nastoje ostvariti pravne i političko kadrovske uvjete za njihovo zadržavanje na bitnim pozicijama u državnoj i lokalnoj administraciji, pravosuđu, policiji i budućim demokratskim institucijama i strukturama privredne ekonomije.
U prosincu 1989. Što se tiče Hrvatske , u studiji „Kadrovska teorija i praksa“, autora Jovana Brekića, SKH je još 1983. projektirao kadrovsku tranziciju i spašavanje svojih strateških kadrova u državnom sustavu: „Sada se postavljaju pitanja i dileme kako projektirati razvoj budućnosti, što je već otpočela, u okviru izrade strateških projekcija društvenog, ekonomskog, kadrovskog, kulturnog i tehničkog razvoja do 2000. godine“.
Također su stvoreni strukturalni i politički uvjeti za jačanje sprege iz tadašnjeg sloja bivšeg socijalističke poduzetničko – poslovno – menadžerske elite i novo izabrane demokratske političke elite. U svim socijalističkim nomenklaturima i partijskim strukturama cirkuliraju slične tranzicijske smjernice s naglaskom na „demokratsku izmjenjivost“, rotaciju, preimenovanja, pokretljivosti, osposobljavanja kadrovskih stručnjaka, te permanentno provođenje kadrovskih istraživanja“, novo kadrovsko raspoređivanje,uključivanje u društveno ekonomske promjene, u poduzećima – političkim organizacijama, kao i u novo stvorenom „civilnom privredno sustavu“.
Stoga, kada je riječ o najavama velikih reformi i borbe protiv „uhljeba“ u gospodarstvu i državnoj upravi kao i poticanje realne ekonomije i proizvodnje , onda treba imati na umu da menadžersko-udbaško naslijeđe je još uvijek živahno ne samo u državnim sinekurama, kulturi, znanosti i medijima već upravo unutar velikih trgovačkih monopolističkih konglomerata , pa zbog toga je lustracija i te kako važna za saniranje takvog špekulativnog financijaškog sektora.
jure-vujic
