Ovo je vječno pitanje oko kojega se lome koplja, a odgovori na njega se često temelje na osobnim stavovima, uvjerenjima i iskustvima. U široj regiji će mnogi tvrditi da je nacionalizam zlo koje treba iskorijeniti, jer je sam po sebi temelj za nastanak fašizma.
Gledajući iz naše perspektive, nacionalizam u biti predstavlja privrženost vlastitoj naciji, državi i njenim interesima, ali se isto tako odnosi na doktrinu ili politički pokret po kojoj nacija definirana u okvirima etničke pripadnosti ili nacionalne kulture, ima pravo na stvaranje nezavisne, suverene ili autonomne političke zajednice, temeljene na zajedničkoj povijesti i sudbini.
U svojim ekstremnim oblicima, fašizmu u Italiji i Španjolskoj i nacionalsocijalizmu u Njemačkoj u prvoj polovici 20. stoljeća, nacionalizmi ove vrste zagovaraju autoritarnu državu s ograničenim individualnim građanskim pravima, a u slučaju nacizma i antisemitizam, superiornost arijevske rase i militarizam. U nekim društvima se nacionalizam se smatra kao izrazito štetna pojava.
Enciklopedija Jugoslavije iz 1978. godine daje sljedeću definiciju nacionalizma: “Nacionalizam je kult vlastite nacije kojeg karakterizira šovinistički odnos i raspirivanje mržnje prema drugim nacijama, a svoj najviši domet doseže kroz genocid i fizičko istrebljenje drugih naroda.”
Zagovornici nacionalizma smatraju da “nacionalna svijest” podrazumijeva ljubav prema svojoj naciji, dobro poznavanje nacionalne povijesti i kulture, isticanje nacionalnih obilježja, nacionalni ponos i zdušno zalaganje za nacionalni prosperitet.
Međutim, ako izađemo iz naših okvira, imamo i panarapski i razne druge antikolonijalne nacionalizme. Proteklo desetljeće je obilježio uspon “bolivarskog” ili latinoameričkog nacionalizma, koji je socijalistički i antiimperijalistički. Primjera u kojima je nacionalizam odigrao pozitivnu povijesnu ulogu je bezbroj, čak i ako govorimo o borbi protiv nacifašizma, na primjer u Francuskoj, Grčkoj ili Poljskoj, gdje su nacionalisti u velikom broju sudjelovali u borbi protiv nacističke Njemačke i fašističke Italije.
Nažalost, brojni su i primjeri nacionalističkih pokreta i stranaka u to vrijeme koji su u kolaboracionizmu s nacifašizmom vidjeli jedinu priliku da se dokopaju vlasti i stvore takozvane neovisne nacionalne državice, a posljedice takvog tumačenja nacionalizma ne treba posebno pojašnjavati.
No, vratimo se u 2017. i vrijeme kada se sve više govori o nacionalizmu i populizmu, te prijetnji koja se nadvila nad Europom zbog ovog rastućeg fenomena.
U tom kontekstu bi bilo dobro za primjer uzeti Izrael. Naime, mnogi će reći da Izrael nije demokracija, nego diktatura tipične nacionalne autoritarne države. Potonja definicija je puno bliža istini, iako će u Izraelu tvrditi da je to propaganda i laž, kako Arapi i ostale manjine uživaju sva građanska prava, slobode i slično.
S tim se vjerojatno slaže i “Godišnji indeks demokracije” kojeg je objavio The Economist, koji je pratio razvoj situacije u svijetu proteklih godina. Koja se zemlja u svijetu popela na ljestvici, a koja se srozala i pala dolje?
Ovdje imamo brojna iznenađenja. Posebno je zanimljivo gledati Europu, Palestinsku samoupravu, Izrael, ostale arapske zemlje, Rusiju i druge. Općenito govoreći, “Godišnji indeks demokracije 2016.” kojeg je pripremio istraživački odjel poznatog britanskog lista The Economist ostavlja bez daha.
Koja zemlja sve više raste na ljestvici indeksa demokracije? Nevjerojatno, ali to je Izrael, što je posebno važno ako govorimo o kompatibilnosti nacionalizma i demokracije.
Bez obzira na sve, Izrael se i dalje penje. Ako pogledate grafikon, on pokazuje da je Izrael postao demokratskija zemlja od Belgije, Cipra, Grčke ili, primjerice, Južne Afrike, te se nalazi na otprilike istoj razini kao Francuska, Italija, SAD ili Japan. Rusija, naravno, tone prema “autoritarnom režimu“.
Od najveće ocjene 10, prosječna ocjena Izraela za 2016. je bila 7,85, dok je 2010. bila 7,48, kada je zemlja u smislu demokracije ocijenjena kao “dobra”.
Usput, za kategoriju “izbornog procesa i stranačkog pluralizma” je Izrael dobio ocjenu 9,17, što je također pomak u odnosu na 8,75 u 2010. Godini. Dakle, u ovoj je kategoriji Izrael, nacionalistička država u svakom smislu, već među svjetskim liderima.
Čak je i po indeksu građanskih sloboda, stalno u porastu i od ocjene 5,29 u 2010. godini se popeo na 6,18 u 2016.
Ako uzmemo u obzir da je zemlja praktično u izvanrednom stanju od 1948. godine, postizanje ovakve razine demokracije je nešto nevjerojatno.
Dakle, govoreći o nacionalizmu, nacionalna država židovskog naroda je “hram demokracije“.
Da se razumijemo, ovo nije nikakav antisemitski pamflet, nego pitanje zašto isto ne vrijedi za druge? Zašto je jedan nacionalizam “dobar”, a drugi “loš”? Zašto je nečiji nacionalizam “demokratski patriotizam”, dok je onaj drugi “pad u autoritarnu državu i fašizam”?
Od sada, svaki put kad netko kaže da Izrael nije demokratska zemlja, dovoljno je uzeti grafikon kojeg je objavio The Economist i nabit mu ga na nos. Izrael je demokratska zemlja i pritom se svake godine poboljšava.
Naravno da u zemljama gdje se provode napadi, pada i demokracije. Međutim, The Economist ne uzima u obzir opasnosti s kojima se suočava svaka zemlja u svijetu. Ovi znanstvenici u duhu političke korektnosti izračunaju svoj indeks, bez obzira na partikularne ili zajedničke opasnosti s kojima se zemlje nose.
No, čak i bez znanstvenika, podaci govore sami za sebe. Kada je islamistički teror pogodio Sjedinjene Države i Francuska, njihovi “demokratski” standardi su se odmah urušili.
Počela su prisluškivanja i praćenja, pritvori i usvojeni novi sigurnosni zakoni koji ograničavaju temelje slobode. Unatoč svemu, Francuska je 2014. godine, kada su islamistički teroristički napadi na njenom teritoriju bili nezamislivi, imala indeks demokracije s ocjenom 8,04 bodova. Sada je pala na 7,92, ali je još uvijek na prilično visokom mjestu u svijetu. No, pad je očit.
Sličan fenomen se događa u Sjedinjenim Državama, gdje je prijelomna godina bila 2014., kada je Amerika s indeksa 8,11 skliznula na 7,98. To je bilo iste godine kada je ISIL naglo ojačao i povećala se potreba suočavanja s njim.
Iako su mnoge zemlje na udaru ove vrste terorizma, Izrael je toga pošteđen. Vlasti u Tel Avivu navode kako su za suzbijanje terorizma “razvili tehnologije i nacionalni otpor”. Dakle, opet imamo nacionalističku komponentu koja u ovom slučaju služi za “suzbijanje redova u otporu prijetnji”, stvarnoj ili imaginarnoj, potpuno nevažno, iako su mete islamističkog terorizma najviše bile arapske zemlje, potom EU i tek na kraju SAD.
Ukratko, indeks kojeg je objavio The Economist je potpuno netočan, jer uskraćuje pravo demokraciji da se brani, što je posebno vidljivo u primjeru nekontrolirane imigracije. U ovom se slučaju odmah upire prstom na “tamnu avet nacionalizma“, koji se želi zatvoriti, začahuriti, podići ograde, dok na drugoj strani se za sve to u Izraelu dobiva svake godine sve veću ocjenu. Čak i ne moramo govoriti o Arapima ili drugim manjinama, nego i Židovima samim, ali onim “crnim” iz Afrike, koji zbog obrane “demokracije” prolaze jednake patnje kao i drugi.
Uzmite, na primjer, demokraciju Weimarske Republike koja se razvila u Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata i trajala do 1933. Ona bi, naravno, dobila vrlo visoku ocjenu demokratske razine, jer je bila izgrađena na temelju političke korektnosti. Upravo to povijesno iskustvo nas uči da se slaba demokracija ne može obraniti.
Dakle, što je veći indeks demokracije, ona ima više izgleda za suicid. Sada je pitanje treba li se braniti indeks ili demokracija sama?
Situacija s indeksom američke demokracije, koja je u 2016. sa 17. pala na 21. mjesto je privukla posebnu pozornost. Ocjena Sjedinjenih Država je pala s “pune demokracije” u kategoriju “demokracije s nedostacima” ili “manjkave demokracije”.
U kategoriju “pune demokracije“, od vrha prema dolje, spadaju Norveška, Island, Švedska, Novi Zeland, Kanada, Danska, Irska, Švicarska, Finska, Australija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Austrija, Malta, Velika Britanija, Španjolska, Mauricijus i Urugvaj.
U kategoriju “demokracije s nedostacima” ili “manjkave demokracije“, opet od najboljih prema lošijima, spadaju Japan, SAD, Italija, Francuska, Južna Koreja, Kostarika, Bocvana, Portugal, Izrael i mnoge druge zemlje.
Do sada su SAD uvijek uživale status “pune demokracije” i što im se dogodilo danas? Administracija Donalda Trumpa s ovim nema veze i njegov dolazak će se očitovati u izračunu indeksa iduće godine. Prema nekim analitičarima je za to zaslužna pasivnost Obame, zbog koje je društvo prestalo vjerovati u vladu i državu i postalo je manje zainteresirano i uključeno u političke procese, uključujući i sudjelovanje u izborima.
Turska je “zemlja katastrofe“, barem kako tvrdi The Economist. Nekoć se mislilo da će “maleni europski vrh” privući Tursku na Zapad, ali sada većinski azijski i muslimanski dio zemlju nezaustavljivo vuče prema istoku. Turska se nalazi na 97. mjestu na ljestvici indeksa demokracije s ocjenom 5,04 boda, što je pad u odnosu na od 89. mjesto u 2010. godini, kada je imala indeks 5,73.
Vjerojatno će pri sljedećem izračunu dodatno pasti, naravno, zbog ne baš demokratskog režima predsjednika Erdogana. Dovoljno je pogledati razinu sloboda u Turskoj, koje su s 4,71 boda u 2010. godini pale na 2,65 u 2016.
Dakle, Izrael je jedina “demokratska država” na Bliskom istoku. Ne postoji ni nagovještaj da bi mu se barem jedna arapska država približila u razini demokracije. Najbliži Izraelu od arapskih zemalja je Tunis, koja zauzima 69. mjesto na ljestvici i spada kategoriju “hibridnih režima” s ukupnom ocjenom od 6,4 boda.
Pa tko su onda “Kraljevi tame” ili zemlje koje pripadaju trećim “hibridnih režima” i četvrtoj kategoriji “autoritarnih režima”?
Dakle, prva je kategorija “puna demokracija”, a druga “manjkava demokracija”, koja “nužno ima nedostatke” kako zbog kategoričke naivnosti ne bi izvršila suicid i jasno razumije trenutke rizike.
U tu skupinu spadaju zemlje koje razumiju pravu ravnotežu između demokracije, sigurnosti i nacionalizma, pa su poželjniji “nedostaci demokracije”, nego da demokracija, braneći samu sebe, na kraju ubije.
Grčka, rodno mjesto demokracije, još je jedan primjer pretjeranih očekivanja, nagomilane “političke korektnosti” i iluzija u “Europsku uniju”. 2010. je Grčka bila na 28. mjestu s ocjenom 7,92 boda. Dvije godine kasnije je pala na 33. mjesto, a za još dvije godine na 41. Danas je na 44. mjestu s rezultatom od 7,23 bodova, niža od Izraela. Procjena u radu vlade se smanjila sa 6,43 boda u 2010. godini na 5,36 boda u 2016. Drugim riječima, vlada ne radi funkcionira. U Izraelu je situacija u ovom smislu nepromijenjena od 2010. i prikovana je na 7,5 bodova.
Grčka treba ponovnu izgradnju sustava, ali da je htjela živjeti, onda je morala pobjeći iz Europske unije.
Kako to da su muslimanske zemlje uvijek na samom dnu ljestvice? Je li se netko bavio ovim pitanjem? Nije, jer se podaci za ove zemlje uzimaju proizvoljno ili se proizvode po potrebi, a ogledan je primjer Tunis, gdje Muslimansko bratstvo i dalje vlada iz sjene, zemlja je među najvećim izvoznicima islamističkih militanata u arapskom svijetu, destabilizira susjedni Alžir i Libiju, ali se strogo drži uputa Zapada.
Tko je na vrhu popisa? Skandinavci, Novi Zeland, Australija, Kanada i Švicarska, kao i uvijek. No, kako se čini, to neće potrajati, jer radikalno desničarske stranke dobivaju sve više podrške i uspinju se na vlast u nordijskim zemljama. Budući da će s njima doći do ograničenja useljavanja, rejting ovih zemalja će “znanstvenici” oboriti.
Dakle, opet postavimo isto pitanje - je li bolje zauzeti vodeće mjesto na ljestvici indeksa demokracije, što znači voditi suicidalnu politiku, ili pasti na globalnom indeksu i preživjeti? Postoje i iznimke, jer Izrael i dalje raste, unatoč nacionalizmu, a sada se približio zapadnim demokratskim standardima.
Dakle, je li demokracija ukras ili suština, cilj ili sredstvo, početak ili kraj i je li spojiva s nacionalizmom? Gdje je zapadni svijet? Kada ljudi govore o propasti starog svijeta uglavnom govore o padu indeksa demokracije. Sjedinjene Američke Države će vjerojatno dodatno pasti na ovoj ljestvici u narednoj godini. Apsolutne demokratske vrijednosti ne mogu zadovoljiti dnevne potrebe u okolnostima rastuće nacionalne svijesti, straha od terorizma i pogoršanja ekonomije. Dakle, ako gledamo ovaj indeks, budućnost bi mogla biti mračna, ali ako uzmemo alternativni pristup, koji uzima u obzir činjenicu da se demokracija mora početi braniti, situacija će biti drugačija i moguće je poboljšanje i napredak.
Ranije su se indeksi demokracije činili linearnima. Gornji kraj ljestvice je bio sretan, a donji tužan. No, ispostavilo se da je svijet okrugao i sada probleme onih dolje sada imaju i oni na vrhu.
Tko su, dakle, “Kraljevi tame”? To su Afganistan (149. mjesto), Sirija (166.), Libija (155.), Eritreja (151.), Iran (154.)...
Kao što vidimo, sve zemlje gdje prema “Godišnjem indeksu demokracije” nje zapravo nema su uništene ili pokušavaju biti uništene od zemalja koje su u samom vrhu po demokratskim standardima.
Međutim, ljudska priroda je ponekad teško razumljiva ne samo znanstvenicima, nego i nama običnim smrtnicima, ali je jasno da se sreća onih na vrhu pretvara u ljutnju onih koji su na dnu, koji se s punim pravom ljute na one gore. Uspjeh onih na vrhu oni na dnu mrze i to neće prestati dok se i oni ne nađu među prvim zemljama. Dakle, ovdje nije riječ o indeksu demokracije, nego indeksu onih koje je demokracija uništila i koji sada u milijunima, očajni, bolesni i puni ljutnje, prelaze pustinju i more da se domognu obećane zemlje.
U takvim okolnostima se nacionalizam više ne može svesti na puke definicije, često ideološke, jedne ili druge političke opcije, posebice ne ako prema općeprihvaćenim standardima zemalja s najvećim stupnjem demokracije ona u nacionalističkom izraelskom režimu iz godine u godinu dobiva najviše ocjene.
sott
Gledajući iz naše perspektive, nacionalizam u biti predstavlja privrženost vlastitoj naciji, državi i njenim interesima, ali se isto tako odnosi na doktrinu ili politički pokret po kojoj nacija definirana u okvirima etničke pripadnosti ili nacionalne kulture, ima pravo na stvaranje nezavisne, suverene ili autonomne političke zajednice, temeljene na zajedničkoj povijesti i sudbini.
U svojim ekstremnim oblicima, fašizmu u Italiji i Španjolskoj i nacionalsocijalizmu u Njemačkoj u prvoj polovici 20. stoljeća, nacionalizmi ove vrste zagovaraju autoritarnu državu s ograničenim individualnim građanskim pravima, a u slučaju nacizma i antisemitizam, superiornost arijevske rase i militarizam. U nekim društvima se nacionalizam se smatra kao izrazito štetna pojava.
Enciklopedija Jugoslavije iz 1978. godine daje sljedeću definiciju nacionalizma: “Nacionalizam je kult vlastite nacije kojeg karakterizira šovinistički odnos i raspirivanje mržnje prema drugim nacijama, a svoj najviši domet doseže kroz genocid i fizičko istrebljenje drugih naroda.”
Zagovornici nacionalizma smatraju da “nacionalna svijest” podrazumijeva ljubav prema svojoj naciji, dobro poznavanje nacionalne povijesti i kulture, isticanje nacionalnih obilježja, nacionalni ponos i zdušno zalaganje za nacionalni prosperitet.
Međutim, ako izađemo iz naših okvira, imamo i panarapski i razne druge antikolonijalne nacionalizme. Proteklo desetljeće je obilježio uspon “bolivarskog” ili latinoameričkog nacionalizma, koji je socijalistički i antiimperijalistički. Primjera u kojima je nacionalizam odigrao pozitivnu povijesnu ulogu je bezbroj, čak i ako govorimo o borbi protiv nacifašizma, na primjer u Francuskoj, Grčkoj ili Poljskoj, gdje su nacionalisti u velikom broju sudjelovali u borbi protiv nacističke Njemačke i fašističke Italije.
Nažalost, brojni su i primjeri nacionalističkih pokreta i stranaka u to vrijeme koji su u kolaboracionizmu s nacifašizmom vidjeli jedinu priliku da se dokopaju vlasti i stvore takozvane neovisne nacionalne državice, a posljedice takvog tumačenja nacionalizma ne treba posebno pojašnjavati.
No, vratimo se u 2017. i vrijeme kada se sve više govori o nacionalizmu i populizmu, te prijetnji koja se nadvila nad Europom zbog ovog rastućeg fenomena.
U tom kontekstu bi bilo dobro za primjer uzeti Izrael. Naime, mnogi će reći da Izrael nije demokracija, nego diktatura tipične nacionalne autoritarne države. Potonja definicija je puno bliža istini, iako će u Izraelu tvrditi da je to propaganda i laž, kako Arapi i ostale manjine uživaju sva građanska prava, slobode i slično.
S tim se vjerojatno slaže i “Godišnji indeks demokracije” kojeg je objavio The Economist, koji je pratio razvoj situacije u svijetu proteklih godina. Koja se zemlja u svijetu popela na ljestvici, a koja se srozala i pala dolje?
Ovdje imamo brojna iznenađenja. Posebno je zanimljivo gledati Europu, Palestinsku samoupravu, Izrael, ostale arapske zemlje, Rusiju i druge. Općenito govoreći, “Godišnji indeks demokracije 2016.” kojeg je pripremio istraživački odjel poznatog britanskog lista The Economist ostavlja bez daha.
Koja zemlja sve više raste na ljestvici indeksa demokracije? Nevjerojatno, ali to je Izrael, što je posebno važno ako govorimo o kompatibilnosti nacionalizma i demokracije.
Bez obzira na sve, Izrael se i dalje penje. Ako pogledate grafikon, on pokazuje da je Izrael postao demokratskija zemlja od Belgije, Cipra, Grčke ili, primjerice, Južne Afrike, te se nalazi na otprilike istoj razini kao Francuska, Italija, SAD ili Japan. Rusija, naravno, tone prema “autoritarnom režimu“.
Od najveće ocjene 10, prosječna ocjena Izraela za 2016. je bila 7,85, dok je 2010. bila 7,48, kada je zemlja u smislu demokracije ocijenjena kao “dobra”.
Usput, za kategoriju “izbornog procesa i stranačkog pluralizma” je Izrael dobio ocjenu 9,17, što je također pomak u odnosu na 8,75 u 2010. Godini. Dakle, u ovoj je kategoriji Izrael, nacionalistička država u svakom smislu, već među svjetskim liderima.
Čak je i po indeksu građanskih sloboda, stalno u porastu i od ocjene 5,29 u 2010. godini se popeo na 6,18 u 2016.
Ako uzmemo u obzir da je zemlja praktično u izvanrednom stanju od 1948. godine, postizanje ovakve razine demokracije je nešto nevjerojatno.
Dakle, govoreći o nacionalizmu, nacionalna država židovskog naroda je “hram demokracije“.
Da se razumijemo, ovo nije nikakav antisemitski pamflet, nego pitanje zašto isto ne vrijedi za druge? Zašto je jedan nacionalizam “dobar”, a drugi “loš”? Zašto je nečiji nacionalizam “demokratski patriotizam”, dok je onaj drugi “pad u autoritarnu državu i fašizam”?
Od sada, svaki put kad netko kaže da Izrael nije demokratska zemlja, dovoljno je uzeti grafikon kojeg je objavio The Economist i nabit mu ga na nos. Izrael je demokratska zemlja i pritom se svake godine poboljšava.
Naravno da u zemljama gdje se provode napadi, pada i demokracije. Međutim, The Economist ne uzima u obzir opasnosti s kojima se suočava svaka zemlja u svijetu. Ovi znanstvenici u duhu političke korektnosti izračunaju svoj indeks, bez obzira na partikularne ili zajedničke opasnosti s kojima se zemlje nose.
No, čak i bez znanstvenika, podaci govore sami za sebe. Kada je islamistički teror pogodio Sjedinjene Države i Francuska, njihovi “demokratski” standardi su se odmah urušili.
Počela su prisluškivanja i praćenja, pritvori i usvojeni novi sigurnosni zakoni koji ograničavaju temelje slobode. Unatoč svemu, Francuska je 2014. godine, kada su islamistički teroristički napadi na njenom teritoriju bili nezamislivi, imala indeks demokracije s ocjenom 8,04 bodova. Sada je pala na 7,92, ali je još uvijek na prilično visokom mjestu u svijetu. No, pad je očit.
Sličan fenomen se događa u Sjedinjenim Državama, gdje je prijelomna godina bila 2014., kada je Amerika s indeksa 8,11 skliznula na 7,98. To je bilo iste godine kada je ISIL naglo ojačao i povećala se potreba suočavanja s njim.
Iako su mnoge zemlje na udaru ove vrste terorizma, Izrael je toga pošteđen. Vlasti u Tel Avivu navode kako su za suzbijanje terorizma “razvili tehnologije i nacionalni otpor”. Dakle, opet imamo nacionalističku komponentu koja u ovom slučaju služi za “suzbijanje redova u otporu prijetnji”, stvarnoj ili imaginarnoj, potpuno nevažno, iako su mete islamističkog terorizma najviše bile arapske zemlje, potom EU i tek na kraju SAD.
Ukratko, indeks kojeg je objavio The Economist je potpuno netočan, jer uskraćuje pravo demokraciji da se brani, što je posebno vidljivo u primjeru nekontrolirane imigracije. U ovom se slučaju odmah upire prstom na “tamnu avet nacionalizma“, koji se želi zatvoriti, začahuriti, podići ograde, dok na drugoj strani se za sve to u Izraelu dobiva svake godine sve veću ocjenu. Čak i ne moramo govoriti o Arapima ili drugim manjinama, nego i Židovima samim, ali onim “crnim” iz Afrike, koji zbog obrane “demokracije” prolaze jednake patnje kao i drugi.
Uzmite, na primjer, demokraciju Weimarske Republike koja se razvila u Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata i trajala do 1933. Ona bi, naravno, dobila vrlo visoku ocjenu demokratske razine, jer je bila izgrađena na temelju političke korektnosti. Upravo to povijesno iskustvo nas uči da se slaba demokracija ne može obraniti.
Dakle, što je veći indeks demokracije, ona ima više izgleda za suicid. Sada je pitanje treba li se braniti indeks ili demokracija sama?
Situacija s indeksom američke demokracije, koja je u 2016. sa 17. pala na 21. mjesto je privukla posebnu pozornost. Ocjena Sjedinjenih Država je pala s “pune demokracije” u kategoriju “demokracije s nedostacima” ili “manjkave demokracije”.
U kategoriju “pune demokracije“, od vrha prema dolje, spadaju Norveška, Island, Švedska, Novi Zeland, Kanada, Danska, Irska, Švicarska, Finska, Australija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Austrija, Malta, Velika Britanija, Španjolska, Mauricijus i Urugvaj.
U kategoriju “demokracije s nedostacima” ili “manjkave demokracije“, opet od najboljih prema lošijima, spadaju Japan, SAD, Italija, Francuska, Južna Koreja, Kostarika, Bocvana, Portugal, Izrael i mnoge druge zemlje.
Do sada su SAD uvijek uživale status “pune demokracije” i što im se dogodilo danas? Administracija Donalda Trumpa s ovim nema veze i njegov dolazak će se očitovati u izračunu indeksa iduće godine. Prema nekim analitičarima je za to zaslužna pasivnost Obame, zbog koje je društvo prestalo vjerovati u vladu i državu i postalo je manje zainteresirano i uključeno u političke procese, uključujući i sudjelovanje u izborima.
Turska je “zemlja katastrofe“, barem kako tvrdi The Economist. Nekoć se mislilo da će “maleni europski vrh” privući Tursku na Zapad, ali sada većinski azijski i muslimanski dio zemlju nezaustavljivo vuče prema istoku. Turska se nalazi na 97. mjestu na ljestvici indeksa demokracije s ocjenom 5,04 boda, što je pad u odnosu na od 89. mjesto u 2010. godini, kada je imala indeks 5,73.
Vjerojatno će pri sljedećem izračunu dodatno pasti, naravno, zbog ne baš demokratskog režima predsjednika Erdogana. Dovoljno je pogledati razinu sloboda u Turskoj, koje su s 4,71 boda u 2010. godini pale na 2,65 u 2016.
Dakle, Izrael je jedina “demokratska država” na Bliskom istoku. Ne postoji ni nagovještaj da bi mu se barem jedna arapska država približila u razini demokracije. Najbliži Izraelu od arapskih zemalja je Tunis, koja zauzima 69. mjesto na ljestvici i spada kategoriju “hibridnih režima” s ukupnom ocjenom od 6,4 boda.
Pa tko su onda “Kraljevi tame” ili zemlje koje pripadaju trećim “hibridnih režima” i četvrtoj kategoriji “autoritarnih režima”?
Dakle, prva je kategorija “puna demokracija”, a druga “manjkava demokracija”, koja “nužno ima nedostatke” kako zbog kategoričke naivnosti ne bi izvršila suicid i jasno razumije trenutke rizike.
U tu skupinu spadaju zemlje koje razumiju pravu ravnotežu između demokracije, sigurnosti i nacionalizma, pa su poželjniji “nedostaci demokracije”, nego da demokracija, braneći samu sebe, na kraju ubije.
Grčka, rodno mjesto demokracije, još je jedan primjer pretjeranih očekivanja, nagomilane “političke korektnosti” i iluzija u “Europsku uniju”. 2010. je Grčka bila na 28. mjestu s ocjenom 7,92 boda. Dvije godine kasnije je pala na 33. mjesto, a za još dvije godine na 41. Danas je na 44. mjestu s rezultatom od 7,23 bodova, niža od Izraela. Procjena u radu vlade se smanjila sa 6,43 boda u 2010. godini na 5,36 boda u 2016. Drugim riječima, vlada ne radi funkcionira. U Izraelu je situacija u ovom smislu nepromijenjena od 2010. i prikovana je na 7,5 bodova.
Grčka treba ponovnu izgradnju sustava, ali da je htjela živjeti, onda je morala pobjeći iz Europske unije.
Kako to da su muslimanske zemlje uvijek na samom dnu ljestvice? Je li se netko bavio ovim pitanjem? Nije, jer se podaci za ove zemlje uzimaju proizvoljno ili se proizvode po potrebi, a ogledan je primjer Tunis, gdje Muslimansko bratstvo i dalje vlada iz sjene, zemlja je među najvećim izvoznicima islamističkih militanata u arapskom svijetu, destabilizira susjedni Alžir i Libiju, ali se strogo drži uputa Zapada.
Tko je na vrhu popisa? Skandinavci, Novi Zeland, Australija, Kanada i Švicarska, kao i uvijek. No, kako se čini, to neće potrajati, jer radikalno desničarske stranke dobivaju sve više podrške i uspinju se na vlast u nordijskim zemljama. Budući da će s njima doći do ograničenja useljavanja, rejting ovih zemalja će “znanstvenici” oboriti.
Dakle, opet postavimo isto pitanje - je li bolje zauzeti vodeće mjesto na ljestvici indeksa demokracije, što znači voditi suicidalnu politiku, ili pasti na globalnom indeksu i preživjeti? Postoje i iznimke, jer Izrael i dalje raste, unatoč nacionalizmu, a sada se približio zapadnim demokratskim standardima.
Dakle, je li demokracija ukras ili suština, cilj ili sredstvo, početak ili kraj i je li spojiva s nacionalizmom? Gdje je zapadni svijet? Kada ljudi govore o propasti starog svijeta uglavnom govore o padu indeksa demokracije. Sjedinjene Američke Države će vjerojatno dodatno pasti na ovoj ljestvici u narednoj godini. Apsolutne demokratske vrijednosti ne mogu zadovoljiti dnevne potrebe u okolnostima rastuće nacionalne svijesti, straha od terorizma i pogoršanja ekonomije. Dakle, ako gledamo ovaj indeks, budućnost bi mogla biti mračna, ali ako uzmemo alternativni pristup, koji uzima u obzir činjenicu da se demokracija mora početi braniti, situacija će biti drugačija i moguće je poboljšanje i napredak.
Ranije su se indeksi demokracije činili linearnima. Gornji kraj ljestvice je bio sretan, a donji tužan. No, ispostavilo se da je svijet okrugao i sada probleme onih dolje sada imaju i oni na vrhu.
Tko su, dakle, “Kraljevi tame”? To su Afganistan (149. mjesto), Sirija (166.), Libija (155.), Eritreja (151.), Iran (154.)...
Kao što vidimo, sve zemlje gdje prema “Godišnjem indeksu demokracije” nje zapravo nema su uništene ili pokušavaju biti uništene od zemalja koje su u samom vrhu po demokratskim standardima.
Međutim, ljudska priroda je ponekad teško razumljiva ne samo znanstvenicima, nego i nama običnim smrtnicima, ali je jasno da se sreća onih na vrhu pretvara u ljutnju onih koji su na dnu, koji se s punim pravom ljute na one gore. Uspjeh onih na vrhu oni na dnu mrze i to neće prestati dok se i oni ne nađu među prvim zemljama. Dakle, ovdje nije riječ o indeksu demokracije, nego indeksu onih koje je demokracija uništila i koji sada u milijunima, očajni, bolesni i puni ljutnje, prelaze pustinju i more da se domognu obećane zemlje.
U takvim okolnostima se nacionalizam više ne može svesti na puke definicije, često ideološke, jedne ili druge političke opcije, posebice ne ako prema općeprihvaćenim standardima zemalja s najvećim stupnjem demokracije ona u nacionalističkom izraelskom režimu iz godine u godinu dobiva najviše ocjene.
sott
