SDP ukida model ‘jedan član – jedan glas’. A iz toga slijedi propitivanje ne samo demokratičnosti SDP-a već i pozicija ostalih stranaka
„You don’t begin to comprehend
You’re just a game I like to play
You may think that we’re friends, all right
But I won’t let friendship get in my way
No, I won’t let friendship get in my way“
„Ne počinješ razumjeti
Ti si samo igra koju volim igrati
Možda misliš da smo prijatelji, u redu
Ali neću dopustiti da mi prijateljstvo stane na put
Ne, neću dopustiti da mi prijateljstvo stane na put“
Paul Simon
Prije petnaestak dana pročitao sam članak naslovljen „Na Iblerovu trgu mijenjaju stranački statut: SDP ukida izborni model „jedan član – jedan glas“. Uvedeno 2007. to je načelo poslužilo kao samorazumljiv pokazatelj punine unutarstranačke demokracije i dokaz osnaženosti članstva u kreiranju organizacijskog usmjerenja. Kadrovskog pa političkog. A sada se taj sustav ukida. Ne može se ne nametnuti pitanje kako to utječe na stranačku organizaciju, vrijedi li i unutar političkih stranaka paradigma demokratskog biranja? Jesu li akteri demokracije demokratični sami? To nije samo „neutralni“ povratak na prethodne organizacijske postavke, ono može biti mnogo više – regresija stranačke demokratičnosti. I unutarnje, ali i vanjske. A iz toga slijedi propitivanje ne samo demokratičnost konkretne stranke već općenito pozicije političkih stranaka u pogledu demokratičnosti.
Političke stranke organizacije su istomišljenika. Sudrugovi se okupljaju oko zajedničke ideje, ideologije. Razgovori, rasprave, sučeljavanja bruse ideje, kreiraju programe. U strankama sve „bubri“. Svaki je član i simpatizer važan, doprinosi formuliranju stava organizacije. Unutarstranačka scena je poticajna, kvasac, germa za vrenje političkih stavova i planova. Rezultat je emocija, društvena pažnja koju takve političke pozicije izazivaju. I koje stranke predano ostvaruju kada dođu na vlast. Stranke su škola demokracije, članovi najvrednije u njima. Vodstva uzor političke vrline. Samo – šipak! Od toga nema ništa.
Stranke demokraciju zapravo ne poznaju, rasprave u njima nema. Ne postoji stranačko drugarstvo, samo konkurenti i oponenti. A za njih nema milosti. Zbilja su nepogrešivi vođe, njihova sljedba i čistke kojima se neutralizira nepoćudne. Potom njima unutarstranačkim udarima presuđuju novi zavjerenici nezadovoljni vlastitim položajem. Do sada u ovom realnijem opisu stanja u strankama nema spomena ideja, ideologije. Još manje demokracije. Postoji stranačka elita, članstvo, interesi i očekivanja. Prizemna. Sasvim neideološka. U strankama dominiraju oni koji stoje u redu za posao, funkciju, osobni probitak. Prosječni ili ispodprosječni bolesnih ambicija. U tome najbolje prolaze oni koji misle malo i šute. Neprimjetni, a dugovječni. Ako su još pragmatično prilagodljivi oportunisti, tim bolje. Beskrupuloznost i perfidnost „stranačka“ je mudrost, jamči uzdizanje.
U današnjem svijetu „neideoloških ideologija“ političke stranke su se prilagodile. To čak i nije bila prilagodba koliko dobrodošla promjena. Umjesto ozbiljnog rada na kreiranju političkih ideja i programa, političke stranke danas stvaraju „pseudopolitike“. Predvidivo sročene PR-poruke, upakirane u zvučne slogane ispisane na šarenim plakatima. Parole. Što neodređenije. I pompoznije. Naravno, to su uvijek jedne te iste ideje „prepakirane“ za sljedeće izbore. Uz to, politički „narativ“ pronosi se ružama za Dan žena, karanfilima za Prvi svibanj, selfijima kada je kakva humanitarna akcija, festival gange, rere i ojkavice ili Večer triljskih žaba.
Politika je društvena djelatnost onih kojima je primarni cilj biti izabran. No ne i zato da bi se provodile neke društveno relevantne politike, već naprosto da se bude – izabran. Potom slijedi nagrada: pozicija služi ostvarivanju vlastitih interesa i osobnih probitaka. Znam, zvuči cinično, promoviram političku besciljnost. Nažalost, tako je. Ne samo u nas. Toga su svjesni upravo svi oni kojima se politički angažman, političke stranke gade. A svjesni su i oni drugi, oni koji u okviru političkih stranaka djeluju. Jedina je razlika što se potonji nadaju sinekuri, beneficiji, povlastici. Ili se, barem, još politikom razočarali nisu.
Političke stranke, u nihilistički narisanoj politici, nisu ništa doli mehanizam za podjelu plijena. A za to i nije nužno osvojiti vlast. Recimo, može se „prodati“ glas, osvojeni politički mandat. Stoga temeljna postavka političkih stranaka ne leži na idejama ili ideologiji, to je „šarena laža“ za birače. Bit nije ni demokracija. Ne. Stranački sustav počiva na organizaciji! Takvoj da manjine upravljaju. A članstvo, većina, nužno je zlo. Potrebni za izbore. Korisni prigodom povremenih prevrata. Nakon toga najbolje da ih i nema. Stranačka vlast ih mrzi jer ih se boji. Bliži su im sadašnji suparnici no dojučerašnji suborci. Pa se stranačka organizacija, hijerarhija, centralizacija upravljanja koriste radi sanitarnog kordona prema članstvu. Pobogu, što bi nam onda stranačka demokracija trebala?
Umjesto demokracije strankom vladaju kormilari stranačkih statuta i recitatori pravila. Većina u najvišim tijelima. Korisnije je i praktičnije. Nije li sigurnije imati oligarhe koji na čelo istaknu vođu koji potom simbolizira stranku? Ideje nisu potrebne. One su poput bedža i značke, zastave koju si HDZ-ovci okače na sako. Pred izbore, istina je, treba nešto ponuditi. Pa se porazbacaju ideje i idejice. No ti su ponuđeni politički programi provizorij. Planovi improvizacije. Ideje opća mjesta. Svi govore isto ili slično – to pokazuje da su ideološki sukobi farsa privid. Ideologije naprosto nema. Slika je to površnosti trivijalizirane politike. Pred izbore ona se estradizira jer je treba „komercijalizirati“, „prodati“ biračima. Nekoga treba privući. A to počesto znači prevariti. U tu svrhu valja stvoriti dojam stranačkih kretanja i aktivnosti. Tome služi članstvo. Tome i stajanju na štandovima za prikupljanje potpisa. Kada izbori prođu, nastupa zagrobna atmosfera. U njoj ne treba ni privida ideja, još manje aktivnosti članstva. I zašto onda riskirati s izborima na kojima svaki glas ipak nešto vrijedi, nosi?
Davno je Staljin rekao da na izborima nije ključno tko i zašto bira, već tko broji glasove. Ali uopće mogućnost izbora stvara nepotreban „nered“. I dojam da se nešto ipak učiniti može. Moglo bi se izabrati nekog za koga je otpočetka jasno da će oligarsima smetati. To se, naravno, može prevladati instrumentalizacijom izbornog procesa, stranačkim šalabahterima, zloupotrebom popisa članova. No nije li lakše uopće „izbjeći“ članove i rizik njihova glasanja? Dogovorna ekonomija eliti se uvijek čini najboljom. Ili kako je glasila izborna mudrost iz susjedstva, „ako se izbori dobro pripreme, ne treba ih ni provoditi“.
Sad dolazimo da najcrnjeg zaključka. Nije pitanje je li brisanje načela „jedan član – jedan glas“ antidemokratsko. Jer unutarstranačka demokracija nije postojala ni s tim modelom biranja vodstva. To je brisanje samo ogledalo cinizma onih kojima se demokraciju više ne da niti glumiti. I da, to su oni koje biramo da našu demokraciju – vode. Upravljaju njome.
Zašto u politici nema „pravih“ ljudi? Odgovor nam je znan. Uvjerili su se da je politika prljava. Zapravo, ne žele se uvjeriti sami, uvjere ih korupcijski skandali, vulgarnost političke prodaje glasa u skupštini ili Saboru, bahatost političkih farizeja koji se stavljaju ispred društva i države. Tko još misli da u strankama napreduju najbolji? Pogledajte tko sjedi u Saboru, Vladi… Mnogo je više onih koji prije toga nisu imali nikakvu karijeru. Čak ni lošu. Kadrovska politika negativne selekcije. Promiču se poslušni i anonimni, a lojalni. Otpisuju sposobni. Uklanjaju buntovni. Najbolji izbor su zastrašene izdajice ili oni koje se najlakše može ucjenjivati. Oni mogu najviše izgubiti: poziciju! A bez nje su nitko. I ništa.
Kada je tako, a znate da jest, jasno je da stranke nisu škole demokracije. One su zapušteni dio našeg društva. Namjerno zapušten. Upravo zato što je rasprava „nepotrebna“, a kritika se utišava. Umjesto dijaloga stranački forumi i tijela služe ceremonijalnom obožavanju struktura. Pljesak nije pohvala govorniku, već dokaz odanosti onog koji plješće. U takvim okolnostima i nije pitanje čemu tu uopće treba demokracija. Već tko bi se od tih poniznih poltrona njome znao poslužiti. Znao i želio. Da pokuša poboljšati stanje. Možda je to i najbolji razlog za ukidanje unutarstranačke demokratske dekoracije. Parafrazirat ću: demokraciju ne toleriramo niti bismo vam je dali. A i kad vam je damo, ne znate što biste s njom. Pa sada pokušajte osporiti smislenost ukidanja demokratskog načela „jedan član – jedan glas“. Čemu demokratska svemoć ako je ona svemoćna nemoć?!
