Krešo, duhoviti odvjetnik srednje generacije, učinio mi se pretjerano ozbiljan. Pita se je li krivo glasovao. Nije rekao za koga, ali mu je Plenković, kaže, drag, a HDZ odbojan. SDP mu je drag, a Milanović neprihvatljiv.
Pa imao si preferencijalni glas, kažem. Gleda me onako visok, kao da sam malouman, jer kako to rješava njegovu dilemu. Zašto, kako je radila moja baka na svim socijalističkim slobodnim izborima, nisi na listić napisao neku prostotu.
Kažem: ”Mogao si upisati mene”. Sad već vidi da provociram. Kaže, izbori su glas srca i emocija. Srce govori jedno, razum drugo, a kad svi unaprijed naslućuju rezultat, kad pobijedi srce, a ne pamet(no), dolaze na pomisao da nešto ne valja s demokracijom.
U ovom razgovoru dvije stvari su iznimno poučne. Prva je da izbori sve slabije reprezentiraju volju birača, a druga da taj pad legitimnosti vlast ne smatra zabrinjavajućim.
Na izbore je izašlo svega 52 posto registriranih birača, a taj broj se u posljednjih šest ciklusa smanjio za gotovo 25%. Godine 2000. izlazak birača bio je visokih 70,5%. Svaki ciklus sve manje, a sada je gotovo 10% manji nego prije devet mjeseci. Devet mjeseci, ne godina.
Nije ljudima svejedno tko je na vlasti, nego nemaju koga birati.
Formalna brojnost lista nije nikakva potvrda pluralizma. Izbor postaje sve više izbor između frakcija izniklih iz HDZ-a i SDP-a, ostataka bivših raspadnutih koalicija. Nema pravog izbora – model nije funkcionalan.
Daje efekte dvostranačja bez stabilnosti (slabu vladu i nikakvu oporbu), jer koalicije nastaju i prije izbora, a poslije izbora se moraju proširiti novim partnerima. Takvi dogovori ne daju koherentnu politiku, ne pridonose odgovornosti za neostvarena obećanja i neuspješne odluke.
Realnost je da su koalicije slabe, veći članovi guše manje, mali se skrivaju u zavjetrinu većih i kapitaliziraju njihove uspjehe služeći kao zaštita slabih strana, proširenje ideološke osnove za privlačenje svih koje se može uhvatiti.
Odaziv na izbore 1990. bio je 84,54%, 1992. – 75,61%, 1995. – 68,79%, a 2000. godine bio je opet 76,56%. Prosjek 2003. – 61,65%. Dakle, bili smo demokracija s visokom stopom izlaska građana na izbore.
Prosjek EU je, za parlamentarne izbore, 59,4%. Belgija i Austrija imaju obavezu izlaska i kod njih je izlazak veći od 90%. No neke zemlje i bez te obveze imaju visok postotak izlaska: Italija (81,4%), Luxemburg (87%), Nizozemska (73,2%), Njemačka (87,7%).
Kada je u Ujedinjenom Kraljevstvu izlaznost opala (59,4), nastala je zabrinutost za legitimitet vlasti. Kod nas se reforme odbacuju.
Sabor su izabrali glasači, ali uz ovakav trend teško je reći da ga je izabrao narod. Ljudi ostaju kod kuće i ne glasuju. Nemaju osjećaj da je vlast njihova, nemaju povjerenja u vladu i ispravnost zakona. To nije samo razlog za zabrinutost već povod za predlaganje promjena.
Druga poanta ovog razgovora je to da je izborni gubitnik izgubio svojom greškom – arogancijom, ignorancijom i indolencijom – da gomilanjem stranih riječi indiciram glavnog krivca koji voli strane riječi. SDP je izgubio zbog oholosti i omalovažavanja, zbog biranja kandidata prema osobnoj lojalnosti vođi, osobne lijenosti i komocije.
No, zašto je tako ispalo? Je li pobijedilo srce ili razum? Pokazalo se da odlučujuću prednost u ovom ratu ima organiziranost i moral trupa.
SDP, uvjeren u pobjedu, olako misleći da je sve samo pitanje tehnike, dopustio je da se kampanja razvuče, da se Karamarko zaboravi i da se s praktički s istim ljudima i istim prioritetima ide u kampanju.
I ja mislim da je reforma školstva važna, ali birači se ne odlučuju prema tome. Kakva je to politička stranka koja nema cilj, nego štreberski napisan program koji su redigirali stručnjaci za reklamu.
SDP živi na staroj slavi snažne političke logistike, no taj je mit sada srušen. SDP se rasuo i u mnogim područjima organizacija i članstvo postoji samo na papiru. Ljudi ključni za organizaciju pokazuju aroganciju, oslanjaju se na veze, a ne žive sa članstvom, ne razumiju medije i logiku javnosti.
Za to da se kod nas uvijek glasuje protiv ne treba kriviti pobjednike, suprotno, treba im čestitati. Treba kritizirati gubitnike koji svojim slabostima i bahatom nemarnošću ugrožavaju demokraciju.
Personalizirati kampanju i fokusirati je na ličnosti i to kad istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je Zoran Milanović omrznut, u trenutku u kojem tinjaju obračuni osoba (Split, Zagreb) znači stvoriti situaciju glasovanja protiv. Glasuje se protiv Milanovića, a ne za program. Puke fraze da su birači prepoznali program jednostavno nisu istina. Birači su ostali kod kuće.
Kako su u SDP-u mogli odšutjeti, uz cmizdrave prigovore, da vlada opozvana Vlada i da upravljaju smijenjeni ministri, da se zaboravi tko je izgubio legitimitet? Vlada, smijenjena i opozvana, naročito ministri Mosta, svoje je djelovanje pretvorila u osobne kampanje. Kampanje, iako formalno duge, zapravo nije bilo. Iza scene se odigrala bitka za utjecaj u medijima. I ta je bitka za SDP izgubljena.
Umjesto toga ključni ljudi su otišli na ljetovanje misleći da izborna pobjeda ne može doći u pitanje. Onako kako su u Josipovićevoj kampanji otišli na skijanje. Otišli su na krstarenja i kupanje. Valjda misle da je pobjeda rezultat više volje, a ne buđenja naroda, otvaranja tema, objašnjavanja pravila razgovora.
Najgora posljedica te zablude nije samo nemaran stav prema suparnicima, već bahata ignorancija prema prijateljima i mogućim saveznicima.
Civilno društvo, sindikati, neovisni intelektualci svisoka su odbačeni kao sugovornici, nepraktični utopisti koji ne razumiju kako je teška vlast. Svojim govorom Milanović se ogradio od političkih skupina koje su se odupirale naletu antikomunističke histerije i reviziji povijesti. Poduzetnici nisu tretirani kao ozbiljan partner, a njihove ideje, kojima naravno brane svoje interese, ne smiju se olako zaobići.
Strašne posljedice je ostavila negativna personalna politika u SDP-u.
Neuvjerljivi kandidati, slabe ličnosti, nepoznati učinci i selekcija prema lojalnosti predsjedniku ostavili su traga.
Nije to jedini faktor objašnjenja neuspjeha, ali je svakako smanjilo motivaciju aktivista i glasača. HDZ je smjenom (”žrtvom”) Karamarka dobio na tempu, kontrolom predsjednika Sabora i Pantovčaka kupio vrijeme i na kraju pobijedio. Zaslužuje čestitke i priznanje vještine.
Otjerati sposobne ali neposlušne nije samo grijeh vođe već vodstva.
Zoran Milanović odmah nakon rezultata kaže da se u interesu države moramo odreći svojih osobnih ambicija. U interesu stranke, i u interesu države, to je značilo da će podnijeti ostavku, a ne ponuda za stvaranje velike koalicije. Drugi dan je dodao da se neće kandidirati na novim izborima nastojeći zamagliti situaciju.
Ustvari to znači da ostaje, želi kontrolirati izborni proces i odrediti kandidate. Trebao je, da bi spasio stranku, dati ostavku i povući se, a ne pripremati sebi nasljednika.
Dok je u znanosti kloniranje zabranjeno iz etičkih razloga, u politici je to velika pogreška koja rijetko uspije. Obično klon prvi napusti svog tvorca. Možda misli da povlačenjem može oživjeti ideju o velikoj koaliciji. No ideja je propala kad je ispalo da se vlada može sastaviti bez SDP-a. Premalo, prekasno.
Vidim još jedan mali problem. U izborima odlučuje i srce. Ljude treba pridobiti, a ne groziti se njihove neukosti i snažnih emocija.
U životu su ljubav i interes isprepleteni, razum i srce se isprepliću. Da me se krivo ne razumije, ne mislim na brak i ljubavne veze. Intimnost i brak ne nastaju bez ljubavi, a grozni su kad ostane samo interes.
No politika nije ljubav. Bez srca je besciljna i besmislena, ali bez pameti i odgovornosti kriva. Divim se ljudima koji glasaju za Berlusconija, Trumpa ili Beppa Grilla smiješeći se njihovim besmislicama. To je neodgovorno. Dopuštam, moj izbor je možda kriv, ali kriterij ispravnosti nije zabavnost i lupetanje, već interes, opći interes, a ne opća zabava.
Kako da sve to kažem Kreši. On je glasao za HDZ protivno iskustvu koje ima. Nije im on ništa zaboravio, nije ništa oprostio. Našao se u glupom položaju da nema pravu alternativu. A to nije pogreška pobjednika, već propust poraženog.
Sad smo tu. U slijepoj ulici pregovora, demokracije bez većine, bez rezultata i bez promjene. Nismo mogli drukčije, iako smo znali što nas čeka: nekoliko mjeseci jalovog natezanja i pretvaranja da se pregovara. Cirkus. Matematika je račun, ali pamet je više od formalnog broja i ispravnog zbrajanja. Sada nam slijede testovi političke zrelosti i mudrosti.
Rezultati nisu pogreška demokracije, već su i ishod ustavnog izbornog modela koji ne stvara stabilne a odgovorne vlade, u kojem je vlast teško smjenjiva uz stalnu i pravilnu eroziju legitimnosti, entropiju političkog sustava.
Treba zato priznati pogreške i pozvati na okupljanje sve koji imaju neki zajednički politički nazivnik.
Dosta svađanja i rasprava. Ne treba skupljati ljude da bi se sastavila vlada, treba ujediniti oporbu da bi nešto značila, da bi se stvorila alternativa i izbor.
Demokracija nije crkveni zbor u kojem se pjeva skladno i uglas. U kojem oporba kaže da će glasati za dobre prijedloge. Fraza ”Bit ćemo opasna oporba” bez okupljanja je prazna i besperspektivna.
Javnost je gladna dobrih vijesti.
autograf
Pa imao si preferencijalni glas, kažem. Gleda me onako visok, kao da sam malouman, jer kako to rješava njegovu dilemu. Zašto, kako je radila moja baka na svim socijalističkim slobodnim izborima, nisi na listić napisao neku prostotu.
Kažem: ”Mogao si upisati mene”. Sad već vidi da provociram. Kaže, izbori su glas srca i emocija. Srce govori jedno, razum drugo, a kad svi unaprijed naslućuju rezultat, kad pobijedi srce, a ne pamet(no), dolaze na pomisao da nešto ne valja s demokracijom.
U ovom razgovoru dvije stvari su iznimno poučne. Prva je da izbori sve slabije reprezentiraju volju birača, a druga da taj pad legitimnosti vlast ne smatra zabrinjavajućim.
Realnost je da su koalicije slabe, veći članovi guše manje, mali se skrivaju u zavjetrinu većih i kapitaliziraju njihove uspjehe služeći kao zaštita slabih strana, proširenje ideološke osnove za privlačenje svih koje se može uhvatiti
Na izbore je izašlo svega 52 posto registriranih birača, a taj broj se u posljednjih šest ciklusa smanjio za gotovo 25%. Godine 2000. izlazak birača bio je visokih 70,5%. Svaki ciklus sve manje, a sada je gotovo 10% manji nego prije devet mjeseci. Devet mjeseci, ne godina.
Nije ljudima svejedno tko je na vlasti, nego nemaju koga birati.
Formalna brojnost lista nije nikakva potvrda pluralizma. Izbor postaje sve više izbor između frakcija izniklih iz HDZ-a i SDP-a, ostataka bivših raspadnutih koalicija. Nema pravog izbora – model nije funkcionalan.
Daje efekte dvostranačja bez stabilnosti (slabu vladu i nikakvu oporbu), jer koalicije nastaju i prije izbora, a poslije izbora se moraju proširiti novim partnerima. Takvi dogovori ne daju koherentnu politiku, ne pridonose odgovornosti za neostvarena obećanja i neuspješne odluke.
Realnost je da su koalicije slabe, veći članovi guše manje, mali se skrivaju u zavjetrinu većih i kapitaliziraju njihove uspjehe služeći kao zaštita slabih strana, proširenje ideološke osnove za privlačenje svih koje se može uhvatiti.
Odaziv na izbore 1990. bio je 84,54%, 1992. – 75,61%, 1995. – 68,79%, a 2000. godine bio je opet 76,56%. Prosjek 2003. – 61,65%. Dakle, bili smo demokracija s visokom stopom izlaska građana na izbore.
Prosjek EU je, za parlamentarne izbore, 59,4%. Belgija i Austrija imaju obavezu izlaska i kod njih je izlazak veći od 90%. No neke zemlje i bez te obveze imaju visok postotak izlaska: Italija (81,4%), Luxemburg (87%), Nizozemska (73,2%), Njemačka (87,7%).
Kada je u Ujedinjenom Kraljevstvu izlaznost opala (59,4), nastala je zabrinutost za legitimitet vlasti. Kod nas se reforme odbacuju.
Druga poanta ovog razgovora je to da je izborni gubitnik izgubio svojom greškom – arogancijom, ignorancijom i indolencijom – da gomilanjem stranih riječi indiciram glavnog krivca koji voli strane riječi. SDP je izgubio zbog oholosti i omalovažavanja, zbog biranja kandidata prema osobnoj lojalnosti vođi, osobne lijenosti i komocije
Sabor su izabrali glasači, ali uz ovakav trend teško je reći da ga je izabrao narod. Ljudi ostaju kod kuće i ne glasuju. Nemaju osjećaj da je vlast njihova, nemaju povjerenja u vladu i ispravnost zakona. To nije samo razlog za zabrinutost već povod za predlaganje promjena.
Druga poanta ovog razgovora je to da je izborni gubitnik izgubio svojom greškom – arogancijom, ignorancijom i indolencijom – da gomilanjem stranih riječi indiciram glavnog krivca koji voli strane riječi. SDP je izgubio zbog oholosti i omalovažavanja, zbog biranja kandidata prema osobnoj lojalnosti vođi, osobne lijenosti i komocije.
No, zašto je tako ispalo? Je li pobijedilo srce ili razum? Pokazalo se da odlučujuću prednost u ovom ratu ima organiziranost i moral trupa.
SDP, uvjeren u pobjedu, olako misleći da je sve samo pitanje tehnike, dopustio je da se kampanja razvuče, da se Karamarko zaboravi i da se s praktički s istim ljudima i istim prioritetima ide u kampanju.
I ja mislim da je reforma školstva važna, ali birači se ne odlučuju prema tome. Kakva je to politička stranka koja nema cilj, nego štreberski napisan program koji su redigirali stručnjaci za reklamu.
SDP živi na staroj slavi snažne političke logistike, no taj je mit sada srušen. SDP se rasuo i u mnogim područjima organizacija i članstvo postoji samo na papiru. Ljudi ključni za organizaciju pokazuju aroganciju, oslanjaju se na veze, a ne žive sa članstvom, ne razumiju medije i logiku javnosti.
Za to da se kod nas uvijek glasuje protiv ne treba kriviti pobjednike, suprotno, treba im čestitati. Treba kritizirati gubitnike koji svojim slabostima i bahatom nemarnošću ugrožavaju demokraciju.
Personalizirati kampanju i fokusirati je na ličnosti i to kad istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je Zoran Milanović omrznut, u trenutku u kojem tinjaju obračuni osoba (Split, Zagreb) znači stvoriti situaciju glasovanja protiv. Glasuje se protiv Milanovića, a ne za program. Puke fraze da su birači prepoznali program jednostavno nisu istina. Birači su ostali kod kuće.
Kako su u SDP-u mogli odšutjeti, uz cmizdrave prigovore, da vlada opozvana Vlada i da upravljaju smijenjeni ministri, da se zaboravi tko je izgubio legitimitet? Vlada, smijenjena i opozvana, naročito ministri Mosta, svoje je djelovanje pretvorila u osobne kampanje. Kampanje, iako formalno duge, zapravo nije bilo. Iza scene se odigrala bitka za utjecaj u medijima. I ta je bitka za SDP izgubljena.
SDP živi na staroj slavi snažne političke logistike, no taj je mit sada srušen. SDP se rasuo i u mnogim područjima organizacija i članstvo postoji samo na papiru. Ljudi ključni za organizaciju pokazuju aroganciju, oslanjaju se na veze, a ne žive sa članstvom, ne razumiju medije i logiku javnosti
Umjesto toga ključni ljudi su otišli na ljetovanje misleći da izborna pobjeda ne može doći u pitanje. Onako kako su u Josipovićevoj kampanji otišli na skijanje. Otišli su na krstarenja i kupanje. Valjda misle da je pobjeda rezultat više volje, a ne buđenja naroda, otvaranja tema, objašnjavanja pravila razgovora.
Najgora posljedica te zablude nije samo nemaran stav prema suparnicima, već bahata ignorancija prema prijateljima i mogućim saveznicima.
Civilno društvo, sindikati, neovisni intelektualci svisoka su odbačeni kao sugovornici, nepraktični utopisti koji ne razumiju kako je teška vlast. Svojim govorom Milanović se ogradio od političkih skupina koje su se odupirale naletu antikomunističke histerije i reviziji povijesti. Poduzetnici nisu tretirani kao ozbiljan partner, a njihove ideje, kojima naravno brane svoje interese, ne smiju se olako zaobići.
Strašne posljedice je ostavila negativna personalna politika u SDP-u.
Neuvjerljivi kandidati, slabe ličnosti, nepoznati učinci i selekcija prema lojalnosti predsjedniku ostavili su traga.
Nije to jedini faktor objašnjenja neuspjeha, ali je svakako smanjilo motivaciju aktivista i glasača. HDZ je smjenom (”žrtvom”) Karamarka dobio na tempu, kontrolom predsjednika Sabora i Pantovčaka kupio vrijeme i na kraju pobijedio. Zaslužuje čestitke i priznanje vještine.
Otjerati sposobne ali neposlušne nije samo grijeh vođe već vodstva.
Zoran Milanović odmah nakon rezultata kaže da se u interesu države moramo odreći svojih osobnih ambicija. U interesu stranke, i u interesu države, to je značilo da će podnijeti ostavku, a ne ponuda za stvaranje velike koalicije. Drugi dan je dodao da se neće kandidirati na novim izborima nastojeći zamagliti situaciju.
Ustvari to znači da ostaje, želi kontrolirati izborni proces i odrediti kandidate. Trebao je, da bi spasio stranku, dati ostavku i povući se, a ne pripremati sebi nasljednika.
Dok je u znanosti kloniranje zabranjeno iz etičkih razloga, u politici je to velika pogreška koja rijetko uspije. Obično klon prvi napusti svog tvorca. Možda misli da povlačenjem može oživjeti ideju o velikoj koaliciji. No ideja je propala kad je ispalo da se vlada može sastaviti bez SDP-a. Premalo, prekasno.
Vidim još jedan mali problem. U izborima odlučuje i srce. Ljude treba pridobiti, a ne groziti se njihove neukosti i snažnih emocija.
U životu su ljubav i interes isprepleteni, razum i srce se isprepliću. Da me se krivo ne razumije, ne mislim na brak i ljubavne veze. Intimnost i brak ne nastaju bez ljubavi, a grozni su kad ostane samo interes.
No politika nije ljubav. Bez srca je besciljna i besmislena, ali bez pameti i odgovornosti kriva. Divim se ljudima koji glasaju za Berlusconija, Trumpa ili Beppa Grilla smiješeći se njihovim besmislicama. To je neodgovorno. Dopuštam, moj izbor je možda kriv, ali kriterij ispravnosti nije zabavnost i lupetanje, već interes, opći interes, a ne opća zabava.
Personalizirati kampanju i fokusirati je na ličnosti i to kad istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je Zoran Milanović omrznut, u trenutku u kojem tinjaju obračuni osoba (Split, Zagreb) znači stvoriti situaciju glasovanja protiv. Glasuje se protiv Milanovića, a ne za program. Puke fraze da su birači prepoznali program jednostavno nisu istina. Birači su ostali kod kuće
Kako da sve to kažem Kreši. On je glasao za HDZ protivno iskustvu koje ima. Nije im on ništa zaboravio, nije ništa oprostio. Našao se u glupom položaju da nema pravu alternativu. A to nije pogreška pobjednika, već propust poraženog.
Sad smo tu. U slijepoj ulici pregovora, demokracije bez većine, bez rezultata i bez promjene. Nismo mogli drukčije, iako smo znali što nas čeka: nekoliko mjeseci jalovog natezanja i pretvaranja da se pregovara. Cirkus. Matematika je račun, ali pamet je više od formalnog broja i ispravnog zbrajanja. Sada nam slijede testovi političke zrelosti i mudrosti.
Rezultati nisu pogreška demokracije, već su i ishod ustavnog izbornog modela koji ne stvara stabilne a odgovorne vlade, u kojem je vlast teško smjenjiva uz stalnu i pravilnu eroziju legitimnosti, entropiju političkog sustava.
Treba zato priznati pogreške i pozvati na okupljanje sve koji imaju neki zajednički politički nazivnik.
Dosta svađanja i rasprava. Ne treba skupljati ljude da bi se sastavila vlada, treba ujediniti oporbu da bi nešto značila, da bi se stvorila alternativa i izbor.
Demokracija nije crkveni zbor u kojem se pjeva skladno i uglas. U kojem oporba kaže da će glasati za dobre prijedloge. Fraza ”Bit ćemo opasna oporba” bez okupljanja je prazna i besperspektivna.
Javnost je gladna dobrih vijesti.
autograf
