U vrijeme moje mladosti postojala je jedna zagonetna društvena skupina – borci. Po njima su se nazivale ulice, bolnice i škole. U školama se govorilo da su se žrtvovali za nas. Malo prerano sam gledao film ”Kozara” i danima sanjao kako borac svojim dlanom zaustavlja oštricu bajunete i spašava djecu.
Kod kuće su me učili drukčije. Moja nona Bogumila nije gledala partizanske filmove jer bi se uzrujala i plakala. Kada sam pitao nešto o tim borcima, majka je, za nju neobično, psovala i pljuvala. Otac je pričao grozne stvari o njima i njihovoj krvoločnosti, sasvim drukčije od onoga što se gledalo u kinu.
Učio me je da nikada ne napuštam masu, ni kada pitaju tko svira harmoniku, ni kad traže pismene ljude. Pa ipak, s nekima od njih bio je prijatelj, kartao i radio.
Po nekom našem susjedu zvala se ulica, ali su moji s podsmijehom govorili da je otišao u šumu bježeći od oltara. Ni dan-danas ne znam na što su mislili.
Tatin prijatelj Vojko bio je borac. Tata ga je poštovao jer je, premda je rušio vlakove s 18 godina, postao šofer, a ne ”budža”, kako se tada govorilo. Vojko i otac često su se sjećali kako su bili na suprotnim stranama, no nisu imali krvave ruke. Rukama su zajedno lovili ribe u rijeci.
Kad sam postao mladić, ti ljudi, borci, bili su stari i debeljuškasti, nosili su kockasti sako, ponekad orden. Bili su dekoracija na priredbama. Stalno su se žalili na nepravdu prema njima, kako ih se ne poštuje, kako su njihovi drugovi poginuli za ideale, kako su nas oslobodili od neprijatelja.
Narod je pak brundao protiv njihovih penzija, stanova koje su dobivali, a imali su kuće u obližnjem selu. Ja ih nisam smatrao ozbiljnima sve dok se nisu počeli petljati u cenzuru pjesama i filmova, kada su izmišljali lude konstrukcije protiv Brešana, Solženjicina ili Beatlesa.
Još kad su počeli pisati gnjevna pisma protiv ”Hrvatskog tjednika“, Savke i Tripala, počeo sam shvaćati da oni nisu bezazlena skupina statista na predstavama, dobroćudni nostalgičari koji se sjećaju svog mladenačkog zanosa, već zlobni spletkari koji brane svoje interese.
Sve je postalo jasno kad su dobili svoje kvote u Parlamentu i skupštinama, prednost kod dodjele poslovnih prostora i stanova, svoje staračke domove, svoj veto u odabiru kandidata i direktora, sekretara, kad su prozivali novinare, kritizirali Ameriku i tiho obožavali SSSR.
Oni moralni i vjerojatno najbolji MEĐU NJIMA polako su nestajali, gubili se u povremenim čistkama, prepuštali užicima stalne i rane mirovine. U prvi plan izbijali su sve mlađi, koji su u ratu zapravo bili djeca, oni koji su imali dva svjedoka koja su omogućavala ulaz u povlaštenu boračku klasu zaslužnih koji su sve žrtvovali za slobodu. Oštar kordunski naglasak ili vlaška poza i lukavost postali su znakovi prepoznavanja.
Posebno su brinuli o svojim simbolima, svetinjama kako su to zvali. S religijskim patosom govorili su o Sutjesci i Neretvi, tražili izgradnju monumentalnih spomenika. Bakić, Džamonja, Bogdanović dizali su grandiozne apstraktne skulpture, ali borci su često bili nezadovoljni. Oni su htjeli kipove visokih, snažnih ratnika s plamenim pogledom, stasite drugarice s rupcem na glavi, jedre i zagledane u visinu. Šake, ta omiljena tema kipara, morale su biti stisnute u pesnicu. Nikad im spomenik drugu Titu nije bio dovoljno velik ni ozbiljan. Ako nije bilo tako, borci bi se bunili.
Vjerojatno su zato četnički primitivci išarali ili srušili spomenike na Makljenu, Tjentištu, Kosmaju, Petrovoj gori, Košutama ili dopustili da se kradu metalne ploče i kamene gromade. Danas je to zapušteno kamenje, obraslo mahovinom, na kojem sprejem pišu četiri slova (CCCC).
Ne znam kako su dopustili da nastane spomenik na Kozari koji neodoljivo podsjeća na kuću Teletubisa ili da se zadrži spomenik gay partizanskom borcu u Samoboru, čija feminizirana i nježna pojava ne podsjeća na rat već na šetnju šumom.
Zato su se na otvaranja spomenika zvali najviši drugovi, čak i Maršal, čija je nazočnost trebala spriječiti drugarsku kritiku i obožavanje partizanskog kiča. Borci bi morali suspregnuti svoj ukus i manifestno hvaliti monumentalnost. Takva otvaranja pratila je televizija, pjevali su zborovi, komentirali posebno odabrani drugovi, prema čemu i današnji prijenosi mise ili obljetnice izgledaju blijedo.
Drugovima borcima posebno su smetali filmovi. Nisam bio dovoljno odrastao da to pratim, ali se sjećam da su u početku filmovi o partizanima bili na rubu kiča. Nijemci i domaće izdajice padali su kao snoplje, Talijani su kukavički bježali, a domobrani jedva čekali da se predaju.
Golobradi dječaci s trorogom kapom bacali su bombe tako precizno kao da je to olimpijski sport. Kad se publika zasitila takve lakirovke, kad su pisci i režiseri počeli pisati o ratu kao o gadnoj kloaki kod čega na svakoj strani ima dobrih ljudi, kad su drug i drugarica prikazani kako vode ljubav pod šljivom (u početku se sve završavalo čednim poljupcem, ali kasnije…), borci su se uznemirili.
Lica poput Milene Dravić i njene lijepe oči, plave pletenice nisu baš odgovarale slici angažiranih drugarica. Grubi Pavle Vujisić i njegov prostački jezik smatrali su se duhovitim.
Silva Konjščina ili Richard Burton za njih nisu bili pravi partizani, ali budući da su svjetske zvijezde, preko toga se prelazilo. No kako nisu smjeli prigovoriti voljenom Maršalu, kritizirali su fondove i komisije koje su financirale takve filmove.
Odmah nakon rata nastao je pokret prikazivanja boraca u ljudskom a ne anđeoskom obliku, a oni su onda pisali protestna pisma o tome kako se partizane strijeljalo za ukradenu jabuku, kako drugovi nisu ljubili drugarice.
Posebnu pjenu izazivale su aluzije koje nisu razumjeli, simbolizam Mimice ili Babaje, smijeh publike na dosjetke Vrdoljaka. Za svaki film crnog vala tražili su snimanje dva megaspektakla o ofenzivama.
Iako nisu baš čitali knjige, znali su tko je drug, a tko sumnjivi element. Zna se tko je Davičo ili Krleža, Horvat ili Cesarec i koga treba staviti u lektiru, a čije knjige idu na zabačene police.
Borci su najviše mrzili satiru. Kanižaj, Brešan ili Hadžić, kad su i veličali vrijednosti za koje su se navodno borci zalagali, bili su sumnjivi. Bukarica (kod Brešana Hamletov otac) je bio njihova realistična slika pohlepnog pokvarenjaka koji se kiti revolucionarnim i domoljubnim frazama; nije bio izmišljen.
On je bio njihov, stvaran i njihov. Smijali su se iskreno tek Marici Hrdalo jer su mislili da je ona ipak ispod njih.
I na Sveučilištu se znalo tko je kada skinuo uniformu i nikad se nije pljeskalo iskrenim simpatizerima kao Rudiju i Ivanu Supeku ili Eugenu Pusiću. Borcima su takvi ljudi smetali, stalno su spletkarili protiv njih.
No njima je najvažnija stvar bila kadroviranje. Borci su bili protiv ministra kulture i obrazovanja. On je predlagao reforme škole i tražio da radnici dođu na sveučilište, a borci su htjeli da dođu njihova revolucionarna djeca. Držali su predavanja po školama i kao svetinju branili predmet Općenarodna obrana i zaštita.
Borci su smatrali da je Zapad dekadentan. Da moderno slikarstvo i muzika (danas glazba) navode mladež na ljubav, a ne na javljanje u vojsku. Postojale su simpatije prema svakom tko mrzi Ameriku. Njima je bilo glavno imati neprijatelja
Ipak, borci su na koncu izgubili rat.
Ostarjeli su, pili aspirine i pilule protiv bolova. Umirali su, a na patetičnim govorima na groblju proklinjala se nezahvalnost naroda koji ne cijeni njihovu žrtvu. Rat su izgubili jer se na groblju puca u zrak. Oni bi radije pucali u meso.
Kategorija ”dijete palog borca” postala je predmetom podsmijeha, no bila je temelj za razne privilegije i zahtjeve: smještaj u studentski dom, upis na fakultet, dobivanje stipendije, poslovnog prostora, građevinske dozvole, zaposlenja i napredovanja.
Smijali smo se Iljfu i Petrovu (knjiga ”Zlatno tele”) i zgodama djece kapetana Šmita, jer su takvi likovi obilazili nastojeći dobiti kakvu pomoć ili bar besplatni ručak.
Mislio sam da je sve to gotovo, da su borci nestali kao kategorija, kao što su nestali solunski borci, veterani davnih ratova, da se više ne dijeli zemlja i penzije.
Prevario sam se.
Borci još žive među nama. Nose druge uniforme, znakove i ordene, nameću prošlost kao temu. Bune se kod izbora ministara, protiv birokracije u dobivanju statusa, prstom pokazuju na narodne neprijatelje i izdajnike.
Novi ljudi – stare navike.
autograf
Kod kuće su me učili drukčije. Moja nona Bogumila nije gledala partizanske filmove jer bi se uzrujala i plakala. Kada sam pitao nešto o tim borcima, majka je, za nju neobično, psovala i pljuvala. Otac je pričao grozne stvari o njima i njihovoj krvoločnosti, sasvim drukčije od onoga što se gledalo u kinu.
Učio me je da nikada ne napuštam masu, ni kada pitaju tko svira harmoniku, ni kad traže pismene ljude. Pa ipak, s nekima od njih bio je prijatelj, kartao i radio.
Po nekom našem susjedu zvala se ulica, ali su moji s podsmijehom govorili da je otišao u šumu bježeći od oltara. Ni dan-danas ne znam na što su mislili.
Tatin prijatelj Vojko bio je borac. Tata ga je poštovao jer je, premda je rušio vlakove s 18 godina, postao šofer, a ne ”budža”, kako se tada govorilo. Vojko i otac često su se sjećali kako su bili na suprotnim stranama, no nisu imali krvave ruke. Rukama su zajedno lovili ribe u rijeci.
Ipak borci su na koncu izgubili rat. Ostarjeli su, pili aspirine i pilule protiv bolova. Umirali su, a na patetičnim govorima na groblju proklinjala se nezahvalnost naroda koji ne cijeni njihovu žrtvu. Rat su izgubili jer se na groblju puca u zrak. Oni bi radije pucali u meso
Kad sam postao mladić, ti ljudi, borci, bili su stari i debeljuškasti, nosili su kockasti sako, ponekad orden. Bili su dekoracija na priredbama. Stalno su se žalili na nepravdu prema njima, kako ih se ne poštuje, kako su njihovi drugovi poginuli za ideale, kako su nas oslobodili od neprijatelja.
Narod je pak brundao protiv njihovih penzija, stanova koje su dobivali, a imali su kuće u obližnjem selu. Ja ih nisam smatrao ozbiljnima sve dok se nisu počeli petljati u cenzuru pjesama i filmova, kada su izmišljali lude konstrukcije protiv Brešana, Solženjicina ili Beatlesa.
Još kad su počeli pisati gnjevna pisma protiv ”Hrvatskog tjednika“, Savke i Tripala, počeo sam shvaćati da oni nisu bezazlena skupina statista na predstavama, dobroćudni nostalgičari koji se sjećaju svog mladenačkog zanosa, već zlobni spletkari koji brane svoje interese.
Sve je postalo jasno kad su dobili svoje kvote u Parlamentu i skupštinama, prednost kod dodjele poslovnih prostora i stanova, svoje staračke domove, svoj veto u odabiru kandidata i direktora, sekretara, kad su prozivali novinare, kritizirali Ameriku i tiho obožavali SSSR.
Oni moralni i vjerojatno najbolji MEĐU NJIMA polako su nestajali, gubili se u povremenim čistkama, prepuštali užicima stalne i rane mirovine. U prvi plan izbijali su sve mlađi, koji su u ratu zapravo bili djeca, oni koji su imali dva svjedoka koja su omogućavala ulaz u povlaštenu boračku klasu zaslužnih koji su sve žrtvovali za slobodu. Oštar kordunski naglasak ili vlaška poza i lukavost postali su znakovi prepoznavanja.
Posebno su brinuli o svojim simbolima, svetinjama kako su to zvali. S religijskim patosom govorili su o Sutjesci i Neretvi, tražili izgradnju monumentalnih spomenika. Bakić, Džamonja, Bogdanović dizali su grandiozne apstraktne skulpture, ali borci su često bili nezadovoljni. Oni su htjeli kipove visokih, snažnih ratnika s plamenim pogledom, stasite drugarice s rupcem na glavi, jedre i zagledane u visinu. Šake, ta omiljena tema kipara, morale su biti stisnute u pesnicu. Nikad im spomenik drugu Titu nije bio dovoljno velik ni ozbiljan. Ako nije bilo tako, borci bi se bunili.
Vjerojatno su zato četnički primitivci išarali ili srušili spomenike na Makljenu, Tjentištu, Kosmaju, Petrovoj gori, Košutama ili dopustili da se kradu metalne ploče i kamene gromade. Danas je to zapušteno kamenje, obraslo mahovinom, na kojem sprejem pišu četiri slova (CCCC).
Moja nona Bogumila nije gledala partizanske filmove jer bi se uzrujala i plakala. Kada sam pitao nešto o tim borcima, majka je, za nju neobično, psovala i pljuvala. Otac je pričao grozne stvari o njima i njihovoj krvoločnosti, sasvim drukčije od onoga što se gledalo u kinu
Ne znam kako su dopustili da nastane spomenik na Kozari koji neodoljivo podsjeća na kuću Teletubisa ili da se zadrži spomenik gay partizanskom borcu u Samoboru, čija feminizirana i nježna pojava ne podsjeća na rat već na šetnju šumom.
Zato su se na otvaranja spomenika zvali najviši drugovi, čak i Maršal, čija je nazočnost trebala spriječiti drugarsku kritiku i obožavanje partizanskog kiča. Borci bi morali suspregnuti svoj ukus i manifestno hvaliti monumentalnost. Takva otvaranja pratila je televizija, pjevali su zborovi, komentirali posebno odabrani drugovi, prema čemu i današnji prijenosi mise ili obljetnice izgledaju blijedo.
Drugovima borcima posebno su smetali filmovi. Nisam bio dovoljno odrastao da to pratim, ali se sjećam da su u početku filmovi o partizanima bili na rubu kiča. Nijemci i domaće izdajice padali su kao snoplje, Talijani su kukavički bježali, a domobrani jedva čekali da se predaju.
Golobradi dječaci s trorogom kapom bacali su bombe tako precizno kao da je to olimpijski sport. Kad se publika zasitila takve lakirovke, kad su pisci i režiseri počeli pisati o ratu kao o gadnoj kloaki kod čega na svakoj strani ima dobrih ljudi, kad su drug i drugarica prikazani kako vode ljubav pod šljivom (u početku se sve završavalo čednim poljupcem, ali kasnije…), borci su se uznemirili.
Lica poput Milene Dravić i njene lijepe oči, plave pletenice nisu baš odgovarale slici angažiranih drugarica. Grubi Pavle Vujisić i njegov prostački jezik smatrali su se duhovitim.
Silva Konjščina ili Richard Burton za njih nisu bili pravi partizani, ali budući da su svjetske zvijezde, preko toga se prelazilo. No kako nisu smjeli prigovoriti voljenom Maršalu, kritizirali su fondove i komisije koje su financirale takve filmove.
Odmah nakon rata nastao je pokret prikazivanja boraca u ljudskom a ne anđeoskom obliku, a oni su onda pisali protestna pisma o tome kako se partizane strijeljalo za ukradenu jabuku, kako drugovi nisu ljubili drugarice.
Posebnu pjenu izazivale su aluzije koje nisu razumjeli, simbolizam Mimice ili Babaje, smijeh publike na dosjetke Vrdoljaka. Za svaki film crnog vala tražili su snimanje dva megaspektakla o ofenzivama.
Još kad su počeli pisati gnjevna pisma protiv ”Hrvatskog tjednika“, Savke i Tripala, počeo sam shvaćati da oni nisu bezazlena skupina statista na predstavama, dobroćudni nostalgičari koji se sjećaju svog mladenačkog zanosa, već zlobni spletkari koji brane svoje interese
Iako nisu baš čitali knjige, znali su tko je drug, a tko sumnjivi element. Zna se tko je Davičo ili Krleža, Horvat ili Cesarec i koga treba staviti u lektiru, a čije knjige idu na zabačene police.
Borci su najviše mrzili satiru. Kanižaj, Brešan ili Hadžić, kad su i veličali vrijednosti za koje su se navodno borci zalagali, bili su sumnjivi. Bukarica (kod Brešana Hamletov otac) je bio njihova realistična slika pohlepnog pokvarenjaka koji se kiti revolucionarnim i domoljubnim frazama; nije bio izmišljen.
On je bio njihov, stvaran i njihov. Smijali su se iskreno tek Marici Hrdalo jer su mislili da je ona ipak ispod njih.
I na Sveučilištu se znalo tko je kada skinuo uniformu i nikad se nije pljeskalo iskrenim simpatizerima kao Rudiju i Ivanu Supeku ili Eugenu Pusiću. Borcima su takvi ljudi smetali, stalno su spletkarili protiv njih.
No njima je najvažnija stvar bila kadroviranje. Borci su bili protiv ministra kulture i obrazovanja. On je predlagao reforme škole i tražio da radnici dođu na sveučilište, a borci su htjeli da dođu njihova revolucionarna djeca. Držali su predavanja po školama i kao svetinju branili predmet Općenarodna obrana i zaštita.
Borci su smatrali da je Zapad dekadentan. Da moderno slikarstvo i muzika (danas glazba) navode mladež na ljubav, a ne na javljanje u vojsku. Postojale su simpatije prema svakom tko mrzi Ameriku. Njima je bilo glavno imati neprijatelja
Ipak, borci su na koncu izgubili rat.
Ostarjeli su, pili aspirine i pilule protiv bolova. Umirali su, a na patetičnim govorima na groblju proklinjala se nezahvalnost naroda koji ne cijeni njihovu žrtvu. Rat su izgubili jer se na groblju puca u zrak. Oni bi radije pucali u meso.
No njima najvažnija stvar bila je kadroviranje. Borci su bili protiv ministra kulture i obrazovanja. On je predlagao reforme škole i tražio da radnici dođu na sveučilište, a borci su htjeli da dođu njihova revolucionarna djeca. Držali su predavanja po školama i kao svetinju branili predmet Općenarodna obrana i zaštita
Kategorija ”dijete palog borca” postala je predmetom podsmijeha, no bila je temelj za razne privilegije i zahtjeve: smještaj u studentski dom, upis na fakultet, dobivanje stipendije, poslovnog prostora, građevinske dozvole, zaposlenja i napredovanja.
Smijali smo se Iljfu i Petrovu (knjiga ”Zlatno tele”) i zgodama djece kapetana Šmita, jer su takvi likovi obilazili nastojeći dobiti kakvu pomoć ili bar besplatni ručak.
Mislio sam da je sve to gotovo, da su borci nestali kao kategorija, kao što su nestali solunski borci, veterani davnih ratova, da se više ne dijeli zemlja i penzije.
Prevario sam se.
Borci još žive među nama. Nose druge uniforme, znakove i ordene, nameću prošlost kao temu. Bune se kod izbora ministara, protiv birokracije u dobivanju statusa, prstom pokazuju na narodne neprijatelje i izdajnike.
Novi ljudi – stare navike.
autograf
