U današnje vrijeme svatko tko drži do sebe ima nadimak. Zvati se Vjekoslav, Miroslav ili Damir, Karmen ili Bogumila jednostavno je dosadno. Kada imaš takvo ime ili se, kao ja, zoveš obično Josip, moraš imati nadimak. Da bi se to izbjeglo, djeci se daju kratka imena.
Danas su u modi imena s tri slova: Mia, Ira, Max, Tin. Već Fran, Dora, Mile ili Peđa i Tena dolaze na granicu podnošljivosti i nadimak mogu zaraditi prema boji kose, govornoj mani ili nekoj posebnoj vještini.
To posebno vrijedi u javnom nastupu. Ime s više od ta četiri slova postaje previše službeno, pa za potrebe familijarnog odnosa i dojma simpatične neposrednosti Zoran postaje Zoki (ima i varijanta Zoky), Andrej poslaje Plenky, Gordan postaje Njonjo, Mate postaje Očenašek. O nadimcima Gad, Mamba, Lopi, Fiona bolje da ne govorim.
To je simpatično i otkriva nijansu ugodne ljudskosti kod ljudi za koje se ponekad misli da nemaju kamen u bubregu već u srcu.
Ja moram izmisliti nadimak za glavnog aktera jedne poučne priče.
Ne tako davno bili su neki izbori. Ma stalno su izbori. Kišno predvečerje u rano proljeće. Dio dana prije dnevnih vijesti. Nazvao me je – e, sad dolazim do problema naziva – prijatelj, politički suborac, boem, nazvat ću ga Archibald jer je njegovo kršteno ime, uostalom kao i moje, trivijalno i ne daje se današnjoj djeci.
Ime Archibald treba označavati nekoga tko posjeduje dostojanstvo ekstravagantnog gospodina, sklonost prema modi anarhizma, prezir prema skorojevićima s oštrim naglascima, a ujedno je čovjek iz naroda, brižljiv otac i prijatelj.
Moj Archibald je baš takav: duge, ne baš njegovane kose, sa žutim mrljama strastvenog pušača na šakama, stručnjak za informatiku koji visi cijeli dan na svim društvenim mrežama. Na njegovo inzistiranje da se hitno nađemo spustim se u kafić ”Oaza”.
Zateknem ga u napadu euforije, s osmijehom na licu. ”Profesore, sigurno pobjeđujemo na izborima.”
Malo sam zbunjen jer se nisam kandidirao na izborima, nije ni on. Zagonetno se smješka, lukavo škilji i čeka da se razbukta moja znatiželja.
”Osnovat ćemo banku. Banku ne stranku.” Užasnut sam uzdahnuo. Zadnji puta kada sam pisao studiju i papire za osnivanje banke, banka je opljačkana pa propala, a ja sam se oženio bankarskom pravnicom.
Zato sam jako oprezan kad čujem takvu rečenicu, ne mogu se jednostavno nasmijati i prijeći na drugu temu. Osnovati banku je ozbiljna stvar, a osobito ako se to radi u vrijeme izbora.
Upozoravam Archibalda da za osnivanje banke treba kapital, ljudi, prostor, oprema, da su financijske prevare kazneno djelo i da stvar može završiti loše. Remetinec je pun bankara.
Archibald me sažalno gleda. U Remetincu, kaže, nema bankara, tamo su stalno sitni lopovi, a tek u prolazu veliki prevaranti. Kaže da ništa nećemo lagati. A što se tiče kapitala, kaže ”Novac je virtualna pojava”. Ja se meškoljim i pokušavam se izvući iz neugodnog razgovora. On osjeća da migoljim i dodaje više detalja.
Naša banka davat će kredite članovima naše stranke. Preuzimat će njihove kredite od drugih banaka. Naši klijenti glasat će za nas na izborima jer ćemo potiho dati do znanja da neće biti ovrha, jamaca i prisile. Spasit ćemo narod koji stenje u dugovima, ovrhama i kreditima.
Nitko ne može ponuditi više, steći vjernije glasače. To predlažu anarhisti u Španjolskoj, to se radi u Njemačkoj i Skandinaviji. Sama banka emitirat će novac, mjenice i zaduženja. Ako budemo dovoljno brzi i vješti, pokrenut ćemo investicije, probuditi samozapošljavanje i duh poduzetništva.
Ne dijelim njegov entuzijam.
Sjećam se Fikreta Abdića i njegove popularnosti. Sve to smatram prevarom: države, birača, banaka. Iako banke ne stvaraju i ne emitiraju novac.
Na kraju propast banke šteti svima, i štedišama i državi. Namjerno koncentriranje loših kredita i obaveza u jednoj instituciji i stvaranje druge, čiste od potraživanja je prevara.
On mi elegantno uzvraća primjerom Nove ljubljanske banke, tajkunskim privatizacijama u kojima su novi većinski vlasnici poslove prenosili na firme svoje djece i žena, prodavali nekretnine.
Ton postaje sve glasniji, a ja i sebi i drugima u kafiću ”Oaza” sličim na samozadovoljnog člana hrvatskih novih bogatuna koji ne razumije plemenitost dobrih namjera.
Pravilo je da kada je nešto dobro i lijepo, nitko ne treba pitati za cijenu i posljedice. Kolika je dobit i vrijednost fontana, što dobivamo nekim mostom, krakom željezničke pruge ili sportskom dvoranom nepristojno je pitanje. Uvijek će na kraju biti pokazani oduševljeni građani, vozači i navijači koji će reći da je to krasno, da tako nešto nitko nema, da je lijepo.
Sportsku dvoranu hvalit će i oni koji nikad ne idu na utakmice, trgovački centar i oni kojima je propao lokalni dućan, a novo kazalište i oni koji ne čitaju ništa.
Šutim i povlačim se. Novac nije virtualna kategorija, elektronske kartice i transakcije stvaraju i obaveze, a ne samo prava.
Povlačim se da ne izgubim simpatizera, a ujedno, priznajem, dragi su mi vizionari koji puni optimizma crtaju nove trase i ciljeve.
Uostalom, tko se u stanju zaljubiti u revizora i računovođu, iako su i oni zanimljivi i dobri ljudi. Na cijeni su lijenčine koje spavaju do podne, piju margarite i obijesno raskopčaju košulju.
Nekoliko dana nakon toga izgledao sam sebi dosadan i nezanimljiv. Tješio sam se izmišljajući promjene izbornih modela i zakona, pisanjem o nekom trećem putu, a na kraju pristupio i stranci promišljenih namjera i odgovornih obećanja. Tako sam sve zaboravio.
No vrag ne spava. Opet je izborna kampanja. Otvaram novine i nalazim prijedloge za ukidanje ovrha zbog kredita, osnivanje banaka koje će biti prijatelji i razumjeti potrebe svojih dužnika, koje će preuzeti neotplative kredite, koje neće tjerati obitelji na ulicu. Predlaže se i zabrana ovrhe nad nekretninom u kojoj se stanuje.
Budući da sam kao dječak proživio upravo to da čuvam stvari ispred našeg stana dok otac traži podstanarski smještaj, razumijem očaj i bijes onih kojima se to događa.
No sad, ne radi se o dobroćudnom prijedlogu, već o predizbornom obećanju za koje se ne traže detalji, ne govori o cijeni i posljedicama. A upravo su detalji važni.
Vlada, zapravo vlade u kontinuitetu proglašavaju se marionetskim režimima, policajci se pozivaju na prigovor savjesti, a sve je rješivo time da se sakupi dovoljan broj ruku poštenih zastupnika.
U manje ekstremnoj varijanti govori se o osnivanju banke koja bi riješila problem; u krajnjoj liniji, kao državna banka preuzela bi nenaplative kredite. U najblažoj varijanti predlažu se zakonske promjene: da kamata ne može biti veća od glavnice, da se ovrha ne može provesti u ekstremnim socijalnim slučajevima, da se banke prisile na odustajanje od tužbi.
Ja sam za ovo posljednje, jer nitko ne želi prazne nekretnine, ljude na socijalnoj pomoći i na ulici, no banke, ma kako moćne bile, ne mogu tražiti da im se naknade troškovi njihovih spekulacija i ekstraprofita.
No kod nas umjerenost i mudrost, znanje i oprez nisu vrline. Kod nas se cijeni hrabrost stolara koji ima parolu ”Triput reži jednom mjeri”.
Popularni su autoritarni improvizatori tobože dobre duše, diletanti koji su vješti obećanjima, a ne zadatku. Novine vole lupetanja političara i njihovu mahnitost jer to ne zahtijeva daljnje promišljanje.
U starom Rimu braća Grakho nisu provela samo reformu dugova već i agrarnu reformu, reformu Senata i politike, ograničila vlast aristokracije (optimat), osnivala kolonije.
Budući da su ih ubili, da su neprijatelji prevladali, narod prezreo, o njima smo učili kao o gubitnicima. Za mene su uvijek bili heroji.
Glasovat ću za braću Grakho, a ne za njihove blijede kopije. Ne mogu za Archibalda. Kakvo je to ime. Uostalom mene je i majka zvala Kreg.
autograf
Danas su u modi imena s tri slova: Mia, Ira, Max, Tin. Već Fran, Dora, Mile ili Peđa i Tena dolaze na granicu podnošljivosti i nadimak mogu zaraditi prema boji kose, govornoj mani ili nekoj posebnoj vještini.
To posebno vrijedi u javnom nastupu. Ime s više od ta četiri slova postaje previše službeno, pa za potrebe familijarnog odnosa i dojma simpatične neposrednosti Zoran postaje Zoki (ima i varijanta Zoky), Andrej poslaje Plenky, Gordan postaje Njonjo, Mate postaje Očenašek. O nadimcima Gad, Mamba, Lopi, Fiona bolje da ne govorim.
”Osnovat ćemo banku. Banku ne stranku.” Užasnut sam uzdahnuo. Zadnji puta kada sam pisao studiju i papire za osnivanje banke, banka je opljačkana, pa propala, a ja sam se oženio bankarskom pravnicom. Zato sam jako oprezan kad čujem takvu rečenicu, ne mogu se jednostavno nasmijati i prijeći na drugu temu. Osnovati banku je ozbiljna stvar, a osobito ako se to radi u vrijeme izbora
To je simpatično i otkriva nijansu ugodne ljudskosti kod ljudi za koje se ponekad misli da nemaju kamen u bubregu već u srcu.
Ja moram izmisliti nadimak za glavnog aktera jedne poučne priče.
Ne tako davno bili su neki izbori. Ma stalno su izbori. Kišno predvečerje u rano proljeće. Dio dana prije dnevnih vijesti. Nazvao me je – e, sad dolazim do problema naziva – prijatelj, politički suborac, boem, nazvat ću ga Archibald jer je njegovo kršteno ime, uostalom kao i moje, trivijalno i ne daje se današnjoj djeci.
Ime Archibald treba označavati nekoga tko posjeduje dostojanstvo ekstravagantnog gospodina, sklonost prema modi anarhizma, prezir prema skorojevićima s oštrim naglascima, a ujedno je čovjek iz naroda, brižljiv otac i prijatelj.
Moj Archibald je baš takav: duge, ne baš njegovane kose, sa žutim mrljama strastvenog pušača na šakama, stručnjak za informatiku koji visi cijeli dan na svim društvenim mrežama. Na njegovo inzistiranje da se hitno nađemo spustim se u kafić ”Oaza”.
Zateknem ga u napadu euforije, s osmijehom na licu. ”Profesore, sigurno pobjeđujemo na izborima.”
Malo sam zbunjen jer se nisam kandidirao na izborima, nije ni on. Zagonetno se smješka, lukavo škilji i čeka da se razbukta moja znatiželja.
”Osnovat ćemo banku. Banku ne stranku.” Užasnut sam uzdahnuo. Zadnji puta kada sam pisao studiju i papire za osnivanje banke, banka je opljačkana pa propala, a ja sam se oženio bankarskom pravnicom.
Zato sam jako oprezan kad čujem takvu rečenicu, ne mogu se jednostavno nasmijati i prijeći na drugu temu. Osnovati banku je ozbiljna stvar, a osobito ako se to radi u vrijeme izbora.
Upozoravam Archibalda da za osnivanje banke treba kapital, ljudi, prostor, oprema, da su financijske prevare kazneno djelo i da stvar može završiti loše. Remetinec je pun bankara.
Naša banka davat će kredite članovima naše stranke. Preuzimat će njihove kredite od drugih banaka. Naši klijenti glasat će za nas na izborima jer ćemo potiho dati do znanja da neće biti ovrha, jamaca i prisile. Spasit ćemo narod koji stenje u dugovima, ovrhama i kreditima
Archibald me sažalno gleda. U Remetincu, kaže, nema bankara, tamo su stalno sitni lopovi, a tek u prolazu veliki prevaranti. Kaže da ništa nećemo lagati. A što se tiče kapitala, kaže ”Novac je virtualna pojava”. Ja se meškoljim i pokušavam se izvući iz neugodnog razgovora. On osjeća da migoljim i dodaje više detalja.
Naša banka davat će kredite članovima naše stranke. Preuzimat će njihove kredite od drugih banaka. Naši klijenti glasat će za nas na izborima jer ćemo potiho dati do znanja da neće biti ovrha, jamaca i prisile. Spasit ćemo narod koji stenje u dugovima, ovrhama i kreditima.
Nitko ne može ponuditi više, steći vjernije glasače. To predlažu anarhisti u Španjolskoj, to se radi u Njemačkoj i Skandinaviji. Sama banka emitirat će novac, mjenice i zaduženja. Ako budemo dovoljno brzi i vješti, pokrenut ćemo investicije, probuditi samozapošljavanje i duh poduzetništva.
Ne dijelim njegov entuzijam.
Sjećam se Fikreta Abdića i njegove popularnosti. Sve to smatram prevarom: države, birača, banaka. Iako banke ne stvaraju i ne emitiraju novac.
Na kraju propast banke šteti svima, i štedišama i državi. Namjerno koncentriranje loših kredita i obaveza u jednoj instituciji i stvaranje druge, čiste od potraživanja je prevara.
On mi elegantno uzvraća primjerom Nove ljubljanske banke, tajkunskim privatizacijama u kojima su novi većinski vlasnici poslove prenosili na firme svoje djece i žena, prodavali nekretnine.
Ton postaje sve glasniji, a ja i sebi i drugima u kafiću ”Oaza” sličim na samozadovoljnog člana hrvatskih novih bogatuna koji ne razumije plemenitost dobrih namjera.
Pravilo je da kada je nešto dobro i lijepo, nitko ne treba pitati za cijenu i posljedice. Kolika je dobit i vrijednost fontana, što dobivamo nekim mostom, krakom željezničke pruge ili sportskom dvoranom nepristojno je pitanje. Uvijek će na kraju biti pokazani oduševljeni građani, vozači i navijači koji će reći da je to krasno, da tako nešto nitko nema, da je lijepo.
Sportsku dvoranu hvalit će i oni koji nikad ne idu na utakmice, trgovački centar i oni kojima je propao lokalni dućan, a novo kazalište i oni koji ne čitaju ništa.
Archibald me sažalno gleda. U Remetincu, kaže, nema bankara, tamo su stalno sitni lopovi, a tek u prolazu veliki prevaranti. Kaže da ništa nećemo lagati. A što se tiče kapitala, kaže ”Novac je virtualna pojava”. Ja se meškoljim i pokušavam se izvući iz neugodnog razgovora. On osjeća da migoljim i dodaje više detalja
Šutim i povlačim se. Novac nije virtualna kategorija, elektronske kartice i transakcije stvaraju i obaveze, a ne samo prava.
Povlačim se da ne izgubim simpatizera, a ujedno, priznajem, dragi su mi vizionari koji puni optimizma crtaju nove trase i ciljeve.
Uostalom, tko se u stanju zaljubiti u revizora i računovođu, iako su i oni zanimljivi i dobri ljudi. Na cijeni su lijenčine koje spavaju do podne, piju margarite i obijesno raskopčaju košulju.
Nekoliko dana nakon toga izgledao sam sebi dosadan i nezanimljiv. Tješio sam se izmišljajući promjene izbornih modela i zakona, pisanjem o nekom trećem putu, a na kraju pristupio i stranci promišljenih namjera i odgovornih obećanja. Tako sam sve zaboravio.
No vrag ne spava. Opet je izborna kampanja. Otvaram novine i nalazim prijedloge za ukidanje ovrha zbog kredita, osnivanje banaka koje će biti prijatelji i razumjeti potrebe svojih dužnika, koje će preuzeti neotplative kredite, koje neće tjerati obitelji na ulicu. Predlaže se i zabrana ovrhe nad nekretninom u kojoj se stanuje.
Budući da sam kao dječak proživio upravo to da čuvam stvari ispred našeg stana dok otac traži podstanarski smještaj, razumijem očaj i bijes onih kojima se to događa.
No sad, ne radi se o dobroćudnom prijedlogu, već o predizbornom obećanju za koje se ne traže detalji, ne govori o cijeni i posljedicama. A upravo su detalji važni.
Vlada, zapravo vlade u kontinuitetu proglašavaju se marionetskim režimima, policajci se pozivaju na prigovor savjesti, a sve je rješivo time da se sakupi dovoljan broj ruku poštenih zastupnika.
U manje ekstremnoj varijanti govori se o osnivanju banke koja bi riješila problem; u krajnjoj liniji, kao državna banka preuzela bi nenaplative kredite. U najblažoj varijanti predlažu se zakonske promjene: da kamata ne može biti veća od glavnice, da se ovrha ne može provesti u ekstremnim socijalnim slučajevima, da se banke prisile na odustajanje od tužbi.
Ja sam za ovo posljednje, jer nitko ne želi prazne nekretnine, ljude na socijalnoj pomoći i na ulici, no banke, ma kako moćne bile, ne mogu tražiti da im se naknade troškovi njihovih spekulacija i ekstraprofita.
Popularni su autoritarni improvizatori tobože dobre duše, diletanti koji su vješti obećanjima, a ne zadatku. Novine vole lupetanja političara i njihovu mahnitost jer to ne zahtijeva daljnje promišljanje
No kod nas umjerenost i mudrost, znanje i oprez nisu vrline. Kod nas se cijeni hrabrost stolara koji ima parolu ”Triput reži jednom mjeri”.
Popularni su autoritarni improvizatori tobože dobre duše, diletanti koji su vješti obećanjima, a ne zadatku. Novine vole lupetanja političara i njihovu mahnitost jer to ne zahtijeva daljnje promišljanje.
U starom Rimu braća Grakho nisu provela samo reformu dugova već i agrarnu reformu, reformu Senata i politike, ograničila vlast aristokracije (optimat), osnivala kolonije.
Budući da su ih ubili, da su neprijatelji prevladali, narod prezreo, o njima smo učili kao o gubitnicima. Za mene su uvijek bili heroji.
Glasovat ću za braću Grakho, a ne za njihove blijede kopije. Ne mogu za Archibalda. Kakvo je to ime. Uostalom mene je i majka zvala Kreg.
autograf
