Moderno je biti desničar. Zastarjelo je biti liberal. Liberali su elitisti, narod su desničari. Desničari su ponosni i gordi, ne trpe kompromise, na vole strance i mrze protivnike. Sumnjam u točnost tvrdnji.
Uz najbolju volju nisam našao program desnice. S interesom sam čitao Sesardića, čitam dnevno.hr i poskok, s pažnjom slušam što kažu. Nema tu nikakve zaokružene ideologije već fragmentarnih i prigodnih konstrukcija koje se lako promijene ako su osporene činjenicama. Ne znam zašto se nazivaju desničarima. To je miš-maš predrasuda, selektivnih informacija i vulgarnih komentara.
To je pobuna naroda protiv pokvarene politike, loših vladara i skandaloznih odluka. Narod se buni protiv slobode govora, protiv toga da svatko može reći što misli, ne vjeruje u izbore i stalno je razočaran upravo onima kojima je tek dao glas.
Narod je protiv pedera i kratkih suknjica, protiv golotinje u medijima i slobodne seksualnosti. Narod je protiv farbanja kose u crveno, zeleno ili bijelo. Narod je protiv divljačkih plesova, apstraktne umjetnosti. Narod ne vjeruje u teoriju evolucije.
Narod je za iskrenu predanost vjeri, običajima i mitovima.
Narod je protiv toga da svatko može reći što misli, a svoje vulgarne uvrede koriti često koliko i zahtjev da ima i narod što reći. Ima, ali ne voli čuti da je nešto izmišljotinama ili glupost.
Žene traže previše umjesto da brinu o obitelji i djeci, a država to treba pomagati. Žene su pretjerano ambiciozne, predane učenju i studiju, napredovanju, a ne mužu.
Što se slavi blagdanima često se ne zna, ali je dobro okupiti se oko stola.
Narod ne voli apstraktnu umjetnost, ozbiljnu glazbu. Iako mase odlaze na koncerte Joksimovića i cajki, to narod smatra dobrodošlom zabavom.
No sumnjivi su elitisti. Iako i u filharmoniji može biti ozbiljnih glazbenika, izbor između Thompsona i Mozarta je jasan.
Hrvatski vojnik se žrtvovao za nas. Pa ako je i napravio ratni zločin, država ga treba braniti. Narod ne voli strance, osim kao turiste, no ako sa sobom ne nose strane vrijednosti. Što je prirodnije nego biti sumnjičav.
Narod ne voli mješovite brakove.
Narod je protiv reprezentativne demokracije. Sjediti u Saboru je posao. Politička klasa ima privilegije. Političke stranke su laž (osim njihovih).
Vlada je dobra kad kupuje socijalni mir, a loša kod sluša Europsku komisiju (pa što ako smo i mi sudjelovali u odluci).
Vlast je općenito privilegija. Narod voli sport i one koji svojim naporom i narod čine ponosnim, kao da su svi i sami svaki dan na treningu.
To je sve laž i predrasuda. Narod nije protiv slobode. Narod je pametniji od takvih proroka.
Da bi se sve to vjerovalo, treba ličnost neosjetljiva na nelogičnosti, duh otporan na strane utjecaje, slijep prema stvarnosti. Ličnost kojoj mitovi daju integritet. No tko se to skriva iza parola i poluistina (čuda, svjetske zavjere)?
Desnica nema ideologiju već vjerovanja. Njena etika je etika čiste volje, a ne odgovornosti za posljedice. Kao u ”Prstenu Nibelunga” treba izginuti časno, bez pitanja zašto.
Narod voli smjele investicije. Ne pita tko će to platiti. Nije važno što košta, važno je da nas veseli i ispunja ponosom.
To se može samo ako nema ciljeva, a postoje uvjerenja, nema istine, već vladaju predrasude i titranje osjećajima, ako su znanja klimava, a zaključci čvrsti. No ciljevi su mitski, uvjerenja tek mode. Desničarenje pretpostavlja izvjesnu žrtvu logike i razuma u ime plemenskog jedinstva.
Da bi stvar bila apsurdnija, ima jedna fraza koja se često čuje i selektivno koristi: ”Nećemo razgovarati o svjetonazorskim pitanjima”. Slažem se ja s tim, ali primjećujem da se u tome skriva i licemjerje. Nećemo sada o pobačaju ili Trgu maršala Tita, ali u zraku ostaje neizgovoreni dio rečenice; o tome ćemo kada mi ocijenimo da je vrijeme.
Iako izbori nisu blizu, svaki glas je važan. Govorit ćemu o ljepoti zemlje, najčišćem zraku, plavom čistom moru, obiteljskoj slozi, a tko to neće, taj je zavidan, zloban, komunjara i izdajnik.
Onaj tko odgovara ne započinje, već odgovara na agresiju ideoloških tvrdnji. Tako se zaboravilo kako je bivši ministar vanjskih poslova optuživao i ucjenjivao Srbiju, a nestao kad su uzvratili. To je stil i navika desnice: selektivno pamćenje.
Budući da takve stravi ne prolaze na izborima, izmišlja se da je Plenković pobijedio glasovima krajnje desnice, iako je istina suprotna – pobijedio je glasovima umjerenih građana, ljudi kojima su i Milanović, i Hasanbegović i Karamarko podjednako odurno bahati i agresivni. Pogledajte semafor (Cro demoscop).
No osim upornog rada na konstrukciji stvarnosti i rekonstrukciji prošlosti omiljena taktika je diskvalifikacija pojedinca. Nastavak te taktike denunciranja je stigmatizacija, osobna diskvalifikacija svakoga tko misli svojom glavom.
Najlakše je prebrojiti zrnca, pronaći strankinje kao žene, optužiti za suradnju s Udbom. Ako to ne pomogne, ide se dalje na djedove i daljnje pretke. Onaj tko nije za desnicu, proglasi se odgovornim za Bleiburg i čistke.
Nije dosta biti ni heroj Vukovara (neka čitaju knjigu Predraga Matića), a i Gotovina im je sumnjiv. Što tek reći o pravim stratezima pobjede Špegelju, Tusu i Stipetiću?
Onaj tko drukčije misli naziva se posprdno drugom da ne bi bilo zabune (odakle je riječ drug pogrda, pa onaj tko me tako nazove spada sa mnom!). Stigmatiziraju se kao dezerteri i oni koji su u vrijeme rata učili slova i domino (gdje si bio Plenkoviću 91 – današnji naslov).
Biti liberal, još gore ljevičar, je pogrda i diskvalifikacija. Kakvo glupo neznanje i izvrtanje istine. No u bitkama za moć to je navodno dozvoljeno. Ja mislim da je štetno i pogubno za čistu savjest.
No vrhunac kiča je borba o povijesnim istinama. Ozbiljni povjesničari, naročito strani, lažu, kažu desničari. Tvrde da je NDH bila kvislinška država, da je imala rasne zakone i logore za istrebljenje.
Predsjednica uporno ponavlja da je ”Za dom, spremni” stari hrvatski pozdrav, no dokazi za to su slabijim od onih o iranskom porijeklu Hrvata.
Sada je izjavila da je registraciju grba HOS-a donijela Račanova Vlada (1998? – dobacili su iz publike). Pa će se ispričati tako da će dati neku izjavu o antifašizmu kad je posjeti neki veleposlanik.
Pa to je izrugivanje. Što se pritom glumi? Pa jasno je da je to bio pozdrav izmišljen kao fraza prepoznavanja tko je na čijoj strani. Zar je i stavljanje desnice na srce stara hrvatska tradicija? Neka pogledaju tko drži ruku na srcu, a tko ne. Ni pokušaj da se ”Dobar dan” zamijeni s ”Pomoz Bog” (što jest bio običaj prije više desetaka godina) nije uspio jer je to ljudima izgledalo kao afektacija.
No desničarenje staje na pamfletima, mitologiziranju, stvaranju neprijatelja i izolaciji.
Kad ih stvarno ima, neka napišu svoj manifest, a ne da muljaju o hrabrosti hrvatskog vojnika pod Staljingradom.
Dok to ne naprave, što misliti o njihovoj ideologiji, stilu i hrabrosti?
Neka otvoreno kažu što hoće. Ako žele smjenu nepoštene, indolentne i neobrazovane elite, moraju reći što žele.
Naša desnica nije reformska, već vulgarna. Vulgarnost kao stil dolaska na vlast nije naše otkriće, ali može biti naša propast.
autograf
Uz najbolju volju nisam našao program desnice. S interesom sam čitao Sesardića, čitam dnevno.hr i poskok, s pažnjom slušam što kažu. Nema tu nikakve zaokružene ideologije već fragmentarnih i prigodnih konstrukcija koje se lako promijene ako su osporene činjenicama. Ne znam zašto se nazivaju desničarima. To je miš-maš predrasuda, selektivnih informacija i vulgarnih komentara.
To je pobuna naroda protiv pokvarene politike, loših vladara i skandaloznih odluka. Narod se buni protiv slobode govora, protiv toga da svatko može reći što misli, ne vjeruje u izbore i stalno je razočaran upravo onima kojima je tek dao glas.
Narod je protiv pedera i kratkih suknjica, protiv golotinje u medijima i slobodne seksualnosti. Narod je protiv farbanja kose u crveno, zeleno ili bijelo. Narod je protiv divljačkih plesova, apstraktne umjetnosti. Narod ne vjeruje u teoriju evolucije.
Narod je za iskrenu predanost vjeri, običajima i mitovima.
Narod je protiv toga da svatko može reći što misli, a svoje vulgarne uvrede koriti često koliko i zahtjev da ima i narod što reći. Ima, ali ne voli čuti da je nešto izmišljotinama ili glupost.
Onaj tko odgovara ne započinje, već odgovara na agresiju ideoloških tvrdnji. Tako se zaboravilo kako je bivši ministar vanjskih poslova optuživao i ucjenjivao Srbiju, a nestao kad su uzvratili. To je stil i navika desnice: selektivno pamćenje
Žene traže previše umjesto da brinu o obitelji i djeci, a država to treba pomagati. Žene su pretjerano ambiciozne, predane učenju i studiju, napredovanju, a ne mužu.
Što se slavi blagdanima često se ne zna, ali je dobro okupiti se oko stola.
Narod ne voli apstraktnu umjetnost, ozbiljnu glazbu. Iako mase odlaze na koncerte Joksimovića i cajki, to narod smatra dobrodošlom zabavom.
No sumnjivi su elitisti. Iako i u filharmoniji može biti ozbiljnih glazbenika, izbor između Thompsona i Mozarta je jasan.
Hrvatski vojnik se žrtvovao za nas. Pa ako je i napravio ratni zločin, država ga treba braniti. Narod ne voli strance, osim kao turiste, no ako sa sobom ne nose strane vrijednosti. Što je prirodnije nego biti sumnjičav.
Narod ne voli mješovite brakove.
Narod je protiv reprezentativne demokracije. Sjediti u Saboru je posao. Politička klasa ima privilegije. Političke stranke su laž (osim njihovih).
Vlada je dobra kad kupuje socijalni mir, a loša kod sluša Europsku komisiju (pa što ako smo i mi sudjelovali u odluci).
Vlast je općenito privilegija. Narod voli sport i one koji svojim naporom i narod čine ponosnim, kao da su svi i sami svaki dan na treningu.
To je sve laž i predrasuda. Narod nije protiv slobode. Narod je pametniji od takvih proroka.
Uz najbolju volju nisam našao program desnice. S interesom sam čitao Sesardića, čitam dnevno.hr i poskok, s pažnjom slušam što kažu. Nema tu nikakve zaokružene ideologije već fragmentarnih i prigodnih konstrukcija koje se lako promijene ako su osporene činjenicama. Ne znam zašto se nazivaju desničarima. To je miš-maš predrasuda, selektivnih informacija i vulgarnih komentara
Da bi se sve to vjerovalo, treba ličnost neosjetljiva na nelogičnosti, duh otporan na strane utjecaje, slijep prema stvarnosti. Ličnost kojoj mitovi daju integritet. No tko se to skriva iza parola i poluistina (čuda, svjetske zavjere)?
Desnica nema ideologiju već vjerovanja. Njena etika je etika čiste volje, a ne odgovornosti za posljedice. Kao u ”Prstenu Nibelunga” treba izginuti časno, bez pitanja zašto.
Narod voli smjele investicije. Ne pita tko će to platiti. Nije važno što košta, važno je da nas veseli i ispunja ponosom.
To se može samo ako nema ciljeva, a postoje uvjerenja, nema istine, već vladaju predrasude i titranje osjećajima, ako su znanja klimava, a zaključci čvrsti. No ciljevi su mitski, uvjerenja tek mode. Desničarenje pretpostavlja izvjesnu žrtvu logike i razuma u ime plemenskog jedinstva.
Da bi stvar bila apsurdnija, ima jedna fraza koja se često čuje i selektivno koristi: ”Nećemo razgovarati o svjetonazorskim pitanjima”. Slažem se ja s tim, ali primjećujem da se u tome skriva i licemjerje. Nećemo sada o pobačaju ili Trgu maršala Tita, ali u zraku ostaje neizgovoreni dio rečenice; o tome ćemo kada mi ocijenimo da je vrijeme.
Iako izbori nisu blizu, svaki glas je važan. Govorit ćemu o ljepoti zemlje, najčišćem zraku, plavom čistom moru, obiteljskoj slozi, a tko to neće, taj je zavidan, zloban, komunjara i izdajnik.
Onaj tko odgovara ne započinje, već odgovara na agresiju ideoloških tvrdnji. Tako se zaboravilo kako je bivši ministar vanjskih poslova optuživao i ucjenjivao Srbiju, a nestao kad su uzvratili. To je stil i navika desnice: selektivno pamćenje.
Budući da takve stravi ne prolaze na izborima, izmišlja se da je Plenković pobijedio glasovima krajnje desnice, iako je istina suprotna – pobijedio je glasovima umjerenih građana, ljudi kojima su i Milanović, i Hasanbegović i Karamarko podjednako odurno bahati i agresivni. Pogledajte semafor (Cro demoscop).
No osim upornog rada na konstrukciji stvarnosti i rekonstrukciji prošlosti omiljena taktika je diskvalifikacija pojedinca. Nastavak te taktike denunciranja je stigmatizacija, osobna diskvalifikacija svakoga tko misli svojom glavom.
Da bi stvar bila apsurdnija, ima jedna fraza koja se često čuje i selektivno koristi: ”Nećemo razgovarati o svjetonazorskim pitanjima”. Slažem se ja s tim, ali primjećujem da se u tome skriva i licemjerje. Nećemo sada o pobačaju ili Trgu maršala Tita, ali u zraku ostaje neizgovoreni dio rečenice; o tome ćemo kada mi ocijenimo da je vrijeme
Najlakše je prebrojiti zrnca, pronaći strankinje kao žene, optužiti za suradnju s Udbom. Ako to ne pomogne, ide se dalje na djedove i daljnje pretke. Onaj tko nije za desnicu, proglasi se odgovornim za Bleiburg i čistke.
Nije dosta biti ni heroj Vukovara (neka čitaju knjigu Predraga Matića), a i Gotovina im je sumnjiv. Što tek reći o pravim stratezima pobjede Špegelju, Tusu i Stipetiću?
Onaj tko drukčije misli naziva se posprdno drugom da ne bi bilo zabune (odakle je riječ drug pogrda, pa onaj tko me tako nazove spada sa mnom!). Stigmatiziraju se kao dezerteri i oni koji su u vrijeme rata učili slova i domino (gdje si bio Plenkoviću 91 – današnji naslov).
Biti liberal, još gore ljevičar, je pogrda i diskvalifikacija. Kakvo glupo neznanje i izvrtanje istine. No u bitkama za moć to je navodno dozvoljeno. Ja mislim da je štetno i pogubno za čistu savjest.
No vrhunac kiča je borba o povijesnim istinama. Ozbiljni povjesničari, naročito strani, lažu, kažu desničari. Tvrde da je NDH bila kvislinška država, da je imala rasne zakone i logore za istrebljenje.
Predsjednica uporno ponavlja da je ”Za dom, spremni” stari hrvatski pozdrav, no dokazi za to su slabijim od onih o iranskom porijeklu Hrvata.
Sada je izjavila da je registraciju grba HOS-a donijela Račanova Vlada (1998? – dobacili su iz publike). Pa će se ispričati tako da će dati neku izjavu o antifašizmu kad je posjeti neki veleposlanik.
Pa to je izrugivanje. Što se pritom glumi? Pa jasno je da je to bio pozdrav izmišljen kao fraza prepoznavanja tko je na čijoj strani. Zar je i stavljanje desnice na srce stara hrvatska tradicija? Neka pogledaju tko drži ruku na srcu, a tko ne. Ni pokušaj da se ”Dobar dan” zamijeni s ”Pomoz Bog” (što jest bio običaj prije više desetaka godina) nije uspio jer je to ljudima izgledalo kao afektacija.
Predsjednica uporno ponavlja da je ”Za dom, spremni” stari hrvatski pozdrav, no dokazi za to su slabijim od onih o iranskom porijeklu Hrvata
No desničarenje staje na pamfletima, mitologiziranju, stvaranju neprijatelja i izolaciji.
Kad ih stvarno ima, neka napišu svoj manifest, a ne da muljaju o hrabrosti hrvatskog vojnika pod Staljingradom.
Dok to ne naprave, što misliti o njihovoj ideologiji, stilu i hrabrosti?
Neka otvoreno kažu što hoće. Ako žele smjenu nepoštene, indolentne i neobrazovane elite, moraju reći što žele.
Naša desnica nije reformska, već vulgarna. Vulgarnost kao stil dolaska na vlast nije naše otkriće, ali može biti naša propast.
autograf
