Ponekad s osjećajem zabrinutosti, potisnutog straha i nevjerice, gledam kako se u more ruše ledenjaci. Na slici vidim gromade kako se lome i vjerojatno uz strašan prasak padaju u more. Često sve to praćeno je i kartama na kojima se jasno vidi kako led na polovima kopni, slikama glečerskih skijališta koja se pretvaraju u blato, strahom o podizanju razine mora.
Kako ću svojim potomcima objasniti da smo mirno dopustili da se to dogodi?
Događalo se polako, ali svaki korak naprijed značio je približavanju katastrofi, natrag smo pokušali, ali više nije išlo.
Činilo se nepotrebno odricati nečeg danas radi neizvjesne sutrašnjice. Kad smo počeli brinuti, bilo je već kasno.
Kao što se ruše ledenjaci, tako se i u nas urušava politička struktura.
Zadnjih dana sudjelujem na raspravama o demokraciji u političkim strankama. I tu stojimo pred jasnim promjenama na gore. Problem je prepoznat i razni krugovi zabrinutih ljudi govore o tome. Atmosfera je nevesela i boja rasprava je crna.
U strankama nema demokracije. Vlada tiha poslušnost. Promjene slijede nakon velikih kriza, no u takvim situacijama vjerojatniji je raspad nego reforma.
Pozivanja na idejne rasprave izgledaju površne. Izigrava se načelo o više kandidata i tajnom glasovanju (prijedlog J. V. Staljina na veljačko-ožujskom plenumu CK,1937.). Interne kampanje prije se doživljavaju kao taktike vodstva nego stvarna namjera.
Nove stranke još su gore od starih i omrznutih: tamo se krade, prelazi preko statutarnih odredbi, ide iz kluba u klub, vođe koje izgledaju pošteno progone vjerovnici i bivše žene otkrivaju njihovu nasilnu narav.
Sve to slušam s prividnim mirom. Mogao bih o spomenutim ljudima reći i gore detalje, ispričati anegdote i priključiti se toj sve duljoj povorci razočaranih.
Ono što je sa strankama pravi problem je njihov stvarni položaj i funkcija u demokraciji. Stranke su nastale u sasvim drugim okolnostima ranih formi demokracije, bile su klubovi, često samo za izbore, a između tih trenutaka bile su družine s blagim osjećajem pripadnosti zajednici.
U nekom drugom vremenu reklo bi se da su one historijska kategorija, da nisu postojale oduvijek i da će ih razvoj prevladati.
Sve se bitno promijenilo nastankom masovnih i organiziranih organizacija s čvrstom ideologijom, jasnim društvenim klasnim izvorištem, a s profesionalnim ustrojem postale su obrazac moderne stranke.
Ferdinand Lassalle, August Bebel i Wilhelm Liebknecht osnivaju modernu masovnu stranku (SPD). Nazivajući je zajednicom, stvorili su organizaciju. Težeći okupljanju istomišljenika, stvorili su vojske aktivista.
Politika će postojati uvijek, ali stranke ne moraju nužno biti oblik organiziranja političkog života.
Bez takvih stranaka nezamislivim je postala moderna reprezentativna demokracija. Tako je bilo, ali to više nije sasvim točno.
Opći problemi koje imaju i drugi su sve veća ovisnost stranaka o medijima, interesnim skupinama koje financiraju skupe kampanje, nedovoljna kompetentnost u pripremi za vlast, nehomogeno članstvo i širenje na sve društvene slojeve (catch all stranke). Takvima ciljevi i ideologije smetaju, a vođe trebaju.
Krizu stranačkog života pokazuje i pojava stranaka repatica, koje se pojave i nestanu, te sve veći uspjesi nestranačkih kandidata.
Naši lokalni problemi mogu se objasniti i karakternim svojstvima vođa, općom duhovnom klimom i sasvim neponovljivim (ideografskim ) uzrocima, no kriza je šira i to treba uzeti u obzir.
Razvijene demokracije na političkoj sceni osim stranaka imaju i druge aktere: medije, civilno društvo, sindikate, poslovne asocijacije koje oblikuju javno mnijenje i nisu jednostavni transmisijski dodatak strankama.
Razvijene demokracije nisu ograničene na stranačko djelovanje, na izbore i kratki izborni period. Naravno, stranke su ostale glavni izborni i politički akteri, ali nisu jedini.
Kod nas na izbore izlazi sve manje ljudi. Sve češći su glasovi o dvostranačkoj demokraciji (netočno: kod nas vladaju koalicije, a u Saboru je zastupljenost trećih značajna).
Govori se o zloporabama stranačkih sredstava, klijentelizmu, nedostatku stranačke ideologije, višku stranačke stege, ovisnosti o donatorima, strogom centralizmu koji paradoksalno prati i ovisnost o lokalnim vođama. To odbija glasače. Oni koji ne glasaju dobit će vladu koju zaslužuju, ali i kad glasate, rijetko dobijete ono što ste očekivali.
Osim globalnog konteksta krize reprezentativne demokracije i izbornih modela, naših dodatnih razloga, kriza postoji i radi dinamike političkih udruga i asocijacija.
Stranke su u početku zapravo pokreti, a za pokret je presudno važno da sudionici imaju zajedničke ideale, uvjerenja i mišljenja. Čvrstu vjeru obično stvara postojanje zajedničkog neprijatelja, opasnosti ili strah. Zato je svako odstupanje od cilja izdaja, svako propitivanje vrijednosti šizma.
Pokreti postaju vremenom poretci. Njihova unutrašnja struktura postaje ovisna o organizaciji, pravilima i odnosima, nagradama i položajima; koristoljublje u sasvim doslovnom smislu.
Zajednice (Gemeinschaft) postaju društva (Gesellschaft), pokreti postaju stranke, mase se raskole na članove, simpatizere, indiferentne i razočarane. Gotovo bez iznimke svi pokreti postaju organizacije: stranke, sindikati, sekte, forumi i Facebook grupe.
Dakle u kotlu se ne kuha juha od samo jednog sastojka. Da bismo slijedili globalni trend, moramo politički sistem učiniti fleksibilnijim.
Javne rasprave osloboditi prevladavanjem rutine, koristiti IT demokraciju (uz sve njene mane). Slobodu medija ne samo proklamirati već braniti, dokazivati da sloboda nije banalizacija svega.
Decentralizirati sistem jer centralizacija svega (odluka, sredstava) nije svrsishodna. Otvoriti forume, a ne odlučivati na telefonskim sjednicama. Financije osloboditi tereta nečitljivih statistika i pomoći u razumljivom formuliranju problema.
Izborni model mora stvarati stabilnu vlast, ali ne i autokraciju, olakšati da se na političkoj sceni održe i nekonformisti (cijena toga su i čudaci), inovativni individualci – iza kojih nikad neće stajati većina ma koliko bili u pravu, ali su nužni za pomicanje granica mišljenja.
Zato promjena našeg izbornog modela postaje nužnost, a ne pomodna zamisao.
Pojava, pa raspadanje laburista, Živog zida, Mosta (a dosta je ostalo, bar nosivi stupovi) zapravo je simulacija političkog i izbornog pojavljivanja pokreta koji imaju uspjeh kada se definiraju jednostavnim ciljem, svima jasnim neprijateljem, novim licima i retorikom.
Njihovo prerastanje od pokreta u stranku nije lako. Zahtijeva jako vođenje, puno sreće i dobre okolnosti. No kad postanu političari, ti isti ljudi, jaki i uvjerljivi u svojim temama, mrve se i lutaju u rutinama svakodnevnih odluka, trivijalnostima života i strašnoj izloženosti medijima.
Radi takvog hendikepa – nesposobnosti izgraditi stranačku organizaciju (”logistiku“), urediti unutrašnje demokratske odnose i načela demokratičnosti – mi zapravo imamo deformaciju izbornog modela koji bi načelno pomagao pluralizam stranaka.
Stvarno, usprkos forme koalicija imamo dvostranačje umjesto otvorenog bipolarizma. Kod nas velike ribe jedu manje, ne dozvoljavaju da se konstituira nešto treće. Veliki jedu male ili tek odgađaju to za neko vrijeme. Navodno velike ribe dobro grizu u sjeni mosta.
autograf
Kako ću svojim potomcima objasniti da smo mirno dopustili da se to dogodi?
Događalo se polako, ali svaki korak naprijed značio je približavanju katastrofi, natrag smo pokušali, ali više nije išlo.
Činilo se nepotrebno odricati nečeg danas radi neizvjesne sutrašnjice. Kad smo počeli brinuti, bilo je već kasno.
Kao što se ruše ledenjaci, tako se i u nas urušava politička struktura.
Zadnjih dana sudjelujem na raspravama o demokraciji u političkim strankama. I tu stojimo pred jasnim promjenama na gore. Problem je prepoznat i razni krugovi zabrinutih ljudi govore o tome. Atmosfera je nevesela i boja rasprava je crna.
U strankama nema demokracije. Vlada tiha poslušnost. Promjene slijede nakon velikih kriza, no u takvim situacijama vjerojatniji je raspad nego reforma.
Pozivanja na idejne rasprave izgledaju površne. Izigrava se načelo o više kandidata i tajnom glasovanju (prijedlog J. V. Staljina na veljačko-ožujskom plenumu CK,1937.). Interne kampanje prije se doživljavaju kao taktike vodstva nego stvarna namjera.
Nove stranke još su gore od starih i omrznutih: tamo se krade, prelazi preko statutarnih odredbi, ide iz kluba u klub, vođe koje izgledaju pošteno progone vjerovnici i bivše žene otkrivaju njihovu nasilnu narav
Nove stranke još su gore od starih i omrznutih: tamo se krade, prelazi preko statutarnih odredbi, ide iz kluba u klub, vođe koje izgledaju pošteno progone vjerovnici i bivše žene otkrivaju njihovu nasilnu narav.
Sve to slušam s prividnim mirom. Mogao bih o spomenutim ljudima reći i gore detalje, ispričati anegdote i priključiti se toj sve duljoj povorci razočaranih.
Ono što je sa strankama pravi problem je njihov stvarni položaj i funkcija u demokraciji. Stranke su nastale u sasvim drugim okolnostima ranih formi demokracije, bile su klubovi, često samo za izbore, a između tih trenutaka bile su družine s blagim osjećajem pripadnosti zajednici.
U nekom drugom vremenu reklo bi se da su one historijska kategorija, da nisu postojale oduvijek i da će ih razvoj prevladati.
Sve se bitno promijenilo nastankom masovnih i organiziranih organizacija s čvrstom ideologijom, jasnim društvenim klasnim izvorištem, a s profesionalnim ustrojem postale su obrazac moderne stranke.
Ferdinand Lassalle, August Bebel i Wilhelm Liebknecht osnivaju modernu masovnu stranku (SPD). Nazivajući je zajednicom, stvorili su organizaciju. Težeći okupljanju istomišljenika, stvorili su vojske aktivista.
Politika će postojati uvijek, ali stranke ne moraju nužno biti oblik organiziranja političkog života.
Bez takvih stranaka nezamislivim je postala moderna reprezentativna demokracija. Tako je bilo, ali to više nije sasvim točno.
Opći problemi koje imaju i drugi su sve veća ovisnost stranaka o medijima, interesnim skupinama koje financiraju skupe kampanje, nedovoljna kompetentnost u pripremi za vlast, nehomogeno članstvo i širenje na sve društvene slojeve (catch all stranke). Takvima ciljevi i ideologije smetaju, a vođe trebaju.
U strankama nema demokracije. Vlada tiha poslušnost. Promjene slijede nakon velikih kriza, no u takvim situacijama vjerojatniji je raspad nego reforma
Krizu stranačkog života pokazuje i pojava stranaka repatica, koje se pojave i nestanu, te sve veći uspjesi nestranačkih kandidata.
Naši lokalni problemi mogu se objasniti i karakternim svojstvima vođa, općom duhovnom klimom i sasvim neponovljivim (ideografskim ) uzrocima, no kriza je šira i to treba uzeti u obzir.
Razvijene demokracije na političkoj sceni osim stranaka imaju i druge aktere: medije, civilno društvo, sindikate, poslovne asocijacije koje oblikuju javno mnijenje i nisu jednostavni transmisijski dodatak strankama.
Razvijene demokracije nisu ograničene na stranačko djelovanje, na izbore i kratki izborni period. Naravno, stranke su ostale glavni izborni i politički akteri, ali nisu jedini.
Kod nas na izbore izlazi sve manje ljudi. Sve češći su glasovi o dvostranačkoj demokraciji (netočno: kod nas vladaju koalicije, a u Saboru je zastupljenost trećih značajna).
Govori se o zloporabama stranačkih sredstava, klijentelizmu, nedostatku stranačke ideologije, višku stranačke stege, ovisnosti o donatorima, strogom centralizmu koji paradoksalno prati i ovisnost o lokalnim vođama. To odbija glasače. Oni koji ne glasaju dobit će vladu koju zaslužuju, ali i kad glasate, rijetko dobijete ono što ste očekivali.
Osim globalnog konteksta krize reprezentativne demokracije i izbornih modela, naših dodatnih razloga, kriza postoji i radi dinamike političkih udruga i asocijacija.
Govori se o zloporabama stranačkih sredstava, klijentelizmu, nedostatku stranačke ideologije, višku stranačke stege, ovisnosti o donatorima, strogom centralizmu koji paradoksalno prati i ovisnost o lokalnim vođama. To odbija glasače. Oni koji ne glasaju dobit će vladu koju zaslužuju, ali i kad glasate, rijetko dobijete ono što ste očekivali
Stranke su u početku zapravo pokreti, a za pokret je presudno važno da sudionici imaju zajedničke ideale, uvjerenja i mišljenja. Čvrstu vjeru obično stvara postojanje zajedničkog neprijatelja, opasnosti ili strah. Zato je svako odstupanje od cilja izdaja, svako propitivanje vrijednosti šizma.
Pokreti postaju vremenom poretci. Njihova unutrašnja struktura postaje ovisna o organizaciji, pravilima i odnosima, nagradama i položajima; koristoljublje u sasvim doslovnom smislu.
Zajednice (Gemeinschaft) postaju društva (Gesellschaft), pokreti postaju stranke, mase se raskole na članove, simpatizere, indiferentne i razočarane. Gotovo bez iznimke svi pokreti postaju organizacije: stranke, sindikati, sekte, forumi i Facebook grupe.
Dakle u kotlu se ne kuha juha od samo jednog sastojka. Da bismo slijedili globalni trend, moramo politički sistem učiniti fleksibilnijim.
Javne rasprave osloboditi prevladavanjem rutine, koristiti IT demokraciju (uz sve njene mane). Slobodu medija ne samo proklamirati već braniti, dokazivati da sloboda nije banalizacija svega.
Decentralizirati sistem jer centralizacija svega (odluka, sredstava) nije svrsishodna. Otvoriti forume, a ne odlučivati na telefonskim sjednicama. Financije osloboditi tereta nečitljivih statistika i pomoći u razumljivom formuliranju problema.
Izborni model mora stvarati stabilnu vlast, ali ne i autokraciju, olakšati da se na političkoj sceni održe i nekonformisti (cijena toga su i čudaci), inovativni individualci – iza kojih nikad neće stajati većina ma koliko bili u pravu, ali su nužni za pomicanje granica mišljenja.
Zato promjena našeg izbornog modela postaje nužnost, a ne pomodna zamisao.
Razvijene demokracije nisu ograničene na stranačko djelovanje, na izbore i kratki izborni period. Naravno, stranke su ostale glavni izborni i politički akteri, ali nisu jedini
Pojava, pa raspadanje laburista, Živog zida, Mosta (a dosta je ostalo, bar nosivi stupovi) zapravo je simulacija političkog i izbornog pojavljivanja pokreta koji imaju uspjeh kada se definiraju jednostavnim ciljem, svima jasnim neprijateljem, novim licima i retorikom.
Njihovo prerastanje od pokreta u stranku nije lako. Zahtijeva jako vođenje, puno sreće i dobre okolnosti. No kad postanu političari, ti isti ljudi, jaki i uvjerljivi u svojim temama, mrve se i lutaju u rutinama svakodnevnih odluka, trivijalnostima života i strašnoj izloženosti medijima.
Radi takvog hendikepa – nesposobnosti izgraditi stranačku organizaciju (”logistiku“), urediti unutrašnje demokratske odnose i načela demokratičnosti – mi zapravo imamo deformaciju izbornog modela koji bi načelno pomagao pluralizam stranaka.
Stvarno, usprkos forme koalicija imamo dvostranačje umjesto otvorenog bipolarizma. Kod nas velike ribe jedu manje, ne dozvoljavaju da se konstituira nešto treće. Veliki jedu male ili tek odgađaju to za neko vrijeme. Navodno velike ribe dobro grizu u sjeni mosta.
autograf
