A možda Davor Bernardić ima neku tajnu misiju, neki dječački san koji želi ostvariti, neki kozmički zadatak za vječnost, štajaznam, da ostane zapamćen kao posljednji tiranosaur koji će ostaviti kosti na Ibleru poput onog slavnog reptila koji je izumro prije 65 milijuna godina.
Dobro, tih 0,1 posto koliko je Živi zid popularniji od SDP-a još uvijek spada u domenu statističke pogreške, ali pokazuje ono što ni T. rex nije na vrijeme shvatio, a što je uslijedilo, izumiranje.
Nije problem samo u potrošenim kadrovima koji su iznjedrili Bernardića i kojima se on u svoj svojoj nemoći okružio, a koji sada love posljednje mrvice pred političku i profesionalnu mirovinu dok članstvo svakodnevno poštom predsjedniku vraća stranačke iskaznice. U Hrvata se izgubila, ako je ikada stvarno i postojala, potreba za socijaldemokracijom.
Možda je sa socijaldemokracijom baš kao i sa slobodom, možda ni ona nije, rekao bi pjesnik, umjela pjevati kao što su sužnji pjevali o njoj. I možda je nje na ovim prostorima bilo najviše krajem osamdesetih i početkom devedesetih prošlog stoljeća, dok se sanjala, a SKH transformirao najprije u Stranku demokratskih promjena pa potom u SDP, onda kada su se komunisti masovno presvlačili u nacionaliste, a Ivica Račan doživio teški izborni brodolom.
U tom trenutku, dok se mislilo bolje i pravednije društvo, europsko i solidarno, dok je stranka bila na rubu ilegale, s najmanje registriranih članova u povijesti, u Hrvatskoj je bilo najviše socijaldemokracije.
One koja je nadirala i koja je među simpatizerima okupila potlačene i obespravljene, kao i intelektualnu elitu. I, nemojmo sve svaljivati na Bernardića, koja se počela urušavati trećesiječanjskim dolaskom na vlast 2000. ne ostvarivši niti jedno svoje predizborno obećanje.
Praktički pobjegavši s vlasti, SDP je sve više postajao lijevim krilom HDZ-a i trebalo je da Ivo Sanader završi u pritvoru, a HDZ na optuženičkoj klupi da bi vlast poput zrele kruške pala Zoranu Milanoviću u krilo.
U tom trenutku, s glavnim konkurentima iza rešetaka dok im se sudi za kriminal, korupciju i veleizdaju, svima se činilo da je SDP dobio mandat da upravlja državom osam godina. Hrvatska je doduše postala članicom Europske unije, ali od tog trenutka do danas nikad manje Europe nije se moglo vidjeti u Hrvatskoj.
SDP je definitivno napustio svoje ishodište, Milanović se deklarirao liberalom vodeći osobni politički rat u kojem nije prezao populistički se natjecati s monopolistima na hrvatstvo, a kada su mu oni smjestili tihi šatoraški državni udar, nije bilo ni inteligencije ni proleterijata da stane iza njega.
To »sviranje srednjem kursu«, koje je najbolje analizirao Viktor Ivančić u svojoj knjizi »o bijedi hrvatske socijaldemokracije«, nije moglo proći ni u ponuđenom repesažu, jer se baš iskreno nije ni trudilo da osvoji vlast. I bolje, jer socijaldemokracija danas u Hrvatskoj postoji samo iz klijentelističke potrebe malog kruga onih koji imaju korist od Bernardića i kao dobrodošla ispričnica onima koji pretrčavaju Milanu Bandiću.
Kada uskoro izumre, za SDP-om nitko neće žaliti, a za razliku od T. rexa, po njemu se nikada ništa više neće zvati.
novilist
Dobro, tih 0,1 posto koliko je Živi zid popularniji od SDP-a još uvijek spada u domenu statističke pogreške, ali pokazuje ono što ni T. rex nije na vrijeme shvatio, a što je uslijedilo, izumiranje.
Nije problem samo u potrošenim kadrovima koji su iznjedrili Bernardića i kojima se on u svoj svojoj nemoći okružio, a koji sada love posljednje mrvice pred političku i profesionalnu mirovinu dok članstvo svakodnevno poštom predsjedniku vraća stranačke iskaznice. U Hrvata se izgubila, ako je ikada stvarno i postojala, potreba za socijaldemokracijom.
Možda je sa socijaldemokracijom baš kao i sa slobodom, možda ni ona nije, rekao bi pjesnik, umjela pjevati kao što su sužnji pjevali o njoj. I možda je nje na ovim prostorima bilo najviše krajem osamdesetih i početkom devedesetih prošlog stoljeća, dok se sanjala, a SKH transformirao najprije u Stranku demokratskih promjena pa potom u SDP, onda kada su se komunisti masovno presvlačili u nacionaliste, a Ivica Račan doživio teški izborni brodolom.
U tom trenutku, dok se mislilo bolje i pravednije društvo, europsko i solidarno, dok je stranka bila na rubu ilegale, s najmanje registriranih članova u povijesti, u Hrvatskoj je bilo najviše socijaldemokracije.
One koja je nadirala i koja je među simpatizerima okupila potlačene i obespravljene, kao i intelektualnu elitu. I, nemojmo sve svaljivati na Bernardića, koja se počela urušavati trećesiječanjskim dolaskom na vlast 2000. ne ostvarivši niti jedno svoje predizborno obećanje.
Praktički pobjegavši s vlasti, SDP je sve više postajao lijevim krilom HDZ-a i trebalo je da Ivo Sanader završi u pritvoru, a HDZ na optuženičkoj klupi da bi vlast poput zrele kruške pala Zoranu Milanoviću u krilo.
U tom trenutku, s glavnim konkurentima iza rešetaka dok im se sudi za kriminal, korupciju i veleizdaju, svima se činilo da je SDP dobio mandat da upravlja državom osam godina. Hrvatska je doduše postala članicom Europske unije, ali od tog trenutka do danas nikad manje Europe nije se moglo vidjeti u Hrvatskoj.
SDP je definitivno napustio svoje ishodište, Milanović se deklarirao liberalom vodeći osobni politički rat u kojem nije prezao populistički se natjecati s monopolistima na hrvatstvo, a kada su mu oni smjestili tihi šatoraški državni udar, nije bilo ni inteligencije ni proleterijata da stane iza njega.
To »sviranje srednjem kursu«, koje je najbolje analizirao Viktor Ivančić u svojoj knjizi »o bijedi hrvatske socijaldemokracije«, nije moglo proći ni u ponuđenom repesažu, jer se baš iskreno nije ni trudilo da osvoji vlast. I bolje, jer socijaldemokracija danas u Hrvatskoj postoji samo iz klijentelističke potrebe malog kruga onih koji imaju korist od Bernardića i kao dobrodošla ispričnica onima koji pretrčavaju Milanu Bandiću.
Kada uskoro izumre, za SDP-om nitko neće žaliti, a za razliku od T. rexa, po njemu se nikada ništa više neće zvati.
novilist
