Zoran Meter: ‘Kad pozoveš medvjeda na ples, ne odlučuješ ti kada će završiti, već medvjed’

„U iščekivanju Godota“, naslov je tragikomične drame Samuela Becketta koji se sada može primijeniti u Europi po pitanju skorih (5. studenog) američkih predsjedničkih izbora, preciznije – strahu iste da u Bijelu kuću od iduće godine opet ne zasjedne bivši predsjednik Donald Trump – od ranije nesklon bilo kakvim kompromisima s Europskom unijom i njenim ključnim članicama.

Kroz posebno teško iščekivanje u tom smislu prolazi Njemačka, za koju brojni analitičari smatraju kako budućnost njene razbijene vladajuće „semafor koalicije“ neposredno ovisi o (ne)dolasku Trumpa na vlast.

Ta je koalicija, na čelu s SPD-ovim kancelarom Olafom Scholzom pred raspadom, a on je počeo s teškim porazom njenih članica (SPD, Zeleni, FPD) na lipanjskim izborima za Europski parlament (EP), te kulminirao teškim i vrlo neugodnim porazima na regionalnim izborima u pojedinim saveznim zemljama u istočnoj Njemačkoj – i to od radikalno desne stranke Alternative za Njemačku (AfD). Još više na možebitni raspad utječu trenutačne duboke, gotovo nepremostive unutarnje podjele vladajuće koalicije koje se odnose na poreznu politiku i mirovinsku reformu, ali i goleme proračunske rupe koje se kreću u milijardama eura i za čiju popunu nema konsenzusa. Ali to je već jedna posve druga tema koja se tiče i sve težeg gospodarskog i socijalnog stanja u zemlji.

Europski problemi se gomilaju, a ne smanjuju

Osim Njemačkoj, i Europskoj uniji je sigurno dosta i svojih „muka po Trumpu“, gospodarskih briga i problema, krajnje složene migrantske problematike, kao i one sigurnosne na njenom južnom obodu (Afrika, Bliski istok gdje ubrzano eskalira sukob Izraela s Iranom i njegovim regionalnim posrednicima (proxy), od Iraka, Sirije, Libanona do Jemena), a da i ne govorimo o istočnom krilu Unije u kontekstu ukrajinskog rata kojemu se kraja ne nazire.

Europa i dalje dugoročno nije riješila ni svoje energetske probleme. Tako Bloomberg 23. listopada u tekstu pod naslovom „Europa se ne može riješiti ovisnosti o ruskom prirodnom plinu“ autora Javiera Blasa piše o svojevrsnom teatru apsurda. Autor navodi kako „Europa još uvijek troši milijarde eura na ruski plin“. Dalje kaže slijedeće: „To je apsurdno, ali ruski plin ide na europski kontinent ukrajinskim plinovodom. Još apsurdnije je to što Kijev svom najvećem neprijatelju Rusiji naplaćuje naknadu za tranzit plina svojim plinovodom. U Ukrajini se vode vojne akcije, a Kremlj uredno plaća svoje račune od 800 milijuna eura godišnje. Sve je u stilu Kafke. To je neka vrsta izazova političkoj stvarnosti, znak da Europa ne može bez ruskog plina. Ali o tome ne treba glasno govoriti, jer nitko za to ne želi čuti. Da, danas Europa puno manje ovisi o Rusiji nego prije. Prije početka oružanog sukoba, udio Moskve u europskom uvozu plina bio je 45%, ali je prošle godine naglo pao na 15%. Ali ima i zabrinjavajućih znakova. Ovaj pad je zaustavljen, a obujam kupovine (ruskog plina) u Europi i odgovarajuća ovisnost sada se postupno povećavaju. Danas Rusija osigurava oko 20% europskog uvoza plina.“

Ukrajinska crna rupa

Ali Europsku uniju (i zapad u cijelosti) ipak najviše brine sigurnosno stanje na njenim istočnim granicama zbog skoro pa trogodišnjeg ukrajinskog rata kojemu se kraja ne nazire a u zraku neprestano lebdi i mogućnost njegove eskalacije (iako je ona, to se mora primijetiti, znatno smanjena nakon upozorenja ruskog predsjednika Vladimira Putina da će Rusi udariti na ciljeve na zapadu ukoliko Kijevu ovaj da dozvolu za napade na ruski teritorij svojim  dalekometnim raketama, a još više nakon nedavnih izmjena u ruskoj nuklearnoj doktrini koje se odnose na snižavanje praga uporabe nuklearnog oružja).

Naime, čini se kako sve glasnije inicijative od strane pojedinih zapadnih političara koje proteklih tjedana navodno idu u smjeru nužnosti postizanja sporazuma između Moskve i Kijeva koji bi se temeljio na odustajanju potonjeg od vojnog povratka okupiranih teritorija u zamjenu za mir i zapadna sigurnosna jamstva „ostatku“ Ukrajine za sada ne daju ploda. Naprotiv! Ruske vojne operacije na jugoistoku zemlje, u Donbasu, i dalje jačaju, a ukrajinska vojska gotovo svakodnevno gubi poneko naselje ili grad, dok u ukrajinskom društvu jača apatija i otpor novoj mobilizaciji koja se provodi i primjenom grube fizičke sile.

Pritom predsjednik Volodimir Zelenski mora pažljivo balansirati između želje da Ukrajinu predstavi kao „vojnu pobjednicu“ i želje da zaustavi rat i pod tako nepovoljnim uvjetima (koji mogu postati još samo gori) zbog kojih mu prijete veliki unutarnji politički problemi i snažni pritisci od nacionalističkih snaga kakvih u toj zemlji ne nedostaje. Potonji, naime, ne žele čuti ni o kakvim teritorijalnim ustupcima Moskvi, dok su obični građani sve više spremni na mir ali se isto tako teško mire s teritorijalnim gubicima koji bi do njega eventualno doveli. (Ukrajinskom ratu vratit ćemo se malo kasnije u tekstu, a sada nastavimo s problemima koje imaju EU i zapad u cijelosti.)

Šamar britanskom premijeru

Osim EU-a problema ima i Velika Britanija. Tako američki Bloomberg piše da je „sastanak s Putinom zasjenio britansko-pacifički summit“ jer su čelnici Indije i Južne Afrike radije odabrali put u Rusiju i summit BRICS u odnosu na summit Commonwealtha.

Britanski premijer „Keir Starmer rekao je novinarima na letu za Samou da je osobna stvar koji će čelnici sudjelovati na summitu. “Obitelj Commonwealtha je stvarno važna. Ovo je nevjerojatna prilika: tamo je zastupljeno 55 zemalja, dosta njih na razini šefova država,” – rekao je britanski laburistički premijer kojemu ubrzano pada popularnost u zemlji.

„No ključni čelnici Commonwealtha, uključujući indijskog premijera Narendru Modija i južnoafričkog predsjednika Cyrila Ramaphosu, umjesto toga nazoče summitu BRICS-a čiji je domaćin (Vladimir) Putin, a radi se o najvećem sastanku svjetskih čelnika u Rusiji od početka operacije u Ukrajini u veljači 2022.“ – navodi američki medij.

S druge strane britanski Financial Times piše kako od problema po navedenim pitanjima nisu imune niti Sjedinjene Države. On piše kako je problem „što ni SAD ni EU nemaju dugoročnu strategiju prema Rusiji“. „Ukrajina je sastavni dio zapadne “ruske” politike od kraja Hladnog rata. Ova medalja je imala dvije strane. U transformativnom scenariju, demokratizacija Ukrajine viđena je kao alat za demokratizaciju same Rusije. Ali postojao je i drugi scenarij, više orijentiran na stabilnost, i imao je drugačiju logiku: ne zadirkuj medvjeda. Ova dvojna politika potaknula je ukrajinski sukob.“

… „Zapad dopušta Kijevu da određuje ton zapadne retorike o Rusiji. Drugim riječima, Zapad je svoju “rusku” politiku u biti prepustio Ukrajini. A ako Putin vjeruje da je Rusija u ratu sa Zapadom, onda je ovaj pristup osuđen na propast. Čelnici Sjedinjenih Država i Europe moraju ponovno preuzeti inicijativu u odnosima s Rusijom. Bilo kakvi smisleni pregovori moraju se voditi ne samo o Ukrajini, već i o budućnosti europskog poretka (zapravo se radi o tezi koju već dugo zagovara sam Putin, op.ZM.). Stara ruska poslovica kaže: “Kad pozoveš medvjeda na ples, ne odlučuješ ti kada će ples završiti, već medvjed.” – zaključuje FT.

Ukrajinu nitko iskreno ne želi u NATO-u

Zapad je potpuno svjestan činjenice kako Rusija nikada neće dozvoliti ulazak Ukrajine u NATO savez i da je to pitanje bilo jedno od glavnih zbog kojeg je Putin u veljači 2022. g. i pokrenuo invaziju na tu zemlju nakon neobične tišine koja je uslijedila na njegov prethodni prijedlog o sjedanju za stol i postizanju strateškog sigurnosnog sporazuma između Rusije i NATO saveza odnosno SAD-a (tišina je, naravno, značila odbijenicu, a po Moskvu još i gore – ignoriranje njenih prijedloga kao po zapad potpuno neprihvatljivih, nešto na što se ne treba niti osvrtati).

Zato se prošloga tjedna sve češće oglašuju pojedini visoki dužnosnici zapadnih zemalja koji govore kako od članstva Ukrajine u Sjevernoatlantskoj organizaciji neće biti ništa. Naravno – to se govori prilično upakirano da ne izgleda pregrubo i po Kijev i po zapadnu javnost s obzirom na dana obećanja Ukrajini upravo u tom smjeru. Dana su, podsjećam, i na ljetos održanom summitu NATO-a u Washingtonu temeljem 75. godišnjice njegova ustroja.

Međutim, kako 23. listopada piše izvrsno informirani medij POLITICO, „Ukrajinski predsjednik ZelenskI želi trenutni poziv za pridruživanje savezu, ali ga ključne prijestolnice odbijaju“. Radi se o ukupno sedam zemalja članica Sjevernoatlantskog saveza koje sada blokiraju poziv Ukrajini za članstvo: SAD, Njemačka, Mađarska, Slovačka, Belgija, Slovenija i Španjolska.

Istodobno je 24. listopada francuski delegirani ministar za europska pitanja Benjamin Haddad u razgovoru za tamošnju televiziju LCI izjavio kako „Francuska podržava želju Ukrajine za pridruživanje NATO-u…, ali njen ulazak će uslijediti tek nakon rata, inače ćemo biti uvučeni u sukob.“

Dana 23. listopada POLITICO je objavio i intervju s američkom veleposlanicom u odlasku u NATO-u Julianne Smith. U tekstu se između ostalog navodi i slijedeće: „SAD za sada nije spreman uputiti poziv Ukrajini za pridruživanje NATO-u, što je ključna točka u novom “planu pobjede” ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. “Savez do danas nije došao do točke u kojoj je spreman ponuditi članstvo ili poziv Ukrajini”, rekla je Smith, dodajući da je “naša namjera nastaviti ih približavati NATO-u. … “Već 75 godina predsjednici SAD-a svih političkih stranaka podržavaju ovaj savez i obvezuju se da će osigurati vodstvo u cijelom savezu“, dodala je Smith. “Jako vjerujem da će SAD nastaviti igrati tu ulogu u budućnosti, bez obzira što se dogodi 5. studenog.”

Zaključak po temi Ukrajina

Iz svih navedenih inicijativa zapada vezanih za prestanak rata (čemu treba dodati i nedavne riječi američkog predsjednika Joea Bidena o tome da zapadni saveznici nisu uspjeli postići suglasnost oko davanja dozvole Kijevu da njihovim dalekometnim raketama gađaju Rusiju), uz istodobni nastavak snažne proturuske retorike i ne pokazivanja bilo kakve namjere za razgovore o međusobnoj strateškoj sigurnosti zapada i Rusije (izvan one o Ukrajini) – jasno je kako se zapad i Rusija i dalje duboko razilaze kada je riječ o načinu završetka rata.

Moskva uporno tvrdi, a to je prošli tjedan na sastanku Vijeća sigurnosti UN-a po tko zna koji put ponovio ruski veleposlanik Vasilij Nebenzja, kako ukrajinski rat neće završiti bez postizanja sporazuma o sigurnosnim jamstvima.

S druge strane ruski analitičari bliski Kremlju navode kako je sadašnji cilj Washingtona zamrznuti ukrajinski rat na određeno vrijeme i spriječiti raspad fronte na jugoistoku, i time Ukrajini pružiti priliku da se dodatno naoruža i da sve opet krene u smjeru nanošenja „strateškog poraza Rusiji“. To pak argumentiraju činjenicom da je London prošli tjedan najavio oko 150 milijuna funti za Kijev u svrhu proizvodnje njegovih pomorskih bespilotnih čamaca i druge opreme za zaštitu „žitnog koridora“ na Crnom moru, dok je Washington Ukrajini odobrio novi paket od 800 milijuna dolara za proizvodnju vlastitih dalekometnih udarnih dronova. Ruski analitičari to tumače kroz dva aspekta: nemogućnost za davanje dozvole Kijevu za korištenje njihovih dalekometnih raketa za napade na Rusiju čime bi ih Moskva smatrala neposredno uključenima u ovaj rat s jedne strane, i želje da se rat nastavi čim se Ukrajina dodatno naoruža s druge strane.

Drugim riječima, eskalacija ukrajinskog rata vjerojatno je kratkoročno spriječena, ali nikako ne i otklonjena. Naime, po Moskvu će biti teško prihvatljivo da Ukrajina počne proizvoditi nove dronove kojima će moći gađati u dubinu Rusije kao alternativu zapadnim raketama.

Zato ona Moskva preuzima inicijativu i na vojnoj i na političkoj razini. Na prvoj kroz intenziviranje obrambene suradnje sa Sjevernom Korejom koja zapad čini sve nervoznnijim, i na drugoj – kroz organizaciju summita BRICS koji sve više poprima protuzapadni karakter ali i ukazuje na neuspjeh politika sankcija i izolacije Rusije koju je zapad pokrenuo ubrzo nakon početka ruske invazije. O svemu tome više u nastavku analize.

Što se to događa između Rusije i Sjeverne Koreje?

Golemu političku i medijsku pozornost prošloga je tjedna izazvala potvrda vijesti da su na ruski Daleki istok stigle specijalne postrojbe Sjeverne Koreje i da su njihovi pripadnici preobučeni u ruske vojne odore i da sudjeluju u zajedničkim treninzima s ruskim snagama na tamošnjim vojnim poligonima. Najveću zabrinutost izazvala je mogućnost da tih, a navodno se radi o 10 do 12 000 sjevernokorejski specijalaca (inače vrlo obučenih u krajnje surovim uvjetima, pri čemu njihov ukupan broj  prema mnogim zapadnim izvorima iznosi čak oko 200 000 što višestruko nadmašuje ukupan broj specijalaca svih zapadnih država zajedno) bude prebačeno na ukrajinske bojišnice. Ta se pak mogućnost temelji na najavama Volodimira Zelenskog da se upravo to i sprema.

S druge strane šef Pentagona Lloyd Austin i glavni tajnik NATO saveza Mark Rutte su najprije izvijestili kako nikakvih potvrda o dolasku specijalaca iz Sjeverne Koreje na ukrajinske bojišnice još nema.

Ali, nakon što je Pentagon naknadno potvrdio da su oni uistinu smješteni na ruskom Dalekom istoku, njegovi su predstavnici izjavili da to „izaziva američku zabrinutost“ i da će nastaviti pratiti što će se u tom smislu dalje događati. Odmah potom redom su svoju zabrinutost počele iskazivati i pojedine druge članice NATO saveza, a najdalje je otišao litavski ministar vanjskih poslova Gabrielius Landsbergis koji je za POLITICO izjavio kako je došlo vrijeme da europske zemlje preispitaju ideju francuskog predsjednika Emmanuela Macrona o raspoređivanju svojih snaga u Ukrajini. Istodobno je francuski ministar obrane Sebastien Lecornu na televiziji LCI,rekao kako je “došlo vrijeme za rješavanje” pitanja raspoređivanja nenuklearnih (konvencionalnih) snaga odvraćanja na ukrajinskom teritoriju.

Međutim, ponavljam, zapadu nije ni na kraj pameti u Ukrajini stupiti u neposredni vojni sukob s Rusijom koji bi bilo nemoguće kontrolirati i koji bi brzo završio Trećim svjetskim ratom. Ali zato je Južna Koreja najavila eventualnu mogućnost slanja svojih vojnika ili pripadnika privatnih vojski u Ukrajinu ako tamo dođu sjevernokorejski. Navodno radi njihovog zarobljavanja i dobivanja informacija a ne zbog uključivanja u rat s Rusima, iako bi ovi potonji to teško takvim shvatili tj. sigurno ne bi rabili metode prepoznavanja tko točno stoji u rovu s druge strane prije negoli otvore vatru.

Ratificirali sporazum o strateškom partnerstvu

Kako god bilo, Moskva se oko svega ovoga previše ne brine. Štoviše! Dana 24. listopada ruska Državna duma ratificirala je Sveobuhvatni sporazum o strateškoj suradnji sa Sjevernom Korejom koji su dvije zemlje potpisale tijekom Putinovog posjeta Pjongjangu u lipnju ove godine. Kako je u svom govoru zastupnicima Dume tom prigodom kazao zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Andrej Rudenko, sporazum je osmišljen s ciljem igranja „stabilizirajuće uloge u sjeveroistočnoj Aziji“. „Dat će pozitivan doprinos održavanju ravnoteže snaga u regiji na temelju načela nedjeljive sigurnosti, smanjujući opasnost  od ponovnog izbijanja rata na Korejskom poluotoku, uključujući korištenje nuklearnog oružja, te općenito postavlja temelje za izgradnju novog euroazijskog sigurnosnog sustava“.

Štoviše! Rudenko je rekao i slijedeće: „Ovaj dokument dovodi odnose Rusije i Sjeverne Koreje (DNRK) na razinu savezništva, usmjeren je na produbljivanje partnerstva i strateške interakcije u širokom rasponu prioritetnih područja za dvije države i izgradnju poštenog multipolarnog međunarodnog sustava.” „Vrijeme tajnih dogovora je prošlo“ – naglasio je Rusdenko i dodao kako je „od posebne važnosti članak 4 sporazuma, koji predviđa pružanje međusobne pomoći sukladno čl. 51. Povelje UN-a i ustavima RF i DNRK u slučaju da jedna od strana bude izložena vojnom napadu bilo koje države…“. „Dakle, sadržaj navedenog članka jasno ukazuje kako je sporazum obrambene prirode, da nije usmjeren protiv sigurnosti trećih zemalja, i da je usmjeren na održavanje stabilnosti u regiji sjeveroistočne Azije,” – zaključio je Rudenko.

Međutim, ondje gdje bi se zapravo mogli koristiti sjevernokorejski specijalci od strane Moskve sukladno navedenom ratificiranom sporazumu (potvrde o ratifikaciji istog od strane parlamenata dviju država moraju još biti formalno razmijenjene čime on onda i službeno stupa na snagu), prema mom mišljenju nije ukrajinska bojišnica, već ona u ruskoj pograničnoj regiji Kursk u koju su početkom kolovoza u munjevitoj ofenzivi prodrle službene ukrajinske snage. To je nešto posve drugo od njihovog raspoređivanja na ukrajinska ratišta i s međunarodno-pravne točke gledišta. Ali pričekajmo ipak još malo što će oko toga svega biti.

BRICS

Prošloga je tjedna u ruskom gradu Kazanju održan dvodnevni summit država članica formata BRICS. Kada je vijest o mjestu njegovog održavanja bila službeno objavljena mnogi su se pitali zašto baš tamo s obzirom na puno poznatiji trio ruskih gradova za susrete međunarodnog značaja – Moskve, Sankt Peterburga i Vladivostoka. Međutim, sada se vidi da je Putin s Kazanjom odigrao politički vrlo mudar potez. Izabrao je taj ruski grad – svojevrsnu razdjelnicu istoka i zapada i mjesto gdje se susreće rusko pravoslavlje i islam, za summit na koji dolaze predstavnici ključnih zemalja istoka ali i muslimanskoga svijeta. Od Kine i Indije, preko Malezije, Irana, UAE, Turske ii Egipta i td. redom njih 34 od kojih su deset stalne članice.

Prelijepi Kazanj – spoj tradicionalnog i suvremenog, treći je ruski grad prema broju prispjelih turista, ima moderne hotele, a za one koje i to zanima – i fantastičnu kuhinju! Osim toga administrativno je središte većinski muslimanima nastanjene Republike Tatarstan, jedne od najbrže razvijajućih ruskih regija gdje se isprepleću i kineski kapital i kapital bogatih islamskih zemalja.

Zapadni su mediji, ovoga puta, za razliku od ranije kada su BRICS sastanke redovito ignorirali ili smještali na marginu po pitanju značaja, summitu u Kazanju pridali veliku pozornost. Međutim, i dalje su umjesto naglaska na ulogu koju taj format nastoji izgraditi u svijetu, a tiče se prije svega multipolarnosti, radije naglašavali njegove navodne probleme u smislu razjedinjenosti, o tome da pojedine zemlje ne žele kidati odnose sa SAD-om dok druge, poput Rusije upravo tome teže između ostalog i kroz proces dedolarizacije (Moskva pak tvrdi da bi ona i dalje koristila dolar da joj zapad to sam nije zabranio), ili pak međusobnih razmirica poput pograničnih sporova između Kine i Indije u području Himalajskog gorja.

Međutim, kada je riječ o ovom posljednjem (što je uistinu najneugodniji element kada je riječ o odnosima među stalnim članicama BRICS-a), upravo u vrijeme summita u Kazanju stigla je vijest kako su se Peking i New Delhi dogovorili o mogućem povlačenju svojih snaga kao prvom koraku za rješavanje graničnog spora – i to nakon četiri godine od sukoba koji je ozbiljno zaprijetio pokretanjem međusobnog rata. Vijest o tome objavio je 23. listopada i indijski medij The Indian Express govoreći o predstojećem sastanku indijskog premijera Narendre Modija i kineskog vođe Xi Jinpinga na marginama summita u Kazanju. „Općenito gledano, dok je Kina htjela staviti pitanje granice i svoje navodne upade u drugi plan i usmjeriti se na trgovinu i gospodarstvo, Indija je inzistirala na tome da ne može biti pomaka naprijed zbog teritorijalne agresije,“ – navodi indijski medij. Dodao bih kako se čini da su indijski diplomati na kraju izvojevali pobjedu i da Peking kreće u istom smjeru kojeg protežira i New Delhi. Jer Kina je Indiji drugi po veličini trgovinski partner poslije SAD-a koji je tek nedavno i s nevelikom razlikom izbio na prvo mjesto.

S druge strane američki Bloomberg ukazuje kako će se tijekom sljedećih pet godina globalna ekonomija više oslanjati na zemlje BRICS-a nego na zemlje G7. Pritom se poziva na najnovije prognoze Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), prema kojoj će glavni udio rasta u idućem razdoblju doći iz Kine, Indije, Rusije i Brazila. Istodobno, očekivani doprinos globalnom gospodarstvu članica G7 poput Sjedinjenih Država, Njemačke i Japana revidiran je naniže. Samo će udio Kine u globalnom rastu biti 22% veći od doprinosa cijelog G7. Još jedna članica BRICS-a, Indija, dodat će 15% sadašnjeg volumena do 2029. godine.

Prosudba

Sjedinjene Države definitivno su u svojim strategijama Rusiju označile kao najveću dugoročnu ugrozu američkoj nacionalnoj sigurnosti i od te strategije sigurno neće odustati niti slijedeća administracija u Washingtonu bez obzira tko joj bio na čelu. Osim toga u nju su vješto uplele i Europsku uniju i sve svoje ključne partnere u Indopacifiku. Istodobno se na Bliskom istoku sada oslanjaju isključivo na Izrael zbog čije su agresivne politike prema Palestincima i susjedima pod krinkom stvaranja sigurnosnog perimetra izgubile ako već ne potpuno utjecaj (zbog svoje veličine i snage), a ono sigurno ugled među tamošnjim arapskim zemljama i u Turskoj. Za ovu potonju tome najbolje svjedoči dolazak predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana na summit BRICS-a u Kazanj. Paralelno je SAD do krajnosti zaoštrio svoje ionako od ranije loše odnose s Iranom kao ponajvažnijim regionalnim igračem.

Istodobnim vođenjem dostatno agresivne politike i prema Kini kroz sve snažnije protekcionističke mjere i sankcije, uz istodobno jačanje svojih vojnih efektiva u regiji Indopacifika i militarizaciju saveznika i partnera poput Japana, Južne Koreje i Filipina, Sjedinjene Države ubrzano guraju tu zemlju u još čvršći sigurnosni i svaki drugi zagrljaj s Rusijom. Kina Americi odgovara svojom militarizacijom i jačanjem multinacionalnih političkih formata poput BRICS-a i Šangajske organizacije (SCO), dok Rusija Kini staje uz bok i usput joj „preotima“ Sjevernu Koreju kroz formiranje de facto vojnog saveza s neskrivenim protuameričkim karakterom u zoni sjeveroistočne Azije. Nakon ovoga Korejski poluotok više nikada neće biti isti.

Uz pomoć Kine Rusija je ispunila svoj dugo željeni san – da postane pacifička (pomorska) sila, a zauzvrat na svim ključnim međunarodnim političkim platformama podržava najvažnije kineske nacionalne interese, prije svega one vezane uz status Tajvana. U svrhu jačanja svoje prisutnosti na Pacifiku Rusija je nedavno s dvjema novim nuklearnim podmornicama ojačala svoju veliku i ključnu podmorničku bazu na poluotoku Kamčatki, u Americi poznatu i kao „osinje gnijezdo“.

SAD pak dodatno planiraju razmjestiti svoje rakete srednjeg dometa u Japanu, a možda i na Filipinima, čija će udarna moć moći pokrivati svu jugoistočnu obalu Kine, a slične rakete namjeravaju isporučiti i mornarici savezničke Australije kojoj također grade i novu podmorničku flotu na nuklearni pogon, a sve to u sklopu očito protukineskog novog anglosaksonskog vojnog saveza AUKUS.

Paralelno, Washington ne planira ispustiti uzde kontrole u Europi tko god pobijedio na skorim predsjedničkim izborima. Američki interesi na našem kontinentu nisu se promijenili još od završetka Drugog svjetskog rata i neće još dugo. Svode se na slijedeće: Sjedinjene Države moraju imati odlučujuću ulogu u kreiranju sigurnosne i obrambene politike na europskom kontinentu koji joj služi kao odskočna daska za strateško projiciranje svoje moći prema trima ključnim globalnim geopolitičkim regijama: Aziji, Bliskom istoku i Africi.

Dakle, figure na golemoj globalnoj geopolitičkoj šahovskoj ploči ubrzano se preslaguju za veliki i sudbonosni konačni obračun između zapadnih i euroazijskih sila.

Nitko od njih se nema se namjeru povući tj. objaviti kapitulaciju, niti to više mogu sve i da hoće. Jer stvari su otišle predaleko, a ulozi su postali preveliki. Bilo kakvo povlačenje značilo bi egzistencijalni poraz. Nada još jedino ostaje u nekakvom eventualnom kompromisnom rješenju. Ali on se na obzoru sve nemirnijih svjetskih mora još uvijek ne nazire.

geopolitika