Danas gotovo zaboravljen, pjesnik Gustav Krklec dao je imena kvartovima Novog Zagreba. Zagrepčani svakodnevno izgovaraju toponime koje je on osmislio, ne znajući tko stoji iza njih. I dok njegovi stihovi polako blijede iz kolektivne memorije, Boris Postnikov otkriva kako su poezija i urbanizam zajedno oblikovali lice južnog Zagreba i kako su sjećanja, i kad su nevidljiva, trajno upisana u tlo.
Sve je lijepo i krasno
dok o tebi govore glasno.
Stvar za te postaje gorka
tek kad se – tiho govorka…
G. Krklec, Jezična nijansa
Tko od nas danas uopće pomišlja na Gustava Krkleca? Tko ga se sjeća, tko ga čita? Nekada nam je, lak na jeziku i bezopasan u humoru, bio omiljeno ime s popisa školske lektire, pod pretpostavkom da nas je lektira zanimala. Kasnije smo otkrivali neke važnije autorice i autore, a Krklecovi stihovi izblijedili bi kao draga, pomalo nejasna uspomena na vlastite čitalačke početke. Istim putem kojim je prošao u malim, ličnim povijestima čitanja zamaknuo je i u velikoj, bezličnoj povijesti književnosti. Nekada ugledan i značajan – autor Srebrne ceste, Darova za bezimenu, Telegrafskih basni i još dvadesetak uglavnom popularnih naslova, član JAZU-a od 1951., predsjednik Matice hrvatske, Društva književnika Hrvatske i Saveza književnika Jugoslavije, dobitnik Vladimira Nazora za životno djelo 1968. godine – danas je manje-više zaboravljen. Na rodnu kuću postavili su mu spomen-ploču, po njemu se zovu neke ulice i škole, pjesničke antologije ne izlaze bez njegovih stihova, ali sve to u osnovi djeluje kao odrađivanje ne posebno zanimljive obaveze. Gustav Krklec danas u ličnim i u zajedničkim sjećanjima živi uglavnom kao uspomena na neka drugačija književna vremena. Pa ipak: malo je pjesnika čije riječi istovremeno svakoga dana izgovaraju deseci hiljada ljudi, oko čijih se riječi grade nečiji životi i identiteti, a da oni koji ga svakodnevno citiraju to najčešće i ne znaju. Kako bi ostao upamćen, morao je biti zaboravljen: kako bismo razjasnili taj paradoks, morat ćemo ispričati priču. To je priča o socijalizmu i modernizmu, o dobu kada su književnost i oni koji je stvaraju značili mnogo više nego danas, o eri izgradnje novog društva i novih gradova… Priča o Novom Zagrebu: ne sasvim neznana, ali ni dovoljno poznata. Nešto o čemu se danas tek tiho govorka.
Kontradikcije i messy situacije
Velesajam. Primih gosta.
Povedoh ga preko mosta.
Razgledasmo stvari dosta.
I, na kraju, – stvar je prosta –
sajam prođe, a gost – osta.
G. Krklec, Short Story
Priča započinje 7. septembra 1956. godine. Na svečanom otvaranju Zagrebačkog velesajma – arhitektonskog projekta kojim grad prvi put prelazi savske obale, dovodeći na golemo južno zemljište asfalt, struju, plin i vodu – Josip Broz Tito govori: “Širite Zagreb preko Save!” Proširenje grada narednih godina ostat će zapamćeno kao zasluga najvećeg među zagrebačkim gradonačelnicima, Većeslava Holjevca, mada – ako ćemo iskreno – bilo je to doba kolektivnog rada i zajedničkog zanosa, era oslobođenog društva koje složno gradi slobodnu zemlju. Bilo je to doba nimalo nalik današnjem kultu individualnih liderskih vizija, pa se vrijedi prisjetiti i da je Holjevac požurio preko Save tek nakon što mu je gradska skupština, nezadovoljna sporim razvojem projekta, krajem pedesedetih odbila izglasati godišnji proračun. To, naravno, ne umanjuje njegove zasluge: s Novim Zagrebom glavni grad Hrvatske dobio je svoju urbanu ekstenziju fascinantnih razmjera, onakvu kakve su tih godina dobivali gradovi širom Jugoslavije, od Skopja, preko Beograda, Sarajeva, sve do Ljubljane. Izgrađen na principima lecorbusierovskog modernizma, po mjeri novog, socijalističkog čovjeka, podignut na rasteru velikih prometnica među kojima su onda planski nicale stambene zajednice, uz danas nezamisliv omjer od polovice izgrađenog terena naspram polovice otvorenog javnog prostora, s parkovima, igralištima i kvartovskim okupljalištima, Novi Zagreb ostat će – kao, uostalom, i svaki taj Novi Beograd, Novo Sarajevo, Split 3 – spomenik socijalističkoj Jugoslaviji. Spomenik koji se, za razliku od tolikih drugih, više ne može srušiti.
Osnovna pretpostavka urbanizacijske ekspanzije bila je, naravno, poslijeratna nacionalizacija zemljišta, pri čemu je daleko najveći dio teritorija južno od Save do kraja Drugog svjetskog rata posjedovala Katolička crkva, suradnica endehazijske vlasti. U novoj konstelaciji, jasno, više neće biti mjesta za nju. Odluka komunista da sredinom sedamdesetih dozvole izgradnju crkvene zgrade u novozagrebačkom Sigetu tako je, recimo, odjeknula kao senzacija, a sigetska će građevina sve do raspada SFRJ ostati i jedini sakralni objekt Novog Zagreba. Ipak – kao što se u nešto davnijem intervjuu prisjeća jedan od važnijih novozagrebačkih arhitekata, danas pokojni Mirko Maretić – “prilikom izrade detaljnih urbanističkih planova u centru naselja znala se prešutno ostaviti koja slobodna, prazna površina za koju nije bila naznačena namjena. Ili bi se obavezni park predvidio na nešto većoj površini, što je prešutno također značilo da se u slučaju promjene društvenih okolnosti na tom prostoru može sagraditi crkva.” E, da: usprkos revolucionarnom vremenu radikalnog raskida s prošlošću, stvari nisu bile onako crno-bijele kako ih danas vole prikazivati dežurni revizionisti i stručnjakinje za maloprodajni asortiman jogurta. Mada je Novi Zagreb izgrađen takoreći ni iz čega, na blatnim pustopoljinama i zapuštenim livadama, svaka ozbiljnija urbanistička monografija podsjetit će zato da on nije bio zamišljen u diskontinuitetu sa starim gradom: naprotiv, planiran je kao svojevrsna uvećana replika Zagreba iz druge polovice 19. vijeka, nastavljajući linije i raspored njegovih glavnih ulica. A kao što, među ostalima, podsjeća izvrsna kulturnoantropološka studija posvećena novozagrebačkim kvartovima, Kvartovska spika Valentine Gulin Zrnić, nova su naselja nastajala u stalnoj tenziji planske gradnje i tržišne privrede, specifičnoj za jugoslavenski izvanblokovski put samoupravnog socijalizma, pa onda još i u tenzijama između autorskog pečata arhitekata i društvenih zahtjeva za funkcionalnošću. Iz takvih kontradikcija i messy situacija nicali su onda, redom, Savski gaj (1957.), Trnsko (1959.), Zapruđe (1962.-1968.), Siget (od 1963. do duboko u sedamdesete), Utrina (1969.-1972.), Sopot (1970.-1973.), Travno (1974.-1978.), Sloboština (1978.-1984.), Dugave (krajem sedamdesetih), Središće (početkom osamdesetih)… A sve te nove, ni iz čega podignute kvartove nekako je, razumije se, trebalo i nazvati. Na ovom mjestu u priču ulazi njen glavni lik, koji će do završetka iz priče nestati.
Dokaz uspjeha
Stručnjak je u tome
naš jezičar mladi
da jeziku svome
– zdrave zube vadi…
G. Krklec, Nadrispec
Kada ga je Zdenko Kolacio, onodobni direktor zagrebačkog Urbanističkog zavoda, pozvao da smisli imena budućih novozagrebačkih kvartova, Krklec zasigurno nije figurirao kao model revolucionarnog, NOB-ovskog, politički podobnog pjesnika. U međuraću priznat pisac i činovnik, Drugi svjetski rat proveo je u endehazijskom Zemunu, uređujući propagandni ustaški tjednik Graničar, ali ga to nije omelo da u novom, socijalističkom književnom polju Jugoslavije zadrži ugled i naniže sve one istaknute funkcije koje smo nabrojali u uvodu: još jedan znak vremena koje je ipak bilo slobodnije i otvorenije nego što se danas o njemu pripovijeda. Krklec nije bio ni “ozbiljan”, “teški” modernistički autor kalibra Miroslava Krleže ili Vladana Desnice, nego boem sklon efemernim književnim oblicima, aforizmima, novinskim feljtonima, stihovanim basnama: baš u ono vrijeme okrenuo se bio epigramima, nižući benigne rime poput ovih kakvima smo, evo, prošarali tekst koji čitate. Naposljetku, Krklec nije bio ni “pravi” zagrebački autor, jer se u gradu – izuzme li se kraća međuratna epizoda neuspješnog studija filozofije – nastanio tek nakon završetka Drugog svjetskog rata. Svejedno, Kolacio je odabrao upravo njega, a na inicijativu arhitekta Ivana Zemljaka Krklec je dobio zadatak da imena budućih kvartova ostanu na neki način vezana uz tradicionalne toponime prisavskog područja: da se jeziku ne vade na silu zdravi zubi. U samom imenovanju novozagrebačkih naselja ponovila se tako logika njihove izgradnje: negdje između individualnog autora i šire društvene namjene, između nečega što tek nastaje i tradicije na koju se pritom ipak ne zaboravlja.
O Krklecovom smišljanju imena kvartova – o tome kako je šetao riječnim prudovima i travnatim utrinama na kojima će uskoro niknuti neboderi i trgovi, kako se raspitivao kod lokalnog stanovništva i strpljivo proučavao geografske karte – ne postoji suviše pisanih izvora. U Kvartovskoj spici, recimo, Gulin Zrnić epizodu navodi tek usputno. Mirko Maretić u onom intervjuu prema vlastitom sjećanju govori ovako: “Predložena su i prihvaćena 24 naziva. Kod toga su najviše korišteni podaci sa starih karata i planova. Nastojalo se da predloženi nazivi budu što vjerniji autohtonim toponimima zatečenim na detaljnim kartama, a za naselje koje je trebalo biti u središtu toga prostora Krklec je sam smislio ime – Središće – i to ime je, kako znamo, danas u upotrebi.” Ono što znamo jest i da je, primjerice, Zapruđe dobilo ime po tome što je nekad ondje bio prostor “iza riječnih prudova”. Utrina, naravno, po utrtoj livadi. Travno po travnatom terenu. Sloboština po tome što je izgrađena na zemljištu koje i prije rata bilo “slobodno” od posjeda Crkve… Središće doista jeste jedini naziv kvarta koji je Krklec smislio sam, ali i ono se prema originalnoj ideji zapravo trebalo zvati Središte, e da bi s vremenom postalo kajkavizirano Središće: svakodnevni govor preoblikovao je umjetnikovu zamisao i učinio je prisnijom, naizgled autentičnijom.
Ono što znamo jest i da su imena kvartova zaživjela, da su njima uokvirena nebrojena iskustva gradskog odrastanja, da je Štulić na albumu “Kad fazani lete” pjevao o “nebu iznad Trnskog”, da je Maša Kolanović u “Sloboštini Barbie” opisala svoj kvart ratnih godina iz vizure djeteta, da su Zapruđe i Utrine skupa završili u stihovima Pipsa, da je simbol Travnog, Mamutica, dobila vlastitu TV-seriju… Ono što znamo jest i da danas najčešće ne znamo tko je zaslužan za sve ovo: živa imena kvartova prikrivaju sjećanje na Krkleca. Što je, uostalom, valjda najljepši dokaz pjesnikovog uspjeha.
Tetovirano u tlu
Reci mi šta je kič, pa ću ti reći tko si!
G. Krklec, Umjesto lične karte
Da je Novi Zagreb kojim slučajem samostalan grad, danas bi sa svojih 120 hiljada stanovnika bio treći po veličini u Hrvatskoj: otprilike za četvrtinu manji od Splita, a neznatno veći od Rijeke. Bio bi to, doduše, čudan grad: možda više nije isključivo “spavaonica” kao što je bio donedavno, ali svejedno, turistifikacija Zagreba posljednjih godina skoro da ga nije okrznula, ondje nema većih institucija, nedostaju brojni urbani sadržaji… Kroz prošle tri i po decenije, doduše, Katolička crkva je udarnički nadoknađivala sve što je propustila u socijalizmu, pa nove crkve niču i nicat će na parcelama koje su joj nekadašnji planeri, prema svjedočenju Mirka Maretića, ionako prešutno namijenili. Osim crkava, prazne prostore osvajaju veliki stambeno-poslovni projekti, supermarketi i šoping centri. Na zapadnim rubovima Novog Zagreba izgrađena je Arena, neka vrsta spomenika eri Sanderove korupcije: danas, na užas nacionalno osviještenog dijela publike, dvoranu pune zvijezde iz Bosne i Srbije. Zgrada Muzeja suvremene umjetnosti u Središću vjerojatno je jedini veći projekt novog vremena koji arhitektonski nešto vrijedi. Ukratko: obrisi grada podignutog po mjeri socijalističkog čovjeka gube se, a o principu polovice izgrađenog terena naspram polovice javnog prostora više nitko ne razmišlja. Prostor je danas prvenstveno privatna investicija.
Pa ipak, Novi Zagreb ne može biti uništen, tek donekle narušen. Ostaju pravilni rasteri prometnica, ostaju betonska naselja podignuta ni iz čega, ostaju parkovi i kvartovi neobičnih imena. Ostaje sjećanje tetovirano u tlu, tramvajskom prugom, asfaltom i infrastrukturom. Sjećanje na priču o socijalizmu i modernizmu, o dobu kada su književnost i oni koji je stvaraju značili mnogo više nego danas, o eri izgradnje novog društva i novih gradova. Sjećanje na vrijeme napretka, sjećanje na vrijeme pjesnika.
