ijenim da je gospođa Holy ulaskom u politiku uložila veliki trud da razumije njoj manje poznato područje. Još je važnije je da je usput do savršenstva savlada vještine i tajne odnosa s javnošću pa s lakoćom fascinira dobar (uglavnom manje obrazovani) dio javnosti. Nadam se da joj se neće početi sviđati medicina. To bi moglo postati opasnije od njene strasti spram katalitičkoj depolimerizaciji
dr. sc. Viktor Simončič
Jedan optimizam ne bih dao za deset pesimizama (Viktor Simončič – navodno da sam to ja rekao)
Često dobivam komentare. Uglavnom pozitivne, svjestan da napisano čitaju oni koji misle slično. A želim da je (i) obratno. Volio bih da ih čitaju oni koji EU projekt od 72 milijuna eura povjeravaju umirovljenom vozaču autobusa.
Nedavno sam dobio komentar iz Beograda: »Često se sjetim kako jedan optimizam ne biste dali za deset pesimizama«. To je jedan od mojih životnih stavova, ali se ne sjećam da sam baš to prvi rekao. Proguglao sam i nisam uspio naći ništa slično. Valjda je onda to (pomalo i) moje.
A kada pišem ispada kao da sam pesimist. Problem je da stvari promatram kritički, tražeći dokaze u onome što vidim, naravno u granicama mojih intelektualnih mogućnosti, ne umišljajući si da sam na razini nekog »Hawkinga«. Da svaku tezu, izjavu ili događaj logički provjerim naučio sam radeći doktorat u znanstvenom okruženju. Ovo znanstveno namjerno ističem vidjevši kako se danas (često) dijele doktorske titule. Naučio sam kako »znanstvene istine« mogu biti proizvod vremena i prostora. Kada se usporedi iskoraka kojeg je napravio Niels Bohr prikazavši strukturu atoma s otkrićem »Božje čestice«, ispada kao da se radi od dvije nepovezane stvari, ali bez Niels Bohra ne bi bilo niti Božje čestice. Fizičari, isprika na mom laičkom pojašnjenju.
Naučio sam (i) da ne dovodim u pitanje valjanost prirodnih zakona. I znam, da se kojim slučajem u Njemačkoj dogodilo onečišćenje pitke vode i industrijski akcident istjecanja naftnih derivata kao u Slavonskom Brodu ta dva slučaja se ne bi međusobno povezivala. Povezavši znanja vezana za dinamiku fluida, s površnim poznavanjem lokalne geologije i hidrologije takvu sumnju bi otklonio već malo više pozicionirani državni službenik. A nakon analize ugljikovodika na mjestu curenja s onima u pitkoj vodi, koji nemaju veze jedni s drugima, o tome ne bi izvještavala nijedna TV, a kamo li da se sastaje parlamentarno tijelo tražeći pojašnjenja negirajući prirodne zakone. S tim u vezi preporučam kolumnu Tomislava Lukića, koji kao da je učio slične škole.
Zaključke donositi s vremenskim odmakom
Što se tiče analiza i dokaza, predlažem povezivane sa zaključcima koje donose stručnjaci uzimajući tragove u slučaju trovanja dvostrukog špijuna u Londonu ili trenutno u Doumi, nakon dva i više tjedana. Oni tamo mogu s tragovima, a u Slavonskom Brodu niti kada je sve više nego očito. Inače i kod trovanja u Londonu i Siriji izražavam sumnju. Imajući u vidu lakoću s kojom zapad zna optužiti neku državu, kao na primjeru optužbe Iraka da ima kemijsko oružje, pa ga rasture i tek nakon rasturanja shvate da oružja kemijskog nije bilo, dokazima »zapadnjaka« ne vjerujem po principu »majke mi« ili »časna riječ«. Posebno ne, nakon što su u Siriji bile bombardirane lokacije s navodnim kemijskim oružjem. Da inspekcija iz Doume ode i na te lokacije pa provjeri tragove i utvrdi da li je ono u Doumi, ako je uopće bilo, povezano s onim na bombardiranim lokacijama, ako je tamo ičega i bilo?
Velika vijest je da država troši manje od onoga što prihoduje. Prvi puta smo u plusu, valjda od stoljeća sedmog. No ne spadam u onih par posto sretnih koji misle kako idemo u pravom smjeru. Prije par dana je objavljeno, kako smo u Europi od 28 država na 26. mjestu. Ako je prosjek 28 država EU-a 100, mi smo na 61, Rumunjska na 58, a Bugarska na 50. Indeks država u euro zoni je nekih 110.
Pratim komentare kako Rumunji napreduju vrlo brzo i pitanje je mjeseci kada će nas prestići. Bugari još ne, jer imaju veliki zaostatak i trebat će im, tako kažu, 20 – 25 godina da nas prestignu. Nigdje komentara ili prijedloga što i kako da poduzmemo da prestanemo zaostajati? Što napraviti da stignemo državu koja je na 25. mjestu? Što učiniti da stignemo Sloveniju ili je to već postala »misaona imenica«? Čini mi se da je nešto je pogrešno u našem hvaljenju s uspjesima. I pitam se da nije i rezultat pogrešne štednje razlog našeg zaostajanja? Siguran sam da je naše zaostajanje itekako povezano i s rodijačkim kadroviranjem po principu da »EU projekt od 72 milijuna eura nadzire umirovljeni vozača autobusa«.
»Smiješe« nam se još veći računi za struju
Imenovana je nova (treća) direktorica LNG projekta u zadnjih godinu dana. Treća sreća. Direktorica je postala gospođa koja je vodila Agenciju za ugljikovodike i diletantski vodila pripremu propalih istraživanja nafte i plina na Jadranu, i zbog koje nismo i nećemo postati Norveška. Diletantizam se odnosi prije svega vezano za neprofesionalno izrađenu Studiju utjecaja na okoliš, netransparentnost i nepoznavanje komunikacije s javnošću. Sreća da je diletantizam prepoznat pa je eto spašen Jadran.
I kako si umišljam da razumijem što se događa, naslućujem da bi nova direktorica, za razliku od prethodnika koji je uspio »prodati« samo 4 % budućih kapaciteta plutajućeg LNG-a mogla naći mušterije za plin. Iz tekstova naslućujem da bi ona s HEP-om mogla imate bolje veze od prethodnika, pa bi HEP mogao postati glavni kupac i garant za potrebu doplovljavanja plutajućeg terminala pred Omišalj. Namjerno koristim doplovljavanje, jer se ne radi o klasičnoj gradnji. U svom optimizmu to ne vidim kao nešto loše. Ako se HEP obaveže da će kupovati skuplji plin, onda će ostati u trajnom hrvatskom vlasništvu, jer tko bi kupovao tvrtku koja bi mogla imati hipoteku kupnje (pre)skupog plina kroz desetljeća? Ne vjerujem da se skupi plin može bez povezanosti u širi gospodarski kontekst, a u okviru slobodnog tržišta može rentabilno koristiti kao gorivo u termoelektran. Cijena struje bi u tom slučaju mogla rasti još više nego zbog pogodovanja vjetroelektranašima. Pa procjenjujem da i ako doplovi LNG, nakon što se suočimo s gubicima, LNG bi lako mogao otploviti nekamo drugdje. U najgorem slučaju do rezališta. Pesimizam, ili realni optimizam?
I danas, kada izađe 152. poučak, najava kako će na mom matičnom fakultetu, Mirela Holy, bivša ministrica zaštite okoliša, spisateljica, aktivistica i veliki borac za prirodu održat će predavanje na temu: Značaj integriranog gospodarenja otpadom za održivi razvoj i cirkularnu ekonomiju.
Lakoćom ignoriranja prirodnih zakona, inače (i) pobornica katalitičke depolimerizacije plastike, što god to značilo, nakon što nam je s još nekoliko sličnih uvalila nepotrebnu i za one koji imalo poznaju tehnologiju i tehniku neprovedivu obavezu da do 2020. godine odvajamo 50 % prikupljenog otpada i zatvorimo sve deponije otpada, upozorava kako ćemo plaćati ogromne kazne. Navodi kako ekoinženjeri i drugi stručnjaci nisu ni približno jedini zaduženi za brigu o okolišu. Upoznati će urbi et orbi kako postati aktivan dionik cirkularne (kružne) ekonomije, kako se uskladiti s prirodom (i EU)!
Sumnje u stručnost
Kada sam kolegama skrenuo pažnju na predavanje, dovodeći u sumnju njenu stručnost da podučava inženjere, dobio sam odgovor: »Zašto mislite da Mirela ne bi mogla podučiti inženjere u gospodarenju otpadom? Pogledajte njenu “respektabilnu” biografiju: (https://www.libela.org/page/dr-sc-mirela-holy-sdp/). Slijedio je insert: »Nakon završene osnovne škole upisala sam Školu za primijenjenu umjetnost u kojoj sam završila smjer odjevni (modni) dizajn. ……. tijekom školovanja sam shvatila da je moj modni ukus nedovoljno komercijalan i pretjerano osoban pa sam školovanje odlučila nastaviti na Filozofskom fakultetu…. Na Filozofskom sam diplomirala na katedrama za etnologiju i komparativnu književnost, magistrirala na znanosti o književnosti te doktorirala na kulturalnim studijima, u sklopu znanosti o književnosti. Velik dio života provela sam u pokušaju dodatnog obrazovanja i to ponajviše u području odnosa s javnošću…«
Jedno je sigurno. Cijenim da je gospođa Holy ulaskom u politiku uložila veliki trud da razumije njoj manje poznato područje. Još je važnije je da je usput do savršenstva savlada vještine i tajne odnosa s javnošću (PR), pa s lakoćom o tehničkim stvarima fascinira dobar (uglavnom manje obrazovani) dio javnosti. Nadam se da joj se neće početi sviđati medicina. To bi moglo postati opasnije od njene strasti prema katalitičkoj depolimerizaciji.
zg-magazin
