Bandićevo pridruživanje Mostu i Domoljubnoj koaliciji razigralo je bezbroj novih kombinacija u strukturi državne i zagrebačke vlasti, a dodatno će ih zakomplicirati sudski postupci protiv njega
Milanu Bandiću opet su porasla politička krila: javni su mu nastupi prpošniji, politički je važniji i sebi i drugima, jer je njegov dogovor s HDZ-om o neformalnom koaliranju u Saboru i zagrebačkoj Gradskoj skupštini presudno utjecao na formiranje parlamentarne većine, ali i na uspostavljanje nove većine u zagrebačkoj gradskoj vijećnici. Mostovih 15 i 59 zastupnika Domoljubne koalicije, uz dvoje vrbovanih manjinskih zastupnika, tvorili bi minimalnu parlamentarnu većinu, na rubu pucanja i rasula u slučaju iskakanja bilo kojeg od 76 zastupnika. Dvoje Bandićevih zastupnika dodatno je ojačalo krhku većinu, ali i stvorilo uvjete za privlačenje još pokojeg, manjinskog ili nekog drugog, zastupnika. Bandićev dogovor s Tomislavom Karamarkom omogućio je i Boži Petrovu da u posljednji tren iskoči iz pregovora s koalicijom Hrvatska raste, jer je mogao riskirati da izgubi dvoje mostovaca, a možda i još pokojeg, s obzirom na to da je HDZ intenzivno mamio i druge zastupnike nacionalnih manjina, ali i HDSSB-ovce, o čemu je javno posvjedočio i Branimir Glavaš.
Petrov i desetak prohadezeovskih mostovaca već se bilo našlo u nebranu grožđu: Zoran Milanović je pristajao na sve, pa i najluđe njihove zahtjeve kako bi ih natjerao na koaliranje s Hrvatskom raste ili raspisivanje novih izbora. Mostovcima novi izbori ni u snu nisu padali na pamet, jer bi se mnogi u njima pogubili, a nesigurna većina s Domoljubnom koalicijom držala ih je uz pregovarački stol s Milanovićevom koalicijom sve dok Bandić nije sklopio politički brak s HDZ-om, dobivši u zamjenu za dva mandata podršku za izglasavanje zagrebačkog proračuna i komotno upravljanje gradom do kraja mandata.
Tako su se ostvarili Mostovi snovi o tripartitnoj koaliciji: iz nje je, doduše, ispao SDP, ali ga je nadomjestila stranka bivšega istaknutog SDP-ovca. Božo Petrov i Milan Bandić vratili su HDZ na vlast nakon četverogodišnje apstinencije na koju su tu stranku osudili birači zbog teškog kriminala i korupcije za Sanaderove vlade i katastrofalnog upravljanja zemljom u prvim godinama ekonomske krize. Bandić je HDZ vratio i u zagrebačku vlast, koju mu je kao jedan od ključnih SDP-ovaca uzeo prije deset i više godina. Vijest o vraćanju HDZ-a na vlast u Zagrebu najprije je saopćio HSLS-ovu lideru Darinku Kosoru, dobacivši mu da se mogao dostojanstvenije oprostiti od funkcije predsjednika Gradske skupštine i ne glasati protiv njegova proračuna: Bandić je očito uvjeren da će novi predsjednik Gradske skupštine biti netko iz HDZ-a, dok se Kosor može nadati da HSLS-ova dva zastupnička mandata dovoljno vrijede HDZ-u da mu milostivo ostavi dužnost skupštinskog predsjednika.
Bandićevo pridruživanje Mostu i Domoljubnoj koaliciji razigralo je bezbroj novih kombinacija u strukturi državne i zagrebačke vlasti, a dodatno će ih zakomplicirati sudski postupci protiv njega. Petrov i glasnogovornik mostovaca Nikola Grmoja još klikću kako neće dopustiti da u novu vladu uđu ljudi ‘sumnjive prošlosti i oni pod istragama’, ali ne objašnjavaju zašto su pristali s takvima formirati parlamentarnu većinu koja će birati navodno poštenu i reformsku vladu. Bez podrške Božidara Kalmete, Josipe Rimac i tročlanog Bandićevog kluba mandatar nema šansu u Saboru, a ako je i dobije, morat će paziti da im svojim potezima i politikama ne stane na žulj.
Veličanje stručnosti i menadžerske karijere Tihomira Oreškovića ne može prekriti i druge brojne zamke koje buduću vladu vrebaju u raznolikom koalicijskom društvu koje joj treba osigurati većinsku parlamentarnu podršku. Upitno je i može li Karamarko budućoj vladi jamčiti punu i bezrezervnu podršku čitavog HDZ-a do kraja mandata, a još upitnije može li računati i na trajnu podršku preostalih sedam stranaka iz Domoljubne koalicije, koje zasigurno imaju i svoje stranačke računice o kojima im ovisi opstanak.
Posebna priča je 15 mostovaca: postizborni pregovori pokazali su da Most funkcionira kao šućmurasta politička udruga kojom upravlja zakulisno tijelo, javnosti nepoznatih političkih, ideoloških, ekonomskih, socijalnih i inih interesa. I premda u golemoj većini pripadaju HDZ-ovu političkom jatu, krhkost i lomljivost Mosta vidljiva je u tome što dio izabranih zastupnika čine gradonačelnici i načelnici koji svoje lokalne dužnosti obavljaju protivno volji HDZ-ova biračkog tijela, a zahvaljujući izbornoj podršci lijevo-liberalnih birača, onih čije su izborne favorite na nacionalnoj razini poslali u oporbene klupe. Stoga je opravdano sumnjati da će takvi još dugo moći igrati ulogu umiljatog janjeta koje dvije majke sisa, a i bit će im teško svakodnevno sjediti na dva stolca kako bi pomirili svoje lokalne i zastupničke dužnosti.
Tanka parlamentarna većina – nikad šarenija i interesno heterogenija – čuvat će leđa budućoj vladi koju će voditi nestranački stručnjak, uspješan i iskusan menadžer, ali i političar početnik, na kojega će svoju moć i legitimitet prenositi ponajprije Karamarko i Petrov, ali i Milan Bandić, čuvar dva, odnosno tri zastupnička ključa. Zbog svojih stranačkih pozicija i utjecaja, Karamarko i Bandić uglavnom će moći Oreškoviću osigurati i podršku svojih stranaka i svih njihovih zastupnika, ali Petrov će morati stalno gimnasticirati između 15 izabranih zastupnika i Nacionalnog vijeća koje zajedno s tajnovitim vanjskim članovima donosi sve ključne odluke Mosta.
Banski dvori neće više biti jedino i ključno mjesto gdje će se definirati i donositi vladine odluke. Zeleno svjetlo za njih, i prije upućivanja u parlamentarnu proceduru, palit će se u Karamarkovom stranačkom taboru i Mostovom Nacionalnom vijeću, a ponešto će, kad poželi, o svemu moći reći i Bandić i njegovo Gradsko poglavarstvo. Kao neovisna stručnjakinja, Sandra Švaljek je već bila u koži sličnoj onoj u kojoj je sada Orešković i ne čudi što je glatko odbila ponudu Mosta da bude kandidatkinja za premijerku. Jednom se već opekla, onda kad je svoja stručna znanja stavila u političku službu Milana Bandića i ne pada joj na pamet da ponovi pogrešku radeći još složenije premijerske poslove za tri politička vlasnika parlamentarne većine koji bi joj puhali za vratom. Iz javnosti još nepoznatih razloga Tihomir Orešković je pristao biti premijer tripartitne koalicije, a dokle će ona trajati, ne zna se. Uostalom, to ne znaju ni njegovi politički gazde – Karamarko, Petrov i Bandić.
portalnovosti
Milanu Bandiću opet su porasla politička krila: javni su mu nastupi prpošniji, politički je važniji i sebi i drugima, jer je njegov dogovor s HDZ-om o neformalnom koaliranju u Saboru i zagrebačkoj Gradskoj skupštini presudno utjecao na formiranje parlamentarne većine, ali i na uspostavljanje nove većine u zagrebačkoj gradskoj vijećnici. Mostovih 15 i 59 zastupnika Domoljubne koalicije, uz dvoje vrbovanih manjinskih zastupnika, tvorili bi minimalnu parlamentarnu većinu, na rubu pucanja i rasula u slučaju iskakanja bilo kojeg od 76 zastupnika. Dvoje Bandićevih zastupnika dodatno je ojačalo krhku većinu, ali i stvorilo uvjete za privlačenje još pokojeg, manjinskog ili nekog drugog, zastupnika. Bandićev dogovor s Tomislavom Karamarkom omogućio je i Boži Petrovu da u posljednji tren iskoči iz pregovora s koalicijom Hrvatska raste, jer je mogao riskirati da izgubi dvoje mostovaca, a možda i još pokojeg, s obzirom na to da je HDZ intenzivno mamio i druge zastupnike nacionalnih manjina, ali i HDSSB-ovce, o čemu je javno posvjedočio i Branimir Glavaš.
Petrov i desetak prohadezeovskih mostovaca već se bilo našlo u nebranu grožđu: Zoran Milanović je pristajao na sve, pa i najluđe njihove zahtjeve kako bi ih natjerao na koaliranje s Hrvatskom raste ili raspisivanje novih izbora. Mostovcima novi izbori ni u snu nisu padali na pamet, jer bi se mnogi u njima pogubili, a nesigurna većina s Domoljubnom koalicijom držala ih je uz pregovarački stol s Milanovićevom koalicijom sve dok Bandić nije sklopio politički brak s HDZ-om, dobivši u zamjenu za dva mandata podršku za izglasavanje zagrebačkog proračuna i komotno upravljanje gradom do kraja mandata.
Tako su se ostvarili Mostovi snovi o tripartitnoj koaliciji: iz nje je, doduše, ispao SDP, ali ga je nadomjestila stranka bivšega istaknutog SDP-ovca. Božo Petrov i Milan Bandić vratili su HDZ na vlast nakon četverogodišnje apstinencije na koju su tu stranku osudili birači zbog teškog kriminala i korupcije za Sanaderove vlade i katastrofalnog upravljanja zemljom u prvim godinama ekonomske krize. Bandić je HDZ vratio i u zagrebačku vlast, koju mu je kao jedan od ključnih SDP-ovaca uzeo prije deset i više godina. Vijest o vraćanju HDZ-a na vlast u Zagrebu najprije je saopćio HSLS-ovu lideru Darinku Kosoru, dobacivši mu da se mogao dostojanstvenije oprostiti od funkcije predsjednika Gradske skupštine i ne glasati protiv njegova proračuna: Bandić je očito uvjeren da će novi predsjednik Gradske skupštine biti netko iz HDZ-a, dok se Kosor može nadati da HSLS-ova dva zastupnička mandata dovoljno vrijede HDZ-u da mu milostivo ostavi dužnost skupštinskog predsjednika.
Bandićevo pridruživanje Mostu i Domoljubnoj koaliciji razigralo je bezbroj novih kombinacija u strukturi državne i zagrebačke vlasti, a dodatno će ih zakomplicirati sudski postupci protiv njega. Petrov i glasnogovornik mostovaca Nikola Grmoja još klikću kako neće dopustiti da u novu vladu uđu ljudi ‘sumnjive prošlosti i oni pod istragama’, ali ne objašnjavaju zašto su pristali s takvima formirati parlamentarnu većinu koja će birati navodno poštenu i reformsku vladu. Bez podrške Božidara Kalmete, Josipe Rimac i tročlanog Bandićevog kluba mandatar nema šansu u Saboru, a ako je i dobije, morat će paziti da im svojim potezima i politikama ne stane na žulj.
Veličanje stručnosti i menadžerske karijere Tihomira Oreškovića ne može prekriti i druge brojne zamke koje buduću vladu vrebaju u raznolikom koalicijskom društvu koje joj treba osigurati većinsku parlamentarnu podršku. Upitno je i može li Karamarko budućoj vladi jamčiti punu i bezrezervnu podršku čitavog HDZ-a do kraja mandata, a još upitnije može li računati i na trajnu podršku preostalih sedam stranaka iz Domoljubne koalicije, koje zasigurno imaju i svoje stranačke računice o kojima im ovisi opstanak.
Posebna priča je 15 mostovaca: postizborni pregovori pokazali su da Most funkcionira kao šućmurasta politička udruga kojom upravlja zakulisno tijelo, javnosti nepoznatih političkih, ideoloških, ekonomskih, socijalnih i inih interesa. I premda u golemoj većini pripadaju HDZ-ovu političkom jatu, krhkost i lomljivost Mosta vidljiva je u tome što dio izabranih zastupnika čine gradonačelnici i načelnici koji svoje lokalne dužnosti obavljaju protivno volji HDZ-ova biračkog tijela, a zahvaljujući izbornoj podršci lijevo-liberalnih birača, onih čije su izborne favorite na nacionalnoj razini poslali u oporbene klupe. Stoga je opravdano sumnjati da će takvi još dugo moći igrati ulogu umiljatog janjeta koje dvije majke sisa, a i bit će im teško svakodnevno sjediti na dva stolca kako bi pomirili svoje lokalne i zastupničke dužnosti.
Tanka parlamentarna većina – nikad šarenija i interesno heterogenija – čuvat će leđa budućoj vladi koju će voditi nestranački stručnjak, uspješan i iskusan menadžer, ali i političar početnik, na kojega će svoju moć i legitimitet prenositi ponajprije Karamarko i Petrov, ali i Milan Bandić, čuvar dva, odnosno tri zastupnička ključa. Zbog svojih stranačkih pozicija i utjecaja, Karamarko i Bandić uglavnom će moći Oreškoviću osigurati i podršku svojih stranaka i svih njihovih zastupnika, ali Petrov će morati stalno gimnasticirati između 15 izabranih zastupnika i Nacionalnog vijeća koje zajedno s tajnovitim vanjskim članovima donosi sve ključne odluke Mosta.
Banski dvori neće više biti jedino i ključno mjesto gdje će se definirati i donositi vladine odluke. Zeleno svjetlo za njih, i prije upućivanja u parlamentarnu proceduru, palit će se u Karamarkovom stranačkom taboru i Mostovom Nacionalnom vijeću, a ponešto će, kad poželi, o svemu moći reći i Bandić i njegovo Gradsko poglavarstvo. Kao neovisna stručnjakinja, Sandra Švaljek je već bila u koži sličnoj onoj u kojoj je sada Orešković i ne čudi što je glatko odbila ponudu Mosta da bude kandidatkinja za premijerku. Jednom se već opekla, onda kad je svoja stručna znanja stavila u političku službu Milana Bandića i ne pada joj na pamet da ponovi pogrešku radeći još složenije premijerske poslove za tri politička vlasnika parlamentarne većine koji bi joj puhali za vratom. Iz javnosti još nepoznatih razloga Tihomir Orešković je pristao biti premijer tripartitne koalicije, a dokle će ona trajati, ne zna se. Uostalom, to ne znaju ni njegovi politički gazde – Karamarko, Petrov i Bandić.
portalnovosti
