No, ono što je bit priče oko Karamarka – opće je mišljenje, koje je i potvrdilo Povjerenstvo za sukob interesa, da je on svoju poziciju u ex Vladi koristio u korist Mađara ili pak Rusa, ako je točno da su svjetske silnice bile u tom trenutku tako podijeljene da su Amerikanci zaista tražili da Karamarko ode zbog bliskih odnosa s Mađarima i Rusima.
Činjenica da je Hrvatska izgubila prvu arbitražu oko Ine, a da stručnjaci jednako tako predviđaju da bi mogla izgubiti i drugu, ako ništa drugo zato što i hrvatski predstavnici u tim sporovima svjedoče u korist MOL-a, otvorila je pitanje kakvi su zapravo planovi Tomislava Karamarka. On je stalno tvrdio da će ishod biti upravo takav, loš po Hrvatsku u tom sporu i da treba odustati od takvog postupka, a sada se u cijelom nizu medija, sigurno ne bez razloga, spominje mogućnost rehabilitacije Karamarka.
Istina, čovjek je bio predsjednik najveće i vladajuće stranke, a nakon afere konzultantica i pada Oreškovićeve Vlade, potpuno je nestao iz vidokruga javnosti. Može li netko do te mjere izgubiti utjecaj i ambicije preko noći, to je pitanje koje ostaje otvoreno. No, njegovi pipci očito su vrlo živi i danas: u situaciji kad se mora odlučiti budućnost Ine, Karamarkovo ime kao da opet postaje relevantno, dapače, neki kao da ga zazivaju. Niz medija ovih dana konstatira kako Karamarko tiho likuje, jer je ispalo po njegovom – zasad. A to je i, jasno kao dan, najava njegova mogućeg povratka u politiku u nekom obliku. No, postavlja se pitanje – kome treba Tomislav Karamarko? Dok je vodio HDZ, društvene podjele su bile ogromne, ideologizacija svih tema tlačila je javnost, a partner u tome mu je bio jednako nabusiti Zoran Milanović. Njegovim odlaskom situacija se bitno relaksirala, to je istina, i sad ostaje dvojba kome bi trebala njegova rehabilitacija osim možda desnom krilu HDZ-a, raznim Hasanbegovićima i sličnima koji su ipak neutralizirani dolaskom Plenkovića.
No, ono što je bit priče oko Karamarka – opće je mišljenje, koje je i potvrdilo Povjerenstvo za sukob interesa, da je on svoju poziciju u ex Vladi koristio u korist Mađara ili pak Rusa, ako je točno da su svjetske silnice bile u tom trenutku tako podijeljene da su Amerikanci zaista tražili da Karamarko ode zbog bliskih odnosa s Mađarima i Rusima. Dapače, tvrdilo se da bi Karamarkovo zagovaranje odustajanja Hrvatske od arbitraže bilo prvi korak k pokušaju Mađara da otkupe još dodatnih 19,8 posto dionica u Ini i time preuzmu apsolutnu kontrolu nad ovom kompanijom. Sad je pitanje zbog čega netko misli da će Mađari za bilo koju realnu i povoljnu cijenu uopće ponuditi svoj udio u Ini sada Vladi, samo zato jer to Plenković želi. I tko sve, osim raznih Karamarka, zagovara jačanje MOL-a u Ini? Čini se da je hrvatska javnost malo naivno pomislila da će Hrvatska lako preuzeti kontrolu nad Inom. Puno je silnica i uspravnica koje se tome nastavljaju opirati (moguće, ponudom bezobrazno visoke cijene), a u cijelom tom kontekstu ponovno spominjanje Karamarkova imena zadnjih dana sve češće, sigurno nije slučajno. Ta se bitka još nastavlja i postoje snažni lobiji koji takvo što priželjkuju.
Nije stoga čudno da je iz vrha novog HDZ-a najavljeno da će se ujesen vjerojatno održati još jedni unutarstranački izbori. Ne treba zaboraviti da je cijeli postav vrha HDZ-a, od zamjenika Milijana Brkića do cjelokupnog Predsjedništva stranke, izabran u vrijeme Karamarka. Promjena je bio samo sam Plenković – svi ostali kadrovski su relikt Karamarkove ere.
Plenković to mora hitno pročistiti, ne samo zbog vlastitog mira u kući, nego i zato jer su to neizrečena očekivanja onih koji su sigurno prošloga ljeta s padom Oreškovićeve Vlade stajali i iza inauguracije Plenkovića.
Vraćanje kontrole nad Inom u potpunosti je kompatibilno i s trajnim odstranjivanjem Karamarkovih interesa, bilo političkih, bilo ekonomskih, to je dio istog procesa.
novilist
