Sve bi bilo vrlo mutno i nejasno s tom ljubavi i s tim hrvatstvom, kada bi pojam naroda bio doista jedan viši, duhovni, idejno jedinstveni i nerazdjeljivi pojam. Ali jedno je hrvatski mrtvac, a drugo hrvatska pogrebna poslovnica, jedno hrvatski grof, a drugo hrvatski kmet, jedno je radnik, a drugo poslodavac, a isto tako je jedno ljubiti, žaliti i naricati, a drugo je biti ranjav i bolestan. Jedno je fantazija u kakvoj-takvoj, ali ipak toploj i naloženoj sobi, možda čak vlaškouličkoj krčmi, a drugo je biti pregaženo stanje na otvorenoj pruzi svjetskih događaja, koji prelaze preko nas kao parni strojevi preko leševa na otvorenim prugama
O, koliko puta sam čuo i čitao o svojoj malenkosti da sam internacionalistički odrod i da mrzim hrvatstvo, premda ne poznajem među hrvatskim poetima ni jednoga koji bi bio “narodniji” od mene i ni jednog koji je više od mene varirao temu o potisnutoj svijesti hrvatskog narodnog osjećaja. U Beogradu me beogradski novinari (šoveni i separatisti) napadaju kao frankovca, a nedavno mi je “Srpski književni glasnik” predbacio »kroatocentrično držanje«, premda već godinama čeznem za jednim “serbocentričnim” svojim pandanom u beogradskoj štampi…
Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo, i to je osnovno kod ovoga razmatranja. Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, i takvo feudalno hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo, a politički parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem, što još uvijek ne znači da sam i negator “hrvatstva kao takvog”, i kao da biskup i grof Drašković ima monopol na svoje biskupsko i grofovsko hrvatstvo, a ja na svoje pučko i narodno nemam. Hrvatstva “kao takvog”, hrvatstva “an sich”, hrvatstva po sebi uopće nema, i bilo bi dobro da se u uvodu ovog razmatranja sporazumijemo o vrijednosti i o smislu nekih pojmova. Ničeg na ovoj planeti “kao takvog” ili “po sebi” nema, pa čak ni naše planete “kao takve” po sebi same… Po sebi, dakle, ovo naše hrvatstvo ne postoji, jer nije balon da lebdi nad vremenom i nad prostorom, a nije ni Platonska Ideja, da bi naše misli o njemu bile tek božanski odraz jednog vrhunaravnog pojma. Hrvatstava u prošlosti bilo je čitav niz, jer ta hrvatstva u neprestanom protjecanju vremena i sama protječu u trajnoj fluktuaciji pojmova i odraza, i, prema tome, protječući, ta su hrvatstva u prelijevanju uvijek druga i druga, jedno na drugo nalik, ali nikad podudarna, u sukcesivnom nizu i sama samo odrazi okolnosti i prilika kroz koje se probijaju.
Govori se i piše po našoj štampi o nekom sintetičkom hrvatskom Narodu “kao takvom”, i pjeva se Dunavu da rekne svijetu “da svoj narod Hrvat ljubi”, tjera se svakoj logici uprkos kult jedne idealističke konstante, u okviru koje to naše hrvatstvo nije drugo, nego neka vrsta demonskog “perpetuuma mobile”, koji traje i koji se vrti uvijek oko istih centara, podjednako ustrajno, dakle vječno. Živimo pod imperativima ovog fetišizma, a jedan od imperativa naše himne jeste, da treba da “ljubimo svoj narod”! Dobro!
Uputite se, molim vas, budite ljubazni, sa mnom na terasu zagrebačkog Esplanade-hotela pa da otpočnemo naše nesuvremeno antimalograđansko razmatranje, a kako malograđanin poistovjećuje pojam hrvatstva s pojmom svog malograđanskog pogleda na svijet, to će za malograđanina takvo protumalograđansko gledanje biti svakako i protuhrvatsko. Krivi zaključak, jer su krive i premise. Prije svega Hotel Esplanade: hladna i topla voda, francuska kuhinja, ruleta, liftovi, livrirani tekliči, “on parle français”, “Evropa”, dobro! Tamo perspektiva na grad Agram, parkovi, asfalt, policija s engleskim kacigama, psi sa brnjicom! Dobro! Tu na terasi hotela dame (gospođe ovog našeg glavnog grada) sve govore njemački. Ukoliko pripadaju građanskog klasi, to nisu Hrvatice, ili, još gore: to su zaista autentične Hrvatice, to su naše drage kršćanke, hrvatske milostivice i milostive. “Jezusna, kistihant, fesch i hercig” mentalitet naših agramerskih milostivica! Tako, dakle, izgleda u centru našega glavnog grada, u ljetno poslijepodne, uz tihu svirku nevidljiva kvarteta. Sladoled i novine, muzika, svibanjsko nebo. Arkadija…
Promatrajući te naše “lijepe hrvatske dame”, drage naše rodoljubive Hrvatice, uz čašu hrvatskog sladoleda, na hrvatskoj terasi, uz gibanje prolaznika u bijelom platnenom odijelu sa reketima, uz skupe engleske i talijanske marke automobila, čovjek bi mislio da je doista u “Evropi”. To je ta Evropa, o kojoj piše malograđanska štampa da je velegradska i zapadnjačka, zagrebačka Evropa. Međutim, sve to samo je esplanadska kulisa. Dođite, molim vas, sa mnom prijeko na drugu stranu kolodvora, iza Podvožnjaka, ni dvjesto metara od gradskog centra, slika je zakulisno kobna, kao što je sve fatalno što je zakulisno: trnjanske petrolejke, blato do gležnja, prizemnice s trulim tarabama, seoske bašte (krastavci, tikve, ribiz i grah) kudravi psi bez marke, krave na melankoličnom povratku iz Vrbika, u predvečerje, selendra bez građevnoga reda, bez plana, sve gnjile kolibe s vlažnom horizontalom vodene razine od posljednje katastrofalne poplave koja se tu javlja s matematskom neizbježnošću; sezonski pravilno dvaput, svakoga proljeća i svake jeseni, već kako padaju kiše oko Rjavine i Mezaklje na Feldesu. Patke po barama, otvorene toalete, malarija, tifus i sedam hiljada drugih bolesti, kao sudbina felaha u nilskoj Delti, sve sivo, sve bolesno, sve beznadno, sve antipatično, sve balkanska tužna provincija, gdje ljudi stanuju na smeću, gdje ljudi krepavaju kao pacovi, gdje slabokrvna djeca crkavaju od gladi i gdje se uopće krepava više nego živi u ljudskom smislu.”
Sve bi bilo vrlo mutno i nejasno s tom ljubavi i s tim hrvatstvom, kada bi pojam naroda bio doista jedan viši, duhovni, idejno jedinstveni i nerazdjeljivi pojam. Ali jedno je hrvatski mrtvac, a drugo hrvatska pogrebna poslovnica, jedno hrvatski grof, a drugo hrvatski kmet, jedno je radnik, a drugo poslodavac, a isto tako je jedno ljubiti, žaliti i naricati, a drugo je biti ranjav i bolestan. Jedno je fantazija u kakvoj-takvoj, ali ipak toploj i naloženoj sobi, možda čak vlaškouličkoj krčmi, a drugo je biti pregaženo stanje na otvorenoj pruzi svjetskih događaja, koji prelaze preko nas kao parni strojevi preko leševa na otvorenim prugama. Netko, tko stanjuje u hotelu “Esplanade”, taj može da s osjećajem neke više samilosti razmišlja o bijednom stanju stanovnika Trnjanske ceste, ako je čitao Dostojevskog i ako je po svom ukusu sklon socijalno-sentimentalnoj beletristici Dickensovoj. Na jednoj strani radio-koncert iz Berlina: Busoni, Schonberg, Hindemth, na drugoj u Trnju još pretkolumbovski mentalitet: bog, vještice, strah pred Posljednjim sudom ili kaos alkohola i blata.
*Odlomak iz eseja
e-novine
O, koliko puta sam čuo i čitao o svojoj malenkosti da sam internacionalistički odrod i da mrzim hrvatstvo, premda ne poznajem među hrvatskim poetima ni jednoga koji bi bio “narodniji” od mene i ni jednog koji je više od mene varirao temu o potisnutoj svijesti hrvatskog narodnog osjećaja. U Beogradu me beogradski novinari (šoveni i separatisti) napadaju kao frankovca, a nedavno mi je “Srpski književni glasnik” predbacio »kroatocentrično držanje«, premda već godinama čeznem za jednim “serbocentričnim” svojim pandanom u beogradskoj štampi…
Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo, i to je osnovno kod ovoga razmatranja. Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, i takvo feudalno hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo, a politički parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem, što još uvijek ne znači da sam i negator “hrvatstva kao takvog”, i kao da biskup i grof Drašković ima monopol na svoje biskupsko i grofovsko hrvatstvo, a ja na svoje pučko i narodno nemam. Hrvatstva “kao takvog”, hrvatstva “an sich”, hrvatstva po sebi uopće nema, i bilo bi dobro da se u uvodu ovog razmatranja sporazumijemo o vrijednosti i o smislu nekih pojmova. Ničeg na ovoj planeti “kao takvog” ili “po sebi” nema, pa čak ni naše planete “kao takve” po sebi same… Po sebi, dakle, ovo naše hrvatstvo ne postoji, jer nije balon da lebdi nad vremenom i nad prostorom, a nije ni Platonska Ideja, da bi naše misli o njemu bile tek božanski odraz jednog vrhunaravnog pojma. Hrvatstava u prošlosti bilo je čitav niz, jer ta hrvatstva u neprestanom protjecanju vremena i sama protječu u trajnoj fluktuaciji pojmova i odraza, i, prema tome, protječući, ta su hrvatstva u prelijevanju uvijek druga i druga, jedno na drugo nalik, ali nikad podudarna, u sukcesivnom nizu i sama samo odrazi okolnosti i prilika kroz koje se probijaju.
Govori se i piše po našoj štampi o nekom sintetičkom hrvatskom Narodu “kao takvom”, i pjeva se Dunavu da rekne svijetu “da svoj narod Hrvat ljubi”, tjera se svakoj logici uprkos kult jedne idealističke konstante, u okviru koje to naše hrvatstvo nije drugo, nego neka vrsta demonskog “perpetuuma mobile”, koji traje i koji se vrti uvijek oko istih centara, podjednako ustrajno, dakle vječno. Živimo pod imperativima ovog fetišizma, a jedan od imperativa naše himne jeste, da treba da “ljubimo svoj narod”! Dobro!
Uputite se, molim vas, budite ljubazni, sa mnom na terasu zagrebačkog Esplanade-hotela pa da otpočnemo naše nesuvremeno antimalograđansko razmatranje, a kako malograđanin poistovjećuje pojam hrvatstva s pojmom svog malograđanskog pogleda na svijet, to će za malograđanina takvo protumalograđansko gledanje biti svakako i protuhrvatsko. Krivi zaključak, jer su krive i premise. Prije svega Hotel Esplanade: hladna i topla voda, francuska kuhinja, ruleta, liftovi, livrirani tekliči, “on parle français”, “Evropa”, dobro! Tamo perspektiva na grad Agram, parkovi, asfalt, policija s engleskim kacigama, psi sa brnjicom! Dobro! Tu na terasi hotela dame (gospođe ovog našeg glavnog grada) sve govore njemački. Ukoliko pripadaju građanskog klasi, to nisu Hrvatice, ili, još gore: to su zaista autentične Hrvatice, to su naše drage kršćanke, hrvatske milostivice i milostive. “Jezusna, kistihant, fesch i hercig” mentalitet naših agramerskih milostivica! Tako, dakle, izgleda u centru našega glavnog grada, u ljetno poslijepodne, uz tihu svirku nevidljiva kvarteta. Sladoled i novine, muzika, svibanjsko nebo. Arkadija…
Promatrajući te naše “lijepe hrvatske dame”, drage naše rodoljubive Hrvatice, uz čašu hrvatskog sladoleda, na hrvatskoj terasi, uz gibanje prolaznika u bijelom platnenom odijelu sa reketima, uz skupe engleske i talijanske marke automobila, čovjek bi mislio da je doista u “Evropi”. To je ta Evropa, o kojoj piše malograđanska štampa da je velegradska i zapadnjačka, zagrebačka Evropa. Međutim, sve to samo je esplanadska kulisa. Dođite, molim vas, sa mnom prijeko na drugu stranu kolodvora, iza Podvožnjaka, ni dvjesto metara od gradskog centra, slika je zakulisno kobna, kao što je sve fatalno što je zakulisno: trnjanske petrolejke, blato do gležnja, prizemnice s trulim tarabama, seoske bašte (krastavci, tikve, ribiz i grah) kudravi psi bez marke, krave na melankoličnom povratku iz Vrbika, u predvečerje, selendra bez građevnoga reda, bez plana, sve gnjile kolibe s vlažnom horizontalom vodene razine od posljednje katastrofalne poplave koja se tu javlja s matematskom neizbježnošću; sezonski pravilno dvaput, svakoga proljeća i svake jeseni, već kako padaju kiše oko Rjavine i Mezaklje na Feldesu. Patke po barama, otvorene toalete, malarija, tifus i sedam hiljada drugih bolesti, kao sudbina felaha u nilskoj Delti, sve sivo, sve bolesno, sve beznadno, sve antipatično, sve balkanska tužna provincija, gdje ljudi stanuju na smeću, gdje ljudi krepavaju kao pacovi, gdje slabokrvna djeca crkavaju od gladi i gdje se uopće krepava više nego živi u ljudskom smislu.”
Sve bi bilo vrlo mutno i nejasno s tom ljubavi i s tim hrvatstvom, kada bi pojam naroda bio doista jedan viši, duhovni, idejno jedinstveni i nerazdjeljivi pojam. Ali jedno je hrvatski mrtvac, a drugo hrvatska pogrebna poslovnica, jedno hrvatski grof, a drugo hrvatski kmet, jedno je radnik, a drugo poslodavac, a isto tako je jedno ljubiti, žaliti i naricati, a drugo je biti ranjav i bolestan. Jedno je fantazija u kakvoj-takvoj, ali ipak toploj i naloženoj sobi, možda čak vlaškouličkoj krčmi, a drugo je biti pregaženo stanje na otvorenoj pruzi svjetskih događaja, koji prelaze preko nas kao parni strojevi preko leševa na otvorenim prugama. Netko, tko stanjuje u hotelu “Esplanade”, taj može da s osjećajem neke više samilosti razmišlja o bijednom stanju stanovnika Trnjanske ceste, ako je čitao Dostojevskog i ako je po svom ukusu sklon socijalno-sentimentalnoj beletristici Dickensovoj. Na jednoj strani radio-koncert iz Berlina: Busoni, Schonberg, Hindemth, na drugoj u Trnju još pretkolumbovski mentalitet: bog, vještice, strah pred Posljednjim sudom ili kaos alkohola i blata.
*Odlomak iz eseja
e-novine
