Sluškinja je jedna intrigantnijih ekranizacija književnih predložaka viđenih posljednjih godina. Ugledni južnokorejski redatelj Chan-wook Park (Oldboy /Oldeuboi/, 2003; Simpatija za gđu Osvetu /Chinjeolhan geumjassi/, 2005) odlučio je izvrstan roman Varalice (Fingersmith, 2002) velške spisateljice Sarah Waters prenijeti u filmsko ruho. Posrijedi je vrlo kompleksan i poticajan roman koji razmatra viktorijanski kanon te popularno poimanje viktorijanske kulture, dok ih istodobno nastoji propitati i prevrednovati iz feminističke i queer prizme. Predložak bogat radnjom i razgranatim odnosima višestrukih narativnih linija kao i precizno manipuliranim pripovjedačkim instancijama te njihovim izmjenama svakako nije bilo lako prenijeti u filmski medij. S obzirom na količinu građe prisutne u romanu, ekranizaciji bi više odgovarao format televizijske mini serije nego dugometražnoga filma jer može omogućiti više prostora za prenošenje složene fabularne kombinatorike, no u razmatranome slučaju autori su tom problemu vješto doskočili.
Svaka filmska adaptacija književnoga predloška u većoj ili manjoj mjeri predstavlja i svojevrsnu interpretaciju te dijalog s izvornikom. Uvijek su zanimljivija ona ostvarenja u kojima redatelji ne nastoje izravno prepisati književno djelo u filmski medij nego se poigravati s njime te ga propitati. Parkova Sluškinja zanimljiv je spoj autorove fascinacije romanom Sarah Waters te nastojanja da njegovu priču ukroti te je podredi vlastitim preokupacijama. Navedeno se vidi već i iz imanja na koje Sook-Hee (Tae-ri Kim) dolazi kako bi radila kao pomoćnica Hideko (Min-hee Kim), mlade nećakinjie odnarođenoga Koreanca i sakupljača rijetkih pornografskim knjiga Kouzukija (Jin-woong Jo). Glavna je građevina spoj engleske viktorijanske i japanske arhitekture, za koji Sook-Hee odmah dobiva objašnjenje da nigdje u svijetu kao takav ne postoji. Slično je i s Parkovim ostvarenjem: predstavlja neobično povezivanje fascinacije viktorijanskim pripovjednim strategijama te dalekoazijskoga kulturnoga konteksta.
Redatelj preuzima trodijelnu strukturu romana te fabularnu kombinatoriku. U filmskom mediju teško je postići autodijegetsku perspektivu romana pa ona često zbog nužnosti i naravi biva pretvorena u heterodijegetsku. Park pak uspijeva postići vrlo skladan odnos objektivnoga pripovjedača i subjektivne perspektive protagonistica korištenjem voice-overa, čime gledatelja smješta u suženu perspektivu likova te gradi napetost na odgađanju otkrivanja nepoznanica. Prva dva dijela filma analogna su manje-više predlošku, no kraj je drugoga dijela promijenjen očito kako bi u trećem autor postavio svoje razrješenje priče koje se odmiče od romana. Postoji više razloga tome. Sluškinja traje gotovo dva i pol sata pa promjene u trećem dijelu imaju funkciju skraćivanja fabule na filmu podnošljivo vrijeme trajanja. Iako poduga, ona je spretno i dinamično postavljena te izbalansirano teče do svog klimaksa. Radnja filma također je smještena u drugi kulturni kontekst u odnosu na roman: Koreja tridesetih godina dvadesetoga stoljeća koju je kolonizirao Japan naspram Engleske u drugoj polovini devetnaestoga stoljeća. Promjene u priče također jače ističu povezanost dviju protagonistica te njihov otpor u čemu je sadržan i snažan feministički potencijal.
Park vješto iskorištava promjenu kulturnoga konteksta jer se japanska kolonizacija Koreje pokazuje višestruko zanimljivom. S jedne strane iskorištavaju se njezina prirodna dobra, što je naznačeno rudnikom zlata na kojem ujak Kouzuki temelji svoje bogatstvo, koje mu jednim dijelom omogućuje da se bavi svojim fetišima. S druge strane on je odnarođeni Koreanac koji svim silama želi biti Japanac pa se nizom makinacija uspio primaknuti okupatoru, što je naznačeno i u arhitektonskom smislu činjenicom da njegovo imanje jednim dijelom predstavlja imitaciju japanskoga stila gradnje. Međutim, kroz taj se lik neprestano naglašava motiv neautentičnosti, što će naspram njega i ostalih muških likova protagonistice nastojati propitati. Kolonizacija je na drugoj razini analogna i patrijarhalnim odnosima moći u društvu: protagonistice su kolonizirane muškarcima pa je njihova domena isključivo vezna uz mahom zatvorene, domaće prostore.
Sook-Hee, iako je prkosna, neprestano je pod paskom lažnoga grofa Fujiware (Jung-woo Ha), a Hideko nikada nije napustila ujakovo imanje te je primorana interpretativno čitati pornografska djela ujakovim gostima na svojevrsnim književnim večerima, čime i sama postaje objekt muškoga pogleda i erotskih maštarija. Njezina mogućnost bijega je ograničena Kouzukijevim prijetnjama da će je zatvoriti u podrum gdje, gledatelj naslućuje, drži nekakvu neman. Posrijedi je očito transpozicija bajkovitih narativa o princezi zatočenoj u kulu koja koju čuva okruni zlikovac pa se čeka princ na bijelom konju da je spasi. Park prerađuje postavke preuzete iz romanse tako što propituje patrijarhalne i klasne okvire takvih priča. Spasitelj junakinje je druga žena s margina društva, no istodobno odnosi među likovima nisu nimalo crno-bijelo postavljeni, nego iznijansirani kroz isprepletene niti koristoljublja i žudnje. Odnos Sook-Hee i Hideko prema Kouzukijevim knjigama tijekom fabularnoga klimaksa simbolizira njihov napad na patrijarhalno društvo koje ženu svodi ili na majčinski ideal ili na seksualni objekt, a snažan senzualan i erotski moment eksplicitno prisutan u djelu ironizira hetereoseksualnu mušku opsesiju lezbijskim seksom dok istodobno prikazuje protagonistice kao aktivne agense svjesne svojih žudnji te emocionalnih potreba i kapaciteta. Ispod površine posrijedi je ujedno i lijepo oblikovana ljubavna priča.
Parkova najpoznatija ostvarenja – Oldboy i Simpatija za gđu Osvetu – smještena su u suvremenost te urbani kontekst, a karakterizira ih dinamičan redateljski rukopis te eksplicitno nasilje. Sluškinja je smještena u prošlost te je posrijedi kostimirano ostvarenje vrlo rafinirana stila u kojem je veliki naglasak stavljen na vizualne segmente djela te arhitektonski skladne i promišljene narativne strukture. Raskošne palete boja, korespondencija priče i arhitektonskoga prostora, bogata kostimografija ne upućuju samo na klasne odnose u djelu, nego i na pomaknut, izoliran svijet u kojem protagonistice obitavaju kao u kući lutaka.
filmovi
Svaka filmska adaptacija književnoga predloška u većoj ili manjoj mjeri predstavlja i svojevrsnu interpretaciju te dijalog s izvornikom. Uvijek su zanimljivija ona ostvarenja u kojima redatelji ne nastoje izravno prepisati književno djelo u filmski medij nego se poigravati s njime te ga propitati. Parkova Sluškinja zanimljiv je spoj autorove fascinacije romanom Sarah Waters te nastojanja da njegovu priču ukroti te je podredi vlastitim preokupacijama. Navedeno se vidi već i iz imanja na koje Sook-Hee (Tae-ri Kim) dolazi kako bi radila kao pomoćnica Hideko (Min-hee Kim), mlade nećakinjie odnarođenoga Koreanca i sakupljača rijetkih pornografskim knjiga Kouzukija (Jin-woong Jo). Glavna je građevina spoj engleske viktorijanske i japanske arhitekture, za koji Sook-Hee odmah dobiva objašnjenje da nigdje u svijetu kao takav ne postoji. Slično je i s Parkovim ostvarenjem: predstavlja neobično povezivanje fascinacije viktorijanskim pripovjednim strategijama te dalekoazijskoga kulturnoga konteksta.
Redatelj preuzima trodijelnu strukturu romana te fabularnu kombinatoriku. U filmskom mediju teško je postići autodijegetsku perspektivu romana pa ona često zbog nužnosti i naravi biva pretvorena u heterodijegetsku. Park pak uspijeva postići vrlo skladan odnos objektivnoga pripovjedača i subjektivne perspektive protagonistica korištenjem voice-overa, čime gledatelja smješta u suženu perspektivu likova te gradi napetost na odgađanju otkrivanja nepoznanica. Prva dva dijela filma analogna su manje-više predlošku, no kraj je drugoga dijela promijenjen očito kako bi u trećem autor postavio svoje razrješenje priče koje se odmiče od romana. Postoji više razloga tome. Sluškinja traje gotovo dva i pol sata pa promjene u trećem dijelu imaju funkciju skraćivanja fabule na filmu podnošljivo vrijeme trajanja. Iako poduga, ona je spretno i dinamično postavljena te izbalansirano teče do svog klimaksa. Radnja filma također je smještena u drugi kulturni kontekst u odnosu na roman: Koreja tridesetih godina dvadesetoga stoljeća koju je kolonizirao Japan naspram Engleske u drugoj polovini devetnaestoga stoljeća. Promjene u priče također jače ističu povezanost dviju protagonistica te njihov otpor u čemu je sadržan i snažan feministički potencijal.
Park vješto iskorištava promjenu kulturnoga konteksta jer se japanska kolonizacija Koreje pokazuje višestruko zanimljivom. S jedne strane iskorištavaju se njezina prirodna dobra, što je naznačeno rudnikom zlata na kojem ujak Kouzuki temelji svoje bogatstvo, koje mu jednim dijelom omogućuje da se bavi svojim fetišima. S druge strane on je odnarođeni Koreanac koji svim silama želi biti Japanac pa se nizom makinacija uspio primaknuti okupatoru, što je naznačeno i u arhitektonskom smislu činjenicom da njegovo imanje jednim dijelom predstavlja imitaciju japanskoga stila gradnje. Međutim, kroz taj se lik neprestano naglašava motiv neautentičnosti, što će naspram njega i ostalih muških likova protagonistice nastojati propitati. Kolonizacija je na drugoj razini analogna i patrijarhalnim odnosima moći u društvu: protagonistice su kolonizirane muškarcima pa je njihova domena isključivo vezna uz mahom zatvorene, domaće prostore.
Sook-Hee, iako je prkosna, neprestano je pod paskom lažnoga grofa Fujiware (Jung-woo Ha), a Hideko nikada nije napustila ujakovo imanje te je primorana interpretativno čitati pornografska djela ujakovim gostima na svojevrsnim književnim večerima, čime i sama postaje objekt muškoga pogleda i erotskih maštarija. Njezina mogućnost bijega je ograničena Kouzukijevim prijetnjama da će je zatvoriti u podrum gdje, gledatelj naslućuje, drži nekakvu neman. Posrijedi je očito transpozicija bajkovitih narativa o princezi zatočenoj u kulu koja koju čuva okruni zlikovac pa se čeka princ na bijelom konju da je spasi. Park prerađuje postavke preuzete iz romanse tako što propituje patrijarhalne i klasne okvire takvih priča. Spasitelj junakinje je druga žena s margina društva, no istodobno odnosi među likovima nisu nimalo crno-bijelo postavljeni, nego iznijansirani kroz isprepletene niti koristoljublja i žudnje. Odnos Sook-Hee i Hideko prema Kouzukijevim knjigama tijekom fabularnoga klimaksa simbolizira njihov napad na patrijarhalno društvo koje ženu svodi ili na majčinski ideal ili na seksualni objekt, a snažan senzualan i erotski moment eksplicitno prisutan u djelu ironizira hetereoseksualnu mušku opsesiju lezbijskim seksom dok istodobno prikazuje protagonistice kao aktivne agense svjesne svojih žudnji te emocionalnih potreba i kapaciteta. Ispod površine posrijedi je ujedno i lijepo oblikovana ljubavna priča.
Parkova najpoznatija ostvarenja – Oldboy i Simpatija za gđu Osvetu – smještena su u suvremenost te urbani kontekst, a karakterizira ih dinamičan redateljski rukopis te eksplicitno nasilje. Sluškinja je smještena u prošlost te je posrijedi kostimirano ostvarenje vrlo rafinirana stila u kojem je veliki naglasak stavljen na vizualne segmente djela te arhitektonski skladne i promišljene narativne strukture. Raskošne palete boja, korespondencija priče i arhitektonskoga prostora, bogata kostimografija ne upućuju samo na klasne odnose u djelu, nego i na pomaknut, izoliran svijet u kojem protagonistice obitavaju kao u kući lutaka.
filmovi
