prethodne dvije godine prešli smo put od pompoznih najava o tustim milijardama koje samo što se nisu slile u Hrvatsku, do najava koje slušamo ovih dana da se neke stvari u Zakonu o strateškim investicijama moraju mijenjati jer iz te lovaške pipe ništa ne curi. Foto: Novosti
Zakon o strateškim investicijskim projektima RH otprilike je slijedio put trenutne vlade: u prethodne dvije godine prešli smo put od pompoznih najava o tustim milijardama koje samo što se nisu slile u Hrvatsku do najava koje slušamo ovih dana da se neke stvari u samom tom zakonu moraju mijenjati jer iz te lovaške pipe ništa ne curi. Zakon bi mogao na doradu zbog toga da se manje rigoroznim financijskim uvjetima koje potencijalni ulagači moraju zadovoljiti pridobije više takvih investitora, odnosno zato da državna administracija bude uigranija[1]. Neuspjeh da se samim zakonom nešto
pokrene nije niti ništa novo niti tako neočekivano, no ovaj neuspio pokušaj vladajućih nudi neke korisne lekcije za budućnost. Jer ako "strateške" investicije u našoj zemlji ne uspijevaju, na kojeg se onda konja kladiti?
Inicijativama Vlade da propišu okvir za te velike ili strateške investicije od samog početka se predbacivalo nekoliko ključnih stvari koje trebaju zabrinuti svaku građanku/građanina. Naime, važeći Zakon ne predviđa izradu detaljnih i urbanističkih planova za strateška ulaganja, a ulagači mogu biti i oni koji su pravomoćno kazneno osuđeni[2]. Prigovori koji se tiču netransparentnosti pri odabiru strateških investicijskih projekata, odnosno diskriminacija prema svim ostalim ulaganjima te nejasnoća što će se raditi s javnim dobrima ostaju od vremena kada je i sam autor ovih redaka sudjelovao u javnim diskusijama o strateškim investicijama[3]. Što se netransparentnosti tiče, ključni članovi Povjerenstva za procjenu i utvrđivanje prijedloga strateških projekata su samo državni dužnosnici odnosno službenici središnjeg ili pak lokalnog/regionalnog ešalona vlasti, iako se same strateške investicije definiraju s obzirom na svoje razvojne efekte koji se tiču svih nas. Tek su u Operativnoj skupini za pripremu i provedbu strateškog projekta predviđene druge stručne osobe, ali samo ako se za tim ukaže potreba. Tolika koncentracija moći u rukama vladajućih u situaciji visoke korupcije i klijentelizma ne zvuči dobro, na što su nevladine organizacije već ukazivale. Sudbina javnih dobara također je u rukama izvršne vlasti budući da je, primjerice, člankom 16. određeno da (stavak 2.) "[n]ekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske potrebnima za provedbu strateškog projekta Vlada Republike Hrvatske raspolaže bez javnog nadmetanja ili bez javnog prikupljanja ponuda po tržišnoj vrijednosti prema procjeni ovlaštenog sudskog
vještaka". Vlada (stavak 3.) "uz prethodno mišljenje resornog središnjeg tijela državne uprave može izdvojiti šume, odnosno šumsko zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske, potrebno za provedbu strateškog projekta, iz šumskogospodarske osnove i prenijeti pravo vlasništva... ili osnovati pravo građenja na šumi i šumskom zemljištu...", a iz stavka 4. tog članka znamo da "odluku o ukidanju statusa javnog dobra u općoj uporabi javnoj cesti ili njezinu dijelu donosi Vlada Republike Hrvatske ili tijelo koje ona ovlasti.". Možemo vjerovati da su izvršnoj vlasti namjere časne, ali pravni poredak demokratske države ne može počivati isključivo na toj presumpciji, već na jasnim odredbama pravnih propisa.
Pravu svrhu tog zakona obznanio je prije gotovo dvije godine bivši "prvi potpredsjednik" Vlade Čačić, koji je objasnio "da će se tako onemogućiti lokalne političke igre, dok će se državi omogućiti da definira strateške projekte u koje će se lokalna vlast pod hitno morati uklopiti". Dakle, uz jednu krajnje restriktivnu pretpostavku da bi svi ti strateški projekti bili idealni, lokalnu je vlast trebalo disciplinirati novim zakonskim normama. Da se napravila reforma jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave odnosno centralnodržavne uprave, ovakva igra zakonom na zakon ne bi imala smisla, međutim takva reforma se, za dvije najjače partije, SDP i HDZ, do sada pokazala neostvarivom. Brojne su sinekure očito nešto čime se sustav koji počiva na korupciji i klijentelizmu hrane, pa kako ćeš onda dirnuti u njih? Osim toga i nije da baš državne uprave na centralnom i lokalnom nivou uspješno komuniciraju, a kamoli tek s građanima - za što je primjer Muzil, dio Pule gdje su nekada bile kasarne. Dok Državni ured za upravljanje državnom imovinom nekidan raspisuje natječaj za ideje građana i ostale zainteresirane javnosti što s tom imovinom napraviti, grad Pula već godinama ignorira svoje stanovnike kujući svoje planove koji mirišu na profit.
Ako se investicije dese po ovom netransparentnom modelu socijalno raslojavanje će se nastaviti, jer model kapitalizma koji ljude baca na ulicu kanalizirat će profit u ruke malog broja ljudi. Ekonomski rast će se nastaviti - kao što ga u narednim godinama po nekim malim stopama za Hrvatsku prognozira i MMF - ali ostat će problemi nezaposlenosti, siromaštva i nejednakosti ako ne napravimo razvojni zaokret.
Nitko pametan ne osporava potrebu za velikim projektima, tim više što u Hrvatskoj (ali i u EU, uostalom) investicije privatnog i državnog sektora ovih kriznih godina padaju[4]. A mogli bismo imati i ovce i novce. Zanimljivo je pogledati do sada otkriveni ekonomski program stranke ORaH. Uz smjernice za poljoprivrednu politiku, održivo gospodarenje šumama, socio-ekonomske i okolišne potencijale konoplje[5], naglasak je stavljen i na energetiku[6] - uz isticanje principa održivosti i suvereniteta. A to su upravo ona područja koja su u studijama UNDP-a[7] te Heinrich Böll fondacije[8] istaknuta kao ona koja nose na desetke tisuća novih radnih mjesta. Ne otkriva ORaH sve karte, još uvijek to nije konzistentni i uvjerljivi politički progam, no kako se parlamentarni izbori približavaju tako će, za vjerovati je, i brojke
postajati sve konkretnije.
Ipak, i u Planu 21 bilo je puno toga dobroga, pa se izjalovilo. Jer pravi izazov leži u kvalitetnoj javnoj upravi na centralnom i lokalnom nivou, i potreba za time se neće promijeniti. (Još) jednim zakonom ne možemo mimoići sustav koji ima ozbiljne nedostatke i čija se racionalnost primarno odražava u osiguravanju egzistencije klijentelistički umreženima. Ali nadajmo se da će se uskoro ipak promijeniti konstelacija političkih snaga koja održava ovaj status quo. Održiva poljoprivreda i energetika koja počiva na obnovljivim izvorima energije, uz što veću upotrebu europskih fondova, nešto su što treba priželjkivati. Velike investicije u tim će područjima ovisiti o sposobnosti funkcioniranja vlasti koju ćemo dobiti nakon sljedećih izbora, te u potpori koju će ona uživati. Ako tih uvjeta nema onda će i gore navedene smjernice jedne naizgled perspektivne ekonomske politike, ORaH-a ili pak bilo koje druge stranke, ostati samo mrtvo slovo na papiru.
[1]http://www.poslovni.hr/hrvatska/razmislja-se-o-izmjenama-zakona-o-strateskim-investicijskim-projektima-277497.
[2]http://pravonagrad.org/protiv-zakona-o-strateskim-investicijskim-projektima/.
[3]http://zelena-akcija.hr/hr/opcenito/najave/okrugli_stol_strateske_investicije_bez_vizije_strateskog_razvoja.
[4] Vidjeti AMECO bazu podataka na http://ec.europa.eu/economy_finance/ameco/user/serie/SelectSerie.cfm.
[5]https://orah.hr/.
[6]http://h-alter.org/vijesti/politika/nas-prvi-izbor-je-razvoj-poljoprivrede.
[7]http://www.undp.hr/upload/file/275/137978/FILENAME/Zeleni_poslovi_u_Hrvatskoj_Nov.2011.pdf.
[8]http://www.unlocking-the-future.com/media/boell/filer_public/69/c4/69c4d6c6-7347-467a-9a65-fdd65c22a57b/hbs_unlocking_the_future_seeds_of_change_020614_web.pdf.
h-alter
Zakon o strateškim investicijskim projektima RH otprilike je slijedio put trenutne vlade: u prethodne dvije godine prešli smo put od pompoznih najava o tustim milijardama koje samo što se nisu slile u Hrvatsku do najava koje slušamo ovih dana da se neke stvari u samom tom zakonu moraju mijenjati jer iz te lovaške pipe ništa ne curi. Zakon bi mogao na doradu zbog toga da se manje rigoroznim financijskim uvjetima koje potencijalni ulagači moraju zadovoljiti pridobije više takvih investitora, odnosno zato da državna administracija bude uigranija[1]. Neuspjeh da se samim zakonom nešto
pokrene nije niti ništa novo niti tako neočekivano, no ovaj neuspio pokušaj vladajućih nudi neke korisne lekcije za budućnost. Jer ako "strateške" investicije u našoj zemlji ne uspijevaju, na kojeg se onda konja kladiti?
Inicijativama Vlade da propišu okvir za te velike ili strateške investicije od samog početka se predbacivalo nekoliko ključnih stvari koje trebaju zabrinuti svaku građanku/građanina. Naime, važeći Zakon ne predviđa izradu detaljnih i urbanističkih planova za strateška ulaganja, a ulagači mogu biti i oni koji su pravomoćno kazneno osuđeni[2]. Prigovori koji se tiču netransparentnosti pri odabiru strateških investicijskih projekata, odnosno diskriminacija prema svim ostalim ulaganjima te nejasnoća što će se raditi s javnim dobrima ostaju od vremena kada je i sam autor ovih redaka sudjelovao u javnim diskusijama o strateškim investicijama[3]. Što se netransparentnosti tiče, ključni članovi Povjerenstva za procjenu i utvrđivanje prijedloga strateških projekata su samo državni dužnosnici odnosno službenici središnjeg ili pak lokalnog/regionalnog ešalona vlasti, iako se same strateške investicije definiraju s obzirom na svoje razvojne efekte koji se tiču svih nas. Tek su u Operativnoj skupini za pripremu i provedbu strateškog projekta predviđene druge stručne osobe, ali samo ako se za tim ukaže potreba. Tolika koncentracija moći u rukama vladajućih u situaciji visoke korupcije i klijentelizma ne zvuči dobro, na što su nevladine organizacije već ukazivale. Sudbina javnih dobara također je u rukama izvršne vlasti budući da je, primjerice, člankom 16. određeno da (stavak 2.) "[n]ekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske potrebnima za provedbu strateškog projekta Vlada Republike Hrvatske raspolaže bez javnog nadmetanja ili bez javnog prikupljanja ponuda po tržišnoj vrijednosti prema procjeni ovlaštenog sudskog
vještaka". Vlada (stavak 3.) "uz prethodno mišljenje resornog središnjeg tijela državne uprave može izdvojiti šume, odnosno šumsko zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske, potrebno za provedbu strateškog projekta, iz šumskogospodarske osnove i prenijeti pravo vlasništva... ili osnovati pravo građenja na šumi i šumskom zemljištu...", a iz stavka 4. tog članka znamo da "odluku o ukidanju statusa javnog dobra u općoj uporabi javnoj cesti ili njezinu dijelu donosi Vlada Republike Hrvatske ili tijelo koje ona ovlasti.". Možemo vjerovati da su izvršnoj vlasti namjere časne, ali pravni poredak demokratske države ne može počivati isključivo na toj presumpciji, već na jasnim odredbama pravnih propisa.
Pravu svrhu tog zakona obznanio je prije gotovo dvije godine bivši "prvi potpredsjednik" Vlade Čačić, koji je objasnio "da će se tako onemogućiti lokalne političke igre, dok će se državi omogućiti da definira strateške projekte u koje će se lokalna vlast pod hitno morati uklopiti". Dakle, uz jednu krajnje restriktivnu pretpostavku da bi svi ti strateški projekti bili idealni, lokalnu je vlast trebalo disciplinirati novim zakonskim normama. Da se napravila reforma jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave odnosno centralnodržavne uprave, ovakva igra zakonom na zakon ne bi imala smisla, međutim takva reforma se, za dvije najjače partije, SDP i HDZ, do sada pokazala neostvarivom. Brojne su sinekure očito nešto čime se sustav koji počiva na korupciji i klijentelizmu hrane, pa kako ćeš onda dirnuti u njih? Osim toga i nije da baš državne uprave na centralnom i lokalnom nivou uspješno komuniciraju, a kamoli tek s građanima - za što je primjer Muzil, dio Pule gdje su nekada bile kasarne. Dok Državni ured za upravljanje državnom imovinom nekidan raspisuje natječaj za ideje građana i ostale zainteresirane javnosti što s tom imovinom napraviti, grad Pula već godinama ignorira svoje stanovnike kujući svoje planove koji mirišu na profit.
Ako se investicije dese po ovom netransparentnom modelu socijalno raslojavanje će se nastaviti, jer model kapitalizma koji ljude baca na ulicu kanalizirat će profit u ruke malog broja ljudi. Ekonomski rast će se nastaviti - kao što ga u narednim godinama po nekim malim stopama za Hrvatsku prognozira i MMF - ali ostat će problemi nezaposlenosti, siromaštva i nejednakosti ako ne napravimo razvojni zaokret.
Nitko pametan ne osporava potrebu za velikim projektima, tim više što u Hrvatskoj (ali i u EU, uostalom) investicije privatnog i državnog sektora ovih kriznih godina padaju[4]. A mogli bismo imati i ovce i novce. Zanimljivo je pogledati do sada otkriveni ekonomski program stranke ORaH. Uz smjernice za poljoprivrednu politiku, održivo gospodarenje šumama, socio-ekonomske i okolišne potencijale konoplje[5], naglasak je stavljen i na energetiku[6] - uz isticanje principa održivosti i suvereniteta. A to su upravo ona područja koja su u studijama UNDP-a[7] te Heinrich Böll fondacije[8] istaknuta kao ona koja nose na desetke tisuća novih radnih mjesta. Ne otkriva ORaH sve karte, još uvijek to nije konzistentni i uvjerljivi politički progam, no kako se parlamentarni izbori približavaju tako će, za vjerovati je, i brojke
postajati sve konkretnije.
Ipak, i u Planu 21 bilo je puno toga dobroga, pa se izjalovilo. Jer pravi izazov leži u kvalitetnoj javnoj upravi na centralnom i lokalnom nivou, i potreba za time se neće promijeniti. (Još) jednim zakonom ne možemo mimoići sustav koji ima ozbiljne nedostatke i čija se racionalnost primarno odražava u osiguravanju egzistencije klijentelistički umreženima. Ali nadajmo se da će se uskoro ipak promijeniti konstelacija političkih snaga koja održava ovaj status quo. Održiva poljoprivreda i energetika koja počiva na obnovljivim izvorima energije, uz što veću upotrebu europskih fondova, nešto su što treba priželjkivati. Velike investicije u tim će područjima ovisiti o sposobnosti funkcioniranja vlasti koju ćemo dobiti nakon sljedećih izbora, te u potpori koju će ona uživati. Ako tih uvjeta nema onda će i gore navedene smjernice jedne naizgled perspektivne ekonomske politike, ORaH-a ili pak bilo koje druge stranke, ostati samo mrtvo slovo na papiru.
Vladimir Cvijanović član je Grupe 22 (op. ur.)
[1]http://www.poslovni.hr/hrvatska/razmislja-se-o-izmjenama-zakona-o-strateskim-investicijskim-projektima-277497.
[2]http://pravonagrad.org/protiv-zakona-o-strateskim-investicijskim-projektima/.
[3]http://zelena-akcija.hr/hr/opcenito/najave/okrugli_stol_strateske_investicije_bez_vizije_strateskog_razvoja.
[4] Vidjeti AMECO bazu podataka na http://ec.europa.eu/economy_finance/ameco/user/serie/SelectSerie.cfm.
[5]https://orah.hr/.
[6]http://h-alter.org/vijesti/politika/nas-prvi-izbor-je-razvoj-poljoprivrede.
[7]http://www.undp.hr/upload/file/275/137978/FILENAME/Zeleni_poslovi_u_Hrvatskoj_Nov.2011.pdf.
[8]http://www.unlocking-the-future.com/media/boell/filer_public/69/c4/69c4d6c6-7347-467a-9a65-fdd65c22a57b/hbs_unlocking_the_future_seeds_of_change_020614_web.pdf.
h-alter
