Kultura meritizma

Da je zajedničarska politika, sve ono nasilno utjerivanje sviju u jedan te isti identitetski kalup, a sve pod firmom navodne obrane stalno od nekoga ugroženih nacionalnih ili drugih grupnih interesa, loša i pogubna za društvo, znaju danas već svi koji su to htjeli znati. Pred tim političkim zlosiljem oči zatvaraju ili ga i sami šire još samo oni koji imaju tzv. materijalni interes da takve politike i dalje opstaju, makar i samo kao zombiji u službi neoliberalnog kapitalizma. A taj materijalni interes svodi se na nepoopćive strategije u tzv. elita na vlasti koje omogućavaju opstanak raznih lažnih problema s jedne i zabašurivanje onih stvarnih s druge strane.

No u kakvom su odnosu takve zajedničarske politike spram kulture? Što je kontekst kulture ili kako ga je 1980-ih, dok je još bio ljevičarem, nazvao Žarko Puhovski – pogon društvene općenitosti? Tada je on dokazivao da je potonji proizvodno ovisan, iako nije pukim odrazom privrednih prilika. Pa iako je njegova kasnija teza bila kako je socijalističko društvo nužno bilo neodrživo jer je bilo ideokratsko (neodržive ideje porijeklom iz nadgradnje vladale su bazom, gušeći njezinu održivost), a kapitalizam je onda, po suprotnosti, valjda vječno održiv (pošto dozvoljava ljudskoj egoističnoj prirodi u bazi da se prirodno razvija, bez opterećivanja bilo kakvom teorijom iz nadgradnje), idući prema kraju ćorsokaka tranzicije sve više ljudi viče kako tek sada imamo pravu ideokraciju na djelu. I dok je to za jedne dokaz neprevladanih, a štetnih ostataka socijalističkog mentaliteta iz prošlosti, mi drugi tvrdimo da je na djelu upravo kapitalizam periferije, koji se provodi po udžbeniku propisanom od netalentiranih štrebera u centru i njihovih izvršitelja u nas. A koji, uostalom, nije počeo ni iz čega 1991. godine, već je imao i lijepu ‘socijalističku’ pretpovijest.

Kultura takvog, i samog umnogome u cjelini nestvaralačkog ‘društva za drugo društvo’ teško onda da i sama, kao dio te cjeline, može biti stvaralačkom. Ona je sada opet, kao i u vrijeme Krležine mladosti, ‘hrvatska književna laž’ ili ‘kultura laži’, kako glasi naslov najvažnije knjige Dubravke Ugrešić iz sredine 1990-ih godina. Ili možemo reći u najzaoštrenijoj formulaciji, koju je svojedobno izrekao Boris Buden, a da je u međuvremenu nije povukao, kako je ona propala zajedno s onim kamenjem koje je palo na dno rijeke sa srušenog Starog mosta u Mostaru. Te tzv. nacionalne kulture koje pokušavaju etablirati ove ‘nove’ državice samo su, usprkos zaklinjanja na stoljeće sedmo, ili baš zbog toga, jeftine replike događanja u kulturama ‘ozbiljnih’ država (sadašnjosti ili prošlosti; nude se uzori za kulturne politike od Austro-Ugarske do SAD-a, a najradije u kombinaciji izmišljenih dvorova i nametnutih popularnih ličnosti).

Da bi desničarska prevaga u kulturi bila zapečaćena najsigurnije je još uvijek demonizirati sve što se postiglo u pola stoljeća socijalističkih, pa i kulturnih politika. Demonizirati do te mjere da kada se potisnuto vraća makar i kao glupa osobna nostalgija za vremenom koje je još bilo otvoreno spram budućnosti, uz nju treba, kao lozinku ulaska u današnji mainstream, odmah potpisati i svoj papir predaje i odustajanja od bilo kakve politike. Pa onda, logično, i kulturne. Mi smo se u mladosti samo zabavljali i šalili. Bili smo društveno nevini, uostalom, bez zanimanja za način proizvodnje roba, ali i društvenosti, koji nas je okruživao. A onda su nam sve to neki zločesti ljudi, po svoj prilici stari, oduzeli. Dok mi samo hoćemo natrag ideale svoje nevine mladosti. Tako bi mogla izgledati skica ‘nostalgije za osamdesetima’, trenutno pothranjena televizijskom serijom ‘Crno-bijeli svijet’. Ali ona se obnavlja u ciklusima, poput onih proizvodnih (ili kao zamjena za njih?!) već nekoliko desetljeća, bez naznaka da se iscrpila. To estetiziranje politike umjesto politizacije umjetnosti, da upotrijebimo Benjaminovu tezu, koja je i sama već politikantski zloupotrebljavana, služi da upravo generacija formirana 1980-ih sa sebe skine najveći dio odgovornosti za razaranje jedne države i ratove koji su uslijedili. Naravno, jednostavnije je sve projicirati u kultove ličnosti, makar i negativistički. One Tita i Tuđmana. Koji se polako jednače u patogenoj ideologiji pomirbe, kao dvije verzije kraja ‘velikih priča’ o povijesti, ljevici i komunizmu. Prvi ga je gradio, drugi razarao, a mi kao posljednji ljudi iz Nietzscheovog djela o Zaratustri sada slobodno možemo treptati okicama i govoriti o kreposti koja umanjuje, bez da se suočimo sa sobom samima kao onima koji su opovrgli revoluciju.

Kultura takvog društva može biti samo kultura ‘nazdravičarske fraze’ (to je benevolentan opis emisija i stranica kulture u medijima). Na djelu je divljenje svakom zabilježenom i za prošlost važnom artefaktu i svemu onome što je danas ‘tržišno’ uspjelo. Nebrojene državne institucije u kulturi, kao i navodno nedržavne nevladine organizacije, dio su ritualiziranih oda i ‘nadgrobnih fraza’ (svi izrazi u navodnicima su Krležini), divljenja ‘brončanim spomenicima pod kojima sviraju pleh muzike vatrogasaca u nedjelju prije podne’. Ne mari što su vatrogasce zamijenili unaprijed pripremljeni programi s razglasa. Priče o birokratizaciji kulture, o slavnom homo cylindriacusu danas, u vrijeme korporativnog kapitalizma, ne da nisu iščezle, već doživljavaju svoju epifaniju. Skup u HAZU-u, Coca-Cola ili Ikea, svejedno. A nakon otvorenja tu je ‘pokrovitelj i zagovornik, počasni predsjednik i predsjednik pokretač, ideolog, nadgrobni govornik i govornik kod otkrića spomenika, a s vremenom i sam brončana pojava u jednom od naših perivoja’ (Krleža u romanu ‘Na rubu pameti’). Jer naši suvremenici kao govornici pred spomenicima i nad otvorenim grobovima velikana prošlosti, time su i sami ‘u posljednjoj konsekvenci velikani i budući naslovnici ulica i trgova u našem glavnom i prijestolnom gradu, u našoj metropoli, u našoj hiljadugodišnjoj civilizaciji’.

Govoreći svojedobno (1970-ih) na temu kako nema jednostavne preslike između lijevog i desnog u politici na stanje u kulturi, Predrag Matvejević denuncirao je nazdravičarstvo u kulturi, kao pandan zajedničarstvu u politici. Loš odnos prema prošlosti nazvao je i kulturom meritizma, onom koja samo teži za vlastitom institucionalizacijom. Što sa svima onima koji stalno prizivaju spomenike i spomeničarstvo, proslave i kirvaje (dodajmo i parastose!)? Što sa svim tim beživotnim idilama i preživjelim idolima? Matvejević piše: ‘Patos predike ili mudroslovlje predavanja, miris tamjana i šapat ispovjedaonice, uz koješta drugo… Slavljenje prošlog postaje tako važnije od samog stvaranja: fetišistički duh zamjenjuje kritičnost. Za napredni kulturno-socijalni projekt i revolucionarnu obnovu tu nema mnogo prostora. Niti šansi za ljevicu.’

Kako se nama desilo da danas pod egidom ugroženih identiteta, pa čak i onih antifašističkih, trpimo duhovnu obnovu na mjestu izostale revolucionarne obnove? Može li nešto što je u kulturi formom retrogradno, u svome sadržaju, neovisno od toga, biti naprednim? Sve su to pitanja za jednu drugačiju formu kulture, pa tek onda i politike sjećanja.