Kvadratura kruga konceptualne umjetnosti

Svijet vizualnih, konceptualnih, ili da skroz generaliziramo – suvremenih umjetnika okružje je vrlo pogodno za jednu dobru satirizaciju. To je društvo u kojem kraljuju hiperinteligentni prodavači magle (čast iznimkama) i u kojem PR rečenice poput ovih nisu iznimka nego pravilo: Projekt kroz višegodišnju seriju izložbi i predavanja reflektira povijesno divergentne umjetničke prakse konkretne i konceptualne umjetnosti i s njima povezana diskurzivna polja. On propituje razumijevanje istih kroz prizmu postmedijskih suvremenih pristupa umjetnosti i post-digitalne uvjetovanosti naše svakodnevice, pri čemu je digitalnošću prožet skoro svaki aspekt društvenosti.

Neke pokušaje sprdanja s tom ekipom mogli smo vidjeti u „Nocturnal Animals“ Toma Forda (u manjoj količini) ili Banksyevom „Exit Through The Gift Shop“ (u većoj), ali nitko im se nije do te mjere posvetio kao švedski majstor filmske (i ljudske) nelagode Ruben Östlund u svom najnovijem filmu, ovogodišnjem osvajaču Zlatne palme u Cannesu. Glavni junak Östlundove lukave spačke Christian (odlični danski glumac Claes Bang), glavni kurator muzeja suvremene umjetnosti u Stockholmu smiješno pretencioznog imena X-Royal Museum, prepotentni je, ali i smotani ženskar kojem će Östlund zakuhati cijeli niz nevolja, uglavnom inspiriranih stvarnim događajima. Centralni dio radnje zauzet će incident (maestralno režiran kao i kratki film u jednom kadru „Incident By A Bank“, s kojim je Östlund 2010. pobijedio u Berlinu) s elaboriranom akcijom krađe mobitela koji je sam redatelj doživio prije par godina. (Inače, zanimanje za takve lopovske šeme autor je već pokazao u svom filmu „Play“). Zbog opće dekoncentriranosti u opsesivnoj želji da povrati ukradeni komadić sebe i osveti se počiniteljima, Christian će propustiti stopirati ubojitu YouTube reklamu za novu izložbu koja se otvara u njegovom muzeju. Izložba se, kao i film zove „Kvadrat“, a predstavlja repliku one koju je sam Östlund zajedno s producentom filma Kalleom Bomanom postavio prije tri godine, prvo u jednoj galeriji, a onda i u javnom prostoru u Stockholmu. Ideja je bila na jednom od glavnih trgova nacrtati na podu kvadrat (odlična igra dvostrukog značenja – i trg i kvadrat se na engleskom kažu ‘square’), koji bi bio tzv. ‘utočište povjerenja i brižnosti u kojem svi dijelimo ista prava i obveze’, tj. mjesto na koje bi stali oni koji bi trebali pomoć, a oni koji prolaze oko njih bi im trebali pomoći. U pravom svijetu to je postala lokacija na kojoj su se događale razne aktivnosti – od vjenčanja i koncerata, do prosvjednih skupova raznih obespravljenih skupina. U filmu pak, taj je ultimativni simbol švedske socijalne države zbog kontroverzne reklame dobio negativni publicitet, što je najviše naškodilo našem kuratoru Christianu.

No, iako radnje u filmu ima napretek, ona Östlunda ne zanima toliko. Ono što je njemu bitno su detalji kojima kritizira ne samo art scenu, nego i cijeli moderni kapitalistički svijet u kojem vlada teror političke korektnosti. Briljantne su, ali i na vrlo suptilan način izvedene scene u kojima članovi boarda muzeja dolaze na posao s kmečavim bebama ili psima, ili ona u kojoj veliki umjetnik Julian (sjajni Dominic West, u očitoj aluziji na Juliana Schnabela) koji je uvijek u pidžami, mora podnijeti uvredljivo vikanje iz publike čovjeka koji si ‘ne može pomoći jer ima Touretteov sindrom’ (navodno je i to inspirirano stvarnim događajem). Druga tema s kojom se Östlund opsesivno bavi u svim svojim filmovima je reakcija pojedinca ili grupe, (tj. njen nedostatak) na iznenadnu javnu manifestaciju nasilja. U ovom filmu doveo je to do ekstrema u najboljoj sceni svoje dosadašnje karijere, u kojoj ruski performer Oleg (sjajni Terry Notary, bivši član Cirque du Soleil i najpoznatiji performance capture artist nakon Andya Serkisa) na donatorskoj večeri za financijere muzeja glumeći gorilu od početnog oduševljenja izazove šok napadnuvši jednu od prisutnih dama u večernjoj toaleti. Ostali posjetitelji, kao što to obično u Östlundovim filmovima biva, uglavnom će skamenjeno stajati i gledati. Ta scena također je proizašla iz stvarnog performansa koji je u Stockholmu 1996. izveo ruski umjetnik Oleg Kulik, kad je glumeći psa na lancu napadao i grizao posjetitelje i čak uništio neka djela drugih umjetnika.

Sve te subverzije Östlund izvodi maestralno, s velikom redateljskom sigurnošću, koristeći odlične glumce (ne smijemo zaboraviti ni Elisabeth Moss u ulozi britanske novinarke s kojom će Christian imati one night stand u njenom stanu koji dijeli s možda nepostojećom čimpanzom). Ono zbog čega „Kvadrat“ ipak nije remek-djelo je njegovo trajanje. Film je nepotrebno razvučen na 151 minutu, i gotovo sve scene u njemu su za 30 posto preduge. Priča se da je tome tako jer je film zapravo nezavršen dospio na Cannes. Ali tko je još nakon spektakularne pobjede na najvažnijem svjetskom festivalu išao skraćivati vlastiti film za pola sata!? (8/10)



nemilosrdnigadovi