Ladislav Babić: Linearni čovjek (Prvi dio)
Pogledajmo drugi ilustracijski nivo činjenice da se preživjeli nazori i sistemi ne mogu, odnosno samo ograničeno – do svog neumitnog kraha – popravljati. Pukne trenutak u znanstvenoj, ali i socijalnoj povijesti čovječanstva, kad se stari nazori, paradigme i načini ponašanja naprosto – milom ili silom (poslijednje nije slučaj u nauci) moraju odbaciti. Tisućljeće i pol u astronomiji bijaše vladajuća Ptolemejeva geocentrična paradigma. Nisu je samo pametni ljudi prihvaćali (s obzirom da je prividno objašnjavala niz pojava), nesposobni prevazići je zbog raznoraznih razloga (recimo, nedovoljno razvijene instrumentacije i suludih kršćanskih dogmi koje su mrakom okovale Evropu, zatirući tragove davnašnjih grčkih originalnih i inovativnih razmišljanja. Arapi su, kao posljedica svojih osvajačkih pohoda i širenja znanja koje su muslimani – za razliku od kršćana – sačuvali, unijeli svjetla u neprozirni srednjevjekovni mrak), već i nepismena raja, a Crkva je ognjem i mačem branila sustav koji je valjda „jasan“ svakom stvorenju. Pogled na nebeski svod pokazuje što se oko čega vrti, zar ne? Sem toga, nije li još biblijski Jošua jasno rekao istu stvar? Pa zar nije i Adam Smith jasno govorio o „nevidljivoj ruci tržišta“ – vladajućoj, ali u praksi već dugo prevladanoj agendi građanskog društva, koju sve češće stručnjaci dovode u pitanje? Kaže nobelovac Stieglitz:
„Možda je nevidljiva ruka Adama Smita nevidljiva jer, kao ni carevo novo odelo, jednostavno ne postoji: a ukoliko postoji, suviše je paralisana da bi se na nju moglo osloniti.“,
na što Gligorov poentira: „Dakle, nevidljiva ruka“ – o kojoj je i ovaj autor pisao – „ne postoji, i zato ne može biti ni paralisana.“. A svejedno su ekonomski korifeji buržoaskog društva – krivo tumačeći sebi i narodu (ne razumijevajući ili svijesno?) stoljećima vodili ekonomiju izgovarajući se nepostojećom „nevidljivom rukom“. I doveli svijet u stanje u kojem jeste, vlastitim „rukama“ u korist kapitala pomičući „nevidljivu ruku“, dok neobrazovani misle da je tako moralo biti po „zakonima tržišta“! No, vratimo se pokušajima popravka geocentrizma, od koji je najuspješniji, ali sasvim zaludan, bio onaj Tycha Brahea. Naprosto, popravci nisu pomagali propuštanju krova, zgradu je trebalo restaurirati od temelja. Paradigmu je promijenio, što već i osnovci znaju – Nikola Kopernik. Važno je naglasiti, u ono vrijeme „jedini“ od gomile „tupana“ koji su ga osporavali! Sličan je slučaj na području klasične fizike, koja je od Galilejevih vremena nizala uspjeh za uspjehom. Čak je lord Kelvin, jedan od najpoznatijih fizičara krajem 19. vijeka govorio o svega „dva oblačka“ na nebu fizike, uvjeren da će klasična fizika uskoro razvedriti „nebo“. Međutim, ta su dva „oblačka“ značila praktički kraj klasične fizike, jer je iz njih procurio pljusak teorije relativnosti i kvantne teorije – zasnovanih na posve drugim paradigmama. Svi pokušaji da se na temeljima vladajućih klasičnih principa razriješe problemi su propali! Biologija također upućuje na potrebu usvajanja paradigmatski posve novih nazora, kako bi znanost krenula dalje. Što je – i dan danas od klerikalne desnice stigmatiziran i osporavan – učinio Darwin. Da ne duljimo dalje, jer premnogim kritičarima nužnosti promjena su tekstovi dulji od par redaka komentara na društvenim mrežama preteški za shvatiti, u ekonomskoj sferi to je učini Karl Marx. Kao što je astronomija otišla dalje od Kopernika, fizika od Einsteina i Bohra, a biologija od Darwina, tako se otišlo dalje i od Marxovih analiza kapitalizma, ali mu ime podjednako svijetli kao i ostalim zasnivačima novih paradigmi. Sem slijepima kod zdravih očiju.
„Popravljačima krovova“ kod trulih temelja zgrade, uvjerenima da će znanost i tehnologija izvući cjelokupno čovječanstvo na bolje puteve od onih kojima kroči, upućene su riječi grčkog filozofa, Andreasa Karitzisa:
„Filozofija je vodič, tehnologija je alat.“, (Damir Pilić, „Marx nije mrtav“)
Što naprosto znači da čovjeka ljudskijim čine ne znanost, ne ekonomski „zakoni“, ne novac niti princip konkurencije (kojemu bi izložili i Van Gogha koji je za života prodao jednu sliku, a sad bogatuni legitimiraju svoj „ukus“ kupujući ih za basnoslovne svote na aukcijama) koji nije ništa drugo nego socijaldarvinistički princip životinjske borbe za opstanak, preslikan na ljudsko društvo, ne isključivi interes, već njegov razum i humanistička etika. Time je, a ne tehnikalijama, čovjek zaista nadrastao svoje životinsko porijeklo. Nažalost, to je još vrlo daleko od općenitog stanja ljudske vrste. A što se može, takav je svijet, prilagodit će „realisti“ ponašanje poslovici da „među vukovima treba zavijati“. Pa, stoga ih i prepoznajemo kao vukove, zar ne? Promjene su uvijek provodili ljudi širih nazora, idealisti – doživljavani prečesto kao bolesni, u iracionalnosti zabludjeli fantasti, a njihova su se stremljenja prikazivala neostvarivim utopizmom. Ipak, “Proroci su kao zvijezde. Kad njihova svjetlost dođe do ljudi, oni su već odavno mrtvi” (Montaigne). Zašto je tome tako, nije jednostavno odgovoriti. Na prioritetno mjesto bitisanja čovjek stavlja preživljavanje, u ime kojega je sposoban crnčiti pod najnepovoljnijim uvjetima (jer nerganizirani pojedinac ništa ne može sam), ma oko njega vladali najgori oblici diskriminacije, od kojih većina ekonomsku prihvaća kao ponajmanje nepodnošljivu. Meni je „dobro“ a drugi nek' misle svoju brigu! Rijetki su pojedinci, na svim područjima ljudske djelatnosti - pa tako i na socijalno-ekonomskom području - koji će javnom pobunom postati „zrnca kristalizacije“ oko kojih se vremenom okuplja gomila. Kao što atomu dovodimo sve više i više energije, a da se pritom ništa posebno ne zbiva, do jedne određene - kad „voda prelije čašu“ i izleti elektron mijenjajući time kvalitetu atoma - ni društvene mijene se ne dešavaju po narudžbi onih, koji njihovo odsustvo tumače kao da se nikad ni neće desiti. Jedan od razloga je i nesnalaženje ljudi u vremenskoj dimenziji. Putovanje kroz prostor savršeno im je jasno i prihvatljivo, ali zakazuju pri vremenskim putešestvijama. Stoga većina nije ništa sposobna naučiti od „učiteljice života“, koja im nudi cijelo bogatstvo naravoučenja. Ljudi su toliko ukotvljeni u sadašnjosti, da povijest nisu sposobni prosuđivati objektivnim mjerilima, već se gube u njenoj prilagodbi (kao da je to moguće!) potrebama aktualnih „elita“, o čemu govore njene reinterpretacije širom regije. Nesposobnost temporalnog putovanja djelomično je odgovorna i za činjenicu da tek manji dio čitalačke publike cijeni SF (onaj kvalitetni – jer drača ima u svemu) koji im nudi kontemplacije o potencijalnim svjetovima i položajima (ekonomskim, psihološkim, etičkim) čovjeka unutar njih. Neku vrstu uvida koji podastiru nešto manje sposobni proroci, ali sposobnog generacije navesti na promišljanje ponašanja, ciljeva, svrhe i rezultata. Razloge možemo tražiti i u linearnosti čovjekovih prosudbi stanja - uslijed čega i praktičnog djelovanja - očekivanjima da će se događaji nastaviti razvijati kao što su „oduvijek“ činili. Što je vrlo kratkoročno pouzdana procjena, uvjetovana evolucionim zahtjevima stavljenima pred vrstu: tu si, djeluj sada i ne razmišlja previše o sutra. Nadalje, uvijek se neko opće zapažanje može „oboriti“ navođenjem partikularnih primjera koji se ne uklapaju. Suprotstavljanja obaveznom cjepljenju počivaju na navođenju statistički zanemarivih tragičnih nuspojava, zastirući pred ljudima opću korist koje cijepljenje ima u iskorjenjivanju bolesti. Izlaz se vidi u ukidanju obaveze, umjesto u pronalaženju „pametnih“ cjepiva koja će smanjiti broj tragičnih ishoda. Smrtnost čovjekovu, slični „analitičari“ učas „pobijaju“ mitološkim Isusovim uskrsnućem (antička mitologija se davno prije kršćanstva bavila sličnim pričicama) – konfabulirajući oko toga sve i sva, dok okolo njih poput muha, nepovratno svi umiru. Ima onih koji, odbijajući prihvatit sliku stanja, braneći vlastite nebuloze, u jasno definirane kategorije proizvoljno svrstavaju proizvode svoje mašte, izbjegavajući potkrijepiti svoje tvrdne relevantnim tekstovima. Ilustrirate li im neljudskost kapitalizma regionalnim primjerima, odmah će poskočiti. Kao nije „naš“ slučaj prikladan za ilustraciju nehumanosti sustava, jer je izuzetak iz kapitalističke paradigme (mi vrludamo, dok je Zapad navodno imao neometan, kontinuirani razvoj!). Jeli im daleko od uma, ili naprosto bliže vlastitom interesu pobijanje činjenice da se na ovim prostorima samo ubrzano ponavlja prva faza njegova razvoja - „prvobitna akumulacija kapitala“, na Zapadu davno završena i po Rojsovom mafijaškom principu „tko je jamio, jamio je!“ odavno legalizirana. U smislu da se dobro pazi sakriti od javnosti mutne poslove. Moguće je na netu pronaći storije o niz eksploatatorskih, mutnih i protuzakonitih poslova multinacionalki, nositeljica razvoja, poslova koji nisu nipošto izolirani slučajevi već ugrađeni u paradigmu stjecanja profita pod svaku cijenu, naročito onu ljudskih života. Uostalom, ne predviđa li se već restruktuiranje Agrokora (i) na račun otpuštanja radnika, koji ga nisu upropastil? Samo ljudi bez emaptije, humanizma i s nedostatkom morala, prelaze preko takvih stvari kao savršeno „normalnih“. Tko „jebe“ kineskog radnika koji je svoj jad ugradio u cijenu iPhonea, ili nekog drugog proizvoda koji oduševljava bjelosvjetske anonimuse?
Takvi intelektualni nesposobnjakovići davno su prije Einsteina izmislili teoriju relativnosti (tko god misli da je kod nas loše trebao bi zvirnuti preko granice!), iskazujući posvemašnju nezainteresiranost za ine žitelje regije, a kamoli za globalni položaj stanovništva unutar „bogom danog“ sistema! Ali, spomenete li dobre strane jugoslavenskog sustava skaču na sve četiri, i tu ne pomažu ni primjeri, ni svjedočenja živućih u njenom sustavu, ni statističke i ine činjenice ma koje vrste - naravno, ispravno povijesno smještene i interpretirane. Mozak im je blokiran verzijama „iskonskih“ nacionalizama sviju vrsta, u neprihvaćanju pozitivnih aspekata bivše države. Povijesne primjere sukoba dobra i zla toliko relativiziraju (svi su vršili zločine; ustaše, četnici, balije, partizani – s neprikrivenim naglaskom na dezavuiranje poslijednjih) da izgleda kako je svaka jedinka ljudskog roda kriminalac, izuzev njihove rodbinske i svjetonazorske svojte, u kojoj svi bijahu milosrdni Samaritanci ili anđeli. Kod izvjesnog dijela populacije radi se naprosto o nedovoljnoj obrazovanosti, ili čak i gluposti. Ne shvaćajući društvenu strukturu kao dinamičku, niti uzajamno povezane povijesne, socijalne i ekonomske uzroke trenutnih odnosa u svijetu, umom im gospodari podsvijest o zaleđivanju stanja kakvo jeste - stoga što im je dobro, ili iz zdravom razumu nedohvatnih razloga. No, stvarnost demantira čak i najveće zagovornike kapitalizma, poput Fukuyame koji je zaneseno pisao - na krilima propasti „realsocijalizma“ - o kraju povijesti i vječnoj vladavini liberalne kapitalističke demokracije (kao perjanice sustava), što je nakon ponešto kratkotrajne „vječnosti“ bio prinuđen demantirati. Navedeni su tek neki primjeri i razlozi, psihološke, obrazovne i evolucijske prirode koji mnoge onemogućavaju shvatiti kako i društveno-ekonomski sustavi žive – rađaju se i umiru – baš kao i pojedinci, a kad kucne čas njihove smrti agonija se može samo produljiti ali ne i spriječiti njen ishod. Duha zavisnog isključivo od vlastitih probitaka, većina je nesposobna bijegu od robovanja društvenom biću koje im određuje svijest. Zalud argumenti onima koji ne žele ili nisu sposobni vidjeti cjelinu; možeš nekome reći da mu je smrt neizostavna, a on će te u iz dana u dan idućih pola stoljeća „demantirati“ izjavama – „zar ne vidiš da sam još živ“! Smrt sustava nastupa kad se za to sklope uslovi. Smatramo li čak i prirodnu smrt živih bića nasiljem nad životom, onda i društveno politički sistemi umiru nasilno; u kolikoj mjeri, to ovisi o mudrosti koja nam za sada nedostaje. U spašavanju sustava, uzročnika ekonomskih patnji groa čovječanstva, ekonomske „elite“ i njihovi apologeti puštaju ljude patiti i umirati od „epidemije“ koja ih kosi, jer – to je „prirodni tijek“ stvari! Iz kojeg bismo onda valjanog razloga, jednog dana, trebali dvojiti nad sudbinama ljudi koji nam upropaštavaju život?
diogenpro
