Kaže jedan od povremenih trešnjevačkih šank-komentatora tzv. društvene zbilje da je šefica državice prekardašila s infantilnim military-karnevaliziranjem u Minnesoti – a stalni član Vijeća umoljenih ispravlja ga: nije prekardašila, nego se kardašijanizirala!
Biva: ostvarila mokre snove o potpunoj estradizaciji svoje funkcije, po uzoru na vrag-bi-ga-znao-zašto hiper-popularne sestre Kardashian – neka nje na naslovnicama, televizijskim ekranima i internetskim portalima, pa kako god se taj uzlet u ništavilo medijske prostitucije odrazio na dignitet, integritet, identitet… funkcije predsjednika Republike. I tako činovnica NATO-a na porodiljnom dopustu – dok ne odbije od sise izvršnu vlast što se ima kristalizirati iz tekućih muljanja – euforično uživa u ulozi banalne celebrity, odvaljujući žestoku pljusku i državoljubnim patetičarima, i ljepodusima koji su sanjali Hrvatsku posve drugačiju od vazalne zemljice u paukovim mrežama vatikansko-norvalskih smutljivaca.
Ali, nije posvemašnje obljutavljenje „hrvatskog sna“ jedina poguba koja je proteklih tjedana snašla ovaj narod (uskoro) bez zemlje: mnogo je opasnija, već sada razorna… a što li će tek biti – kultura gušenja demokratsko-dijaloškoga konflikta, okamenjivanje dogme po kojoj su hrvatski povijesni prijepori, ali i svaki razgovor o strategiji socijalno-ekonomskog, demokratskog i kulturnog razvoja, kao i promišljanje o reconquisti otetog suvereniteta, te alternativno usidrenje u međunarodnim rasterima integracija i moći – završeni. I to, bez ikakve dvojbe, trijumfom revizionističke struje… treba li reći: ustaško-udbaške provenijencije. Nova elita, notorno plaćenička i bjelodano umrežena po scenarijima gušenja alternative čim zucne o protivljenju „kraju povijesti“, uživa na lovorikama naprasne slave – kako je malo nedostajalo da se lažni socijaldemokrati otmu ponoru izborne propasti, pa izazovu odgodu klerofašizacije! (Ili primjenu plana B, više faze čadoraškog „prosvjeda“?)
Ovako, s korektivnom javnošću svedenom na raspršen arhipelag smušenih inicijativa, strančica zaraženih mentalitetom metilja i drastično prorijeđenim slobodno mislećim intelektualcima, nitko i ništa ne stoji na putu protagonistima pretvaranja RH u leno jasno prepoznatljive interesne skupine – ponajmanje saborska opozicija, koja se rastače i prije saziva sljedećeg zasjedanja. Jer, što je kupnja – ministarskim foteljama – članova bivšega kabineta, ako ne uvlačenje njihovih strančica u desničarski zdrug? Primjerice, može li škrlek-mandatar zadržati ministra turizma, ako se njegova sljedbica usprotivi usrkavanju? (Što, dakako, neće – jer istarski regionalizam može imati bezbroj imena, ali mu je uvijek isto prezime: utilitarni oportunizam!) O vulgarnoj prijevari zvanoj Most nezavisnih lista – šteta riječi; ne, neću mu oprostiti butelje koje mi je – zahvaljujući ishodu trakavice zvane trojni pregovori – dužan prijatelj, bivši navijač ministrantskih podmuklica iz lokalpatriotskih pobuda. Most je, sada to vide i blaženi duhom, odigrao jednako prljavu namještaljku koju je lažnjacima s Iblerova trga godinama odrađivala parazitska udarna skupina pod liberalno-demokratskim stijegom: otuda u mosturanata i haeneesovska jagma za uhljebarskim pozicijama – imali su od koga (na)učiti!
Još se jedan paradigmatski proces zbiva u hrvatskoj baruštini: lažni socijaldemokrati rasturaju se pod udarnim valom izbornog poraza – klijentelističke grinje i krpelji svjesni postaju bez čega ostaju, pa se dadoše u kamenovanje bivšega premijera, kao glavnoga krivca. Nije bahati narcis obilježen poraznom sinergijom prepotencije i diletantizma bez zasluge, to je izvan svake sumnje, ali nije ni jedini grešni jarac; barem jednako jamu je pod sobom kopala i njegova sterilna sljedba, od ministara-neznalica kojima sada (s dobrim razlogom!) lekcije drži djevojka iz štale, do jalovine po državnim upravama i poduzećima, javnim ustanovama i lokalnoj/regionalnoj (samo)upravi. Po narodnoj da vrag sere na veliku hrpu, kad se ona uskoro stane smanjivati – vrag će i manje srati… pa će se parazitsko društvance osipati i razilaziti gnjevno kao provincijski nogometaši nakon debakla na domaćem terenu.
Uvodno citiran trešnjevački šanksonjer vjeruje da će rasulo ružičastih oslabiti ionako desetkovanu oporbu, svesti je na KUD bezubih čangrizala – saborske inačice Waldorfa i Stattlera, znamenitih muppetovskih cinika iz lože; autor dosjetke o kardašijanizaciji, pak, smatra da bi opstanak rdečih (možda nakon izborne konvencije i osnaženih) nanio neprocjenjivu štetu demokratskoj alternativi protagonistima galopirajućeg klerofašizma. Jer, trgovačko društvo utemeljeno dealom između crvenih u ofsajdu i crnih u ofanzivi o „mirnom prijenosu vlasti“ u zamjenu za imovinu SKH, ni jednog trenutka nije se pokazalo stvarnom opozicijom – a šteta svake riječi o račanovskom bijegu od odgovornosti i gubitku vlasti i u situacijama kad je lažna „lijeva opcija“ uživala zdušnu potporu biračkoga tijela. Drugim riječima: autentične alternative – moderne europske socijaldemokracije – može biti jedino ako se SDP raspadne i nestane sa scene, odnosno oslobodi prostor za artikulaciju hrvatske SYRIZA-e, Podemosa ili neke srodne opcije. Dok pseudo-socijaldemokrati drže monopol na „lijevu misao“ – odnosno: redovito pobiru glasove svoga „stabilnog biračkog tijela“ – alternativa snagama klerofašističke reconquiste jednostavno ne može doći do daha.
Nažalost, osim što je rasulo sljedbe s Iblerova trga malo vjerojatno – duboko usađeni parazitsko-klijentelistički refleksi moćan su cement (samo)održanja na okupu – europski okoliš, kao ambijent za zaživljavanje alternativnih projekata, postaje sve nepovoljniji. Paranoja koja se zakotrljala trgovima njemačkih i drugih zapadnoeuropskih gradova, vigilantsko divljanje upereno protiv useljenika, ali i Angele Merkel, kao simbola otvorenosti spram ekonomskih imigranata, stvaraju klimu izvanrednoga stanja, prizivanja „snažne ruke“, a ono nikad nije pogodovalo društvenom dijalogu. Loše vibracije dopiru i iz balkanskog susjedstva: četnički bantustan u BiH slavi „dan državnosti“, Kosovo opet dospijeva u vruće vijesti kao socijalno-ekonomsko-politička paklena naranča s izvučenim osiguračem, slovenska mizantropija materijalizira se u kilometrima jezivo simbolične žilet-žice, srbijansko vodstvo iznebuha strahuje od hrvatske second-hand ratne sile… Teška vremena, prijatelju moj – vrag ih odnio!
seebiz
