Često se politička karta zemalja Europe zna prikazivati u dvije boje. Crveno su zemlje gdje su na vlasti takozvani socijalisti, a plavo demokršćani ili umjerena desnica. Na temelju takvih karata zbunjena baza europske ljevice donosi pogrešne zaključke o političkim trendovima i kako su u ”crvenim” zemljama zaista na vlasti socijalisti, pa čak i komunisti, a u ”plavim” njihovi zakleti neprijatelji, desničari i konzervativci.
No, činjenica je da danas ljevica, ako izuzmemo stranke koje nemaju zastupnike u nacionalnim parlamentima, praktično i ne postoji. U svim sferama društva, tako i među ”ljevičarskim intelektualcima” poput Bernard-Henrija Lévya ili Slavoja Žižeka, da navedemo samo neke, primjetan je liberalni kozmopolitizam, koji nikakve veze nema sa znanstvenim socijalizmom i marksizmom.
Liberalizam danas predstavlja ne samo političku ideologiju već i način postojanja, uvjet potreban ljudskim bićima da im se omogući pristup takozvanom “civilnom društvu”. Postmodernistička pseudo-zapadnjačka civilizacija se temelji na intimno totalitarističkoj kulturnoj predrasudi: ili ste liberalni ili niste.
Tko nije dio tog jedinstvenog ”identiteta”, kojeg se može zvati liberalnim post-identitetom, koji može biti reformističko umjereni, progresivan i radikalno lijevi, tko se odbija pokoriti globalizacijskim procesima, među akademskom zajednicom i novinarima se sam po sebi već smatra nacistom.
”Reductio ad hitlerum” je zloglasna stigma XXI stoljeća kojom je obilježen svatko tko je protivnik globalizacije, NATO pakta i pseudo-liberalne kulture.
Liberalna propaganda danas otvoreno poistovjećuje “kulturnu referencu crne duše ruskog ortodoksnog nacionalizma i istu crnu dušu njemačkog nacizma”.
Trenutni su politički domoljubi i pristaše novog euroazijatizma u suvremenoj Rusiji predmet kampanje demoniziranja koju u zboru vode europski ”progresivni” intelektualci. Ovo se psihološko ratovanje i strategija se vode pod krinkom borbe protiv ruskog pravoslavnog patriotizma, iako je u geopolitičkom smislu konačni cilj razbiti euroazijsko jedinstvo.
Prema napisima salonske ”ljevice”, Rusija je puna pokreta u rasponu od ekstremnog nacionalizma koji se protive imigraciji, onih koji zagovaraju jačanje konzervativnog pravoslavlja, do nostalgičara za monarhijom, ”što je u suprotnosti s pokretima za prava žena i homoseksualaca”.
U Europi, na primjer, Nijemci imaju nordijske mitove, Siegfrieda i Odina, koji se smatraju temeljem izvornog patriotizma i radikalnog ezoteričnog identiteta, ali se slabo čuju osude upućene njemačkoj državi, institucijama i narodu općenito.
Talijani, na primjer, nisu previše zauzeti da popune egzistencijalnu prazninu i nihilistički su se prepustili ”civilizaciji tržišta”. Ničim ne pokazuju da ih zanimaju carski, federativni, pluralistički i misionarski korijeni njihove povijesne domovine.
Rusi su politički svjesniji i uspjeli su u svom cilju narodne obnove. Imaju tradicionalni ogroman kontinent Euroazije u kojem je Moskva takozvani ”treći Rim”.
”Progresivna” salonska ljevica u Europi ovaj proces tumači površno i nekritički. Sve što dolazi iz Rusije je ”ekstremno desničarsko” i demonizira se jer potencijalno zaista predstavlja faktor buđenja identiteta, suverenizma i patriotizma.
Istina je da u ruskom društvu postoje vjerski ideali duhovnog kršćanskog pravoslavlja, ali se veći naglasak daje na euroazijatizam, koji je toliko omrznut među liberalnim kozmopolitima poput Baracka Obame, Hillary Clinton i cijelog cirkusa oko i iza njih.
Problem je što je europska ljevica komunistički internacionalizam zamijenila liberalnim kozmopolitizmom, a taj je proces proveden bezbolno, gotovo neprimjetno.
No, liberalni kozmopoliti su zapravo dio euroatlantske desnice, koja nesuvislo brblja kako se Rusija treba otvoriti svijetu, odnosno zapadnoj ekonomiji, unaprijediti se u tehnološkom smislu, proizvoditi pametne telefone i multimedijske komunikacijske alate za otuđene pojedince. Valjda bi na kraju bilo dobro svu rusku naftu dati u ruke omiljenom oligarhu europske salonske ljevice Mihailu Hodorkovskom?
Današnja Rusija smeta intelektualcima i novim demokratima, jer utjelovljuje antiglobalizaciju u kojoj se ujedinio politički i kulturni konzervativizam s ekonomskom ljevicom. Ovaj model se pokazao kao dobar, možda ne i najbolji, ali ipak dobar. Dijelove istog je prigrlila i Komunistička partija Kine, koja proteklo desetljeće također daje naglasak na patriotizam i tradicionalne vrijednosti kineskog društva, ne odričući se temeljnih postulata marksizma u ekonomiji.
Ovaj model se na kraju pokazao kao prihvatljiv za podređene klase, iskorištene, ali ne samo. On je prihvatljiv i za srdnju klasu i onima kojima su globalizacija i tržišno društvo pogazili kulturološke korijene i identitet.
Suvremeni kapitalizam svoj legitimitet temelji na načelima slobode kretanja robe, ljudi i imovine, te na slobodi tiska, iako velike medijske korporacije objektivno izvještavanje pretvaraju u zabavu i globalni ”infogossip”.
Salonska ljevica i njima bliski intelektualci su usvojili kulturne pretpostavke utemeljene na kapitalizmu i slobodnom tržištu i čvrsto vjeruju u gore spomenute globalističke liberalne dogme. I sve dok je tome tako, bespredmetno je voditi rasprave o ”ljevici” i ”desnici” u Europi, jer su svi na istoj strani radikalno desničarske i reakcionarne euroatlantske barikade.
logično
No, činjenica je da danas ljevica, ako izuzmemo stranke koje nemaju zastupnike u nacionalnim parlamentima, praktično i ne postoji. U svim sferama društva, tako i među ”ljevičarskim intelektualcima” poput Bernard-Henrija Lévya ili Slavoja Žižeka, da navedemo samo neke, primjetan je liberalni kozmopolitizam, koji nikakve veze nema sa znanstvenim socijalizmom i marksizmom.
Liberalizam danas predstavlja ne samo političku ideologiju već i način postojanja, uvjet potreban ljudskim bićima da im se omogući pristup takozvanom “civilnom društvu”. Postmodernistička pseudo-zapadnjačka civilizacija se temelji na intimno totalitarističkoj kulturnoj predrasudi: ili ste liberalni ili niste.
Tko nije dio tog jedinstvenog ”identiteta”, kojeg se može zvati liberalnim post-identitetom, koji može biti reformističko umjereni, progresivan i radikalno lijevi, tko se odbija pokoriti globalizacijskim procesima, među akademskom zajednicom i novinarima se sam po sebi već smatra nacistom.
”Reductio ad hitlerum” je zloglasna stigma XXI stoljeća kojom je obilježen svatko tko je protivnik globalizacije, NATO pakta i pseudo-liberalne kulture.
Liberalna propaganda danas otvoreno poistovjećuje “kulturnu referencu crne duše ruskog ortodoksnog nacionalizma i istu crnu dušu njemačkog nacizma”.
Trenutni su politički domoljubi i pristaše novog euroazijatizma u suvremenoj Rusiji predmet kampanje demoniziranja koju u zboru vode europski ”progresivni” intelektualci. Ovo se psihološko ratovanje i strategija se vode pod krinkom borbe protiv ruskog pravoslavnog patriotizma, iako je u geopolitičkom smislu konačni cilj razbiti euroazijsko jedinstvo.
Prema napisima salonske ”ljevice”, Rusija je puna pokreta u rasponu od ekstremnog nacionalizma koji se protive imigraciji, onih koji zagovaraju jačanje konzervativnog pravoslavlja, do nostalgičara za monarhijom, ”što je u suprotnosti s pokretima za prava žena i homoseksualaca”.
U Europi, na primjer, Nijemci imaju nordijske mitove, Siegfrieda i Odina, koji se smatraju temeljem izvornog patriotizma i radikalnog ezoteričnog identiteta, ali se slabo čuju osude upućene njemačkoj državi, institucijama i narodu općenito.
Talijani, na primjer, nisu previše zauzeti da popune egzistencijalnu prazninu i nihilistički su se prepustili ”civilizaciji tržišta”. Ničim ne pokazuju da ih zanimaju carski, federativni, pluralistički i misionarski korijeni njihove povijesne domovine.
Rusi su politički svjesniji i uspjeli su u svom cilju narodne obnove. Imaju tradicionalni ogroman kontinent Euroazije u kojem je Moskva takozvani ”treći Rim”.
FOTO: Knjiga politički sistem
”Progresivna” salonska ljevica u Europi ovaj proces tumači površno i nekritički. Sve što dolazi iz Rusije je ”ekstremno desničarsko” i demonizira se jer potencijalno zaista predstavlja faktor buđenja identiteta, suverenizma i patriotizma.
Istina je da u ruskom društvu postoje vjerski ideali duhovnog kršćanskog pravoslavlja, ali se veći naglasak daje na euroazijatizam, koji je toliko omrznut među liberalnim kozmopolitima poput Baracka Obame, Hillary Clinton i cijelog cirkusa oko i iza njih.
Problem je što je europska ljevica komunistički internacionalizam zamijenila liberalnim kozmopolitizmom, a taj je proces proveden bezbolno, gotovo neprimjetno.
No, liberalni kozmopoliti su zapravo dio euroatlantske desnice, koja nesuvislo brblja kako se Rusija treba otvoriti svijetu, odnosno zapadnoj ekonomiji, unaprijediti se u tehnološkom smislu, proizvoditi pametne telefone i multimedijske komunikacijske alate za otuđene pojedince. Valjda bi na kraju bilo dobro svu rusku naftu dati u ruke omiljenom oligarhu europske salonske ljevice Mihailu Hodorkovskom?
Današnja Rusija smeta intelektualcima i novim demokratima, jer utjelovljuje antiglobalizaciju u kojoj se ujedinio politički i kulturni konzervativizam s ekonomskom ljevicom. Ovaj model se pokazao kao dobar, možda ne i najbolji, ali ipak dobar. Dijelove istog je prigrlila i Komunistička partija Kine, koja proteklo desetljeće također daje naglasak na patriotizam i tradicionalne vrijednosti kineskog društva, ne odričući se temeljnih postulata marksizma u ekonomiji.
Ovaj model se na kraju pokazao kao prihvatljiv za podređene klase, iskorištene, ali ne samo. On je prihvatljiv i za srdnju klasu i onima kojima su globalizacija i tržišno društvo pogazili kulturološke korijene i identitet.
Suvremeni kapitalizam svoj legitimitet temelji na načelima slobode kretanja robe, ljudi i imovine, te na slobodi tiska, iako velike medijske korporacije objektivno izvještavanje pretvaraju u zabavu i globalni ”infogossip”.
Salonska ljevica i njima bliski intelektualci su usvojili kulturne pretpostavke utemeljene na kapitalizmu i slobodnom tržištu i čvrsto vjeruju u gore spomenute globalističke liberalne dogme. I sve dok je tome tako, bespredmetno je voditi rasprave o ”ljevici” i ”desnici” u Europi, jer su svi na istoj strani radikalno desničarske i reakcionarne euroatlantske barikade.
logično
