Lijevo i ljevičarsko

Kada nema ozbiljno organizirane ljevice i njezinih organskih intelektualaca, na kulturnoj sceni pojavljuje se ljevičarenje. Znamo povijesne definicije i kritike te pojave. Najslavnija je ona Lenjinova kako se radi o dječjoj bolesti socijalizma. Ali tako je bilo prije stotinjak godina. O kakvim dječjim bolestima može biti riječ danas? Danas kada je i sam pojam socijalizma pribijen na stup srama. Taj stup ne mora biti naš, ali teško je ne priznati kako se socijalizam u zemljama u kojima je kanio biti vladajućim poretkom na različite načine obrukao. Prigovori idu od konstatacija o ekonomskoj neefikasnosti do onih o višku represije, što je takve situacije pratilo. Ali takvo uopćavanje danas je u pravilu kontrafaktička etiketa i demoniziranje navodno mrtvog protivnika. Želi ga se ogaditi prije negoli ponovno stane na noge. Kao i Jugoslavene i komuniste u nas. Sve to radi se po logici koju najbolje opisuje uređivačka politika ‘Glasa Koncila’. Kada god smislite neku temu za koju smatrate da je na dnevnom redu u ovom društvu i počnete guglati, vidite da su je te novine već obradile. Ali kako? Pa tako da je unaprijed ogade, kao opasnu i nemoralnu. Tako sam i sam, misleći kako da se nastavim na misao Waltera Benjamina iz njegove skice za nenapisani esej o kapitalizmu kao religiji, uskoro vidio da su ovdašnji popovi takav feljton već napisali i objavili. Naravno, samo zato da omalovaže tezu kao pogrešnu.

Nakon kulturne revolucije 1968. na tadašnjem Istoku i Zapadu, filozof Herbert Marcuse – koji kao i naši praksisovci doživljava sada novi krug recepcije – predvidio je vrijeme nove građanske reakcije, koje mi moramo da živimo. Za situacije poput ove opisane uveo je pojam preventivne kontrarevolucije. Jer o tome je riječ. Nije li to pojam koji pogađa i tolike mobilizacije desnog civilnog društva, ne samo u nas, gdje se ugrožava i sam pojam modernosti i njegovi povijesni dosezi? A civilno društvo, puno je o tome razmišljao talijanski marksist Antonio Gramsci (još jedno ime za koje ponovno postoji interes), moglo bi biti i lijevo. Samo što je ono u nas u svojoj zadnjoj relevantnoj inkarnaciji, onoj 1990-ih, propustilo vidjeti da zajedno s hvalevrijednim antiratnim, feminističkim, ekološkim i sl. angažmanima služi i kao trojanski konj normalizacije jednog kasnog, zapadnog liberalnog kapitalizma. Koji je ovdje profunkcionirao na način ulovljenosti u tuđi pogled kolonizacije i autokolonizacije. Koja političku kulturu isuviše uspješno čisti od progresivnih tekovina 20. stoljeća, e da bi ih se s utoliko većom strašću onda projektno sjećalo. Nakon tolikih spomenika revoluciji koji su izgrađeni, pa srušeni ili samo zapostavljeni, komforno je pisati projekte o zaboravljenoj i izostaloj revoluciji, bez da primjećujemo klasnu borbu koja se posvuda sada i ovdje događa pred našim očima. I u kojoj zlikovci na vlasti, oni isti koji sada pozivaju na političku korektnost i borbu protiv govora mržnje, prečesto pobjeđuju.

Dokle može ići to samofalsificiranje vlastitog stanja, koje se mora prikazivati beznadnim u 50 nijansi sive e da bi nas vlasti lakše spašavale od sebe samih, govori ovaj primjer iz novina. Novinar u rubrici kulture zdvaja nad fašistoidnošću ovog naroda, pa konstatira da mi, nažalost, nismo imali proces denacifikacije tako uspješan kao u jednoj Njemačkoj. Jer da je svojedobna socijalistička vlast problem fašizma gurala pod tepih zaborava. A joj! Zanemarimo najprije najočitije: da smo mi i svoj i njemački fašizam, za razliku od Nijemaca, i vojno pobijedili. Pa se prisjetimo da ako su nas ičim u tom socijalističkom odgoju filali, bio je to antifašizam. Koji nam je, u tadašnjem idejnom komforu, već izlazio na uši. Ali ne zato što bismo bili fašistoidnima. Naprotiv. Još 1980-ih sudionici omladinske kulture poput Marka Brecelja i Ivana Volariča Fea u svojim performansima mogli su se sprdati s time kako nas je okupator gazio. Da, jer socijalizam se, dok traje, može rugati svemu, pa i svojoj uspješnoj revoluciji! Za razliku od smrtno ozbiljne reakcije, koja je pelcovana od bilo kakvog, pa i crnog humora. I upravo je taj nedostatak samokritike u kulturi, a kroz različite koncepte kritike totalitarizma koji su bili u modi krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, svojom dekadentnošću najavio raspad. Radilo se o nekoj vrsti obrnutog ljevičarskog aktivizma, kojim se željelo dokazati da u tadašnjoj vlasti i društvu više nema ničega progresivnog, a pitanje je je li ikada i bilo. I sve se to, današnjim liberalnim žargonom govoreći, događalo na račun socijalističkih poreznih obveznika. Retrogradnim stavom u kulturi željelo se isprovocirati svaku ideju avangardnosti, kao trenutku neprimjerenu i istrošenu. A onda je simulacije fašistoidnosti u kulturi zamijenila fašistoidnost u izvankulturnom smislu. Jedan drugi dio kulturnog establišmenta, onaj sa staljinističkim preostatkom u sebi, bukvalno je navukao kostime i ušao u uloge retrogradnosti, koja se pretvorila u običnu masovno-psihološku regresiju.

Želeći opisati razliku između lijevog i ljevičarskog ponašanja u kulturi, Predrag Matvejević govorio je kako ono prvo gaji kritičnost prema van, ali i prema unutra. Na djelu su intenziteti historijske svijesti, prevladavanja svih ‘zadanih’ okvira i dogmatske zatvorenosti sistema, organizacija mišljenja i funkcionalnost. Kada toga nestaje, na scenu stupa ljevičarenje, koje infantilizira historijsku svijest, a prema svakom organiziranom mišljenju i djelovanju postavlja se kao da je zadanost ili dogma, nešto zatvoreno u sistem i funkcionalističko, čemu se ne smije podleći. To je komforan, nastavlja Matvejević svoju kritiku, samo prividno radikalan stav, koji ‘kritizira stvarnost što već nije onakva kakva bi trebalo da bude, bez obzira može li u danom času biti takva’. Takvog ljevičarsta, zaključuje, u našem je socijalizmu bilo malo. Iako nam danas cijeli pokret (tada) nove šezdesetosmaške kulturne ljevice, uz rijetke pripadnike eksplicitno partijski opozicijske djelatnosti, poput one trockista, može izgledati kao onaj koji odgovara opisu.

No ako ljevičarstvo i jest dječja bolest u socijalizmu, ono je to bilo spram staračkih bolesti tada vladajuće partije. A u retrospektivnoj historizaciji ono je često prisutno baš u kulturi, u kojoj je i prije pojave socijalističkih hipija i punkera, još 1920-ih godina, ovdje na djelu prva kulturna revolucija, ona inspirirana boljševičkom. Ekstremizam i anarhoidnost? Uh, samo to ne! Pjeva u zboru današnja konzervativna, a navodno liberalno-demokratska javnost, na čelu s gotovo svim profesionalnim medijskim radnicima. Spram čijeg su današnjeg liberalizma i drveniji nekadašnji komunisti i sami bili anarholiberali (što je inače bila etiketa za desne opozicionare, ali i ljevičare). Pa ako u kazalištu i izvode mladalačka djela Krleže i Cesarca, sada kao ‘nacionalnih klasika’, to sigurno nije zato da bi zajedno s njima vikali kako ‘stoje sasvim nalijevo, sasvim nalijevo’ (Cesarec) i ‘za ljevicu koja je više lijevo od najljevije’ (Krleža).

Izađemo li iz kazališta u političku kulturu, jasno je da je sektaško ljevičarenje naša sadašnjost i neposredna budućnost. Sve dok pozitivno ostrašćene grupice entuzijasta bez društvene moći ne uspiju nanovo iskovati neku autentičnu lijevu političku liniju.