Thomas Pynchon, 'Skrivena mana': Roman plijeni lakoćom kojom je zavitlao elemente kriminalističkog žanra
Nije bilo teško pogoditi da će prvi Pynchonov izlet u sferu kriminalističkog romana završiti kao svojevrsna žanrovska parodija i da će autor romana ‘V’ i ‘Gravity’s Rainbow’ pretjerivati na svim razinama, no roman ‘Skrivena mana’, u izvorniku objavljen 2009. godine, nije se naposljetku ipak pretočio u totalnu i neprohodnu pinčonovsku žanrovsku travestiju. Thomas Pynchon, koliko god to bilo neobično za njega, baš se u ovom romanu prvi put koliko-toliko držao realističke romaneskne tradicije, dakle i konvencija kriminalističkog romana, što znači i relativno konvencionalne priče koja se vrti oko živopisnog privatnog detektiva i misterioznog nestanka bogatog poduzetnika.
Pynchon se ugledao na Hammettovu i Chandlerovu tradiciju tvrdokuhanih krimića, ali na svoj način, idejno je možda više bio uronjen u Altmanovu netipičnu filmsku interpretaciju Chandlerovog romana ‘Dugi rastanak’ nego baš u žanrovske klasike. Pynchonov detektiv Doc Sportello, kojeg u filmskoj verziji Paula Thomasa Andersona nadahnuto tumači Joaquin Phoenix, nikako nije ‘tvrd’, već ‘mek’, što naravno ne znači da Pynchon želi stvoriti novog Sherlocka Holmesa ili nekog sličnog, uljudnog i pristojnog detektiva iz engleske ili protoengleske škole. Ne, Doc Sportello je ‘soft’, ali je neorganiziran, neuredan, neprofesionalan, toliko napušen hipik da ga pisac jedva presvlači u prepoznatljiv lik privatnog detektiva.
I u drugim elementnima kriminalističkog romana Thomas Pynchon vidi klišeje zgodne za poigravanje, okretanje, bušenje, spaljivanje ili pak punjenje moćnom pinčonovskom literarnom artiljerijom. Ispod fabule krimića teče bujica osebujne i sasvim nesentimentalne interpretacije burnih kontrakulturnih sedamdesetih godina u Los Angelesu. Surferi, bajkeri, budisti, paranoici, nacisti, svi su tu na broju, Charles Manson je već prohujao Dolinom smrti – a kao dodanu vrijednost dobivamo galeriju pinčonovskih čudaka poznatih iz ranijih romana.
U piščevoj viziji Kalifornija je zabavan, psihodeličan literarni prostor u kojem se susreću Bob Dylan, Nixon, Kerouac, Ken Kesey, Reagan, mafija, zbiva svašta zamislivo, nezamislivo i apsurdno. Pynchon piše o sedamdesetim godinama, ali se usput, naravno, zajebava i na račun osamdesetih: za njega je sve to jedan isti komad nerazrijeđenog vremena koje nas i danas oplakuje.
Na razini na kojoj je kriminalistički roman, a to je ipak prva romaneskna razina, ‘Skrivena mana’ diskretna je posveta poetici Elmorea Leonarda i njegovom nenadmašnom isprepletanju komičnog i kriminalističkog, što Pynchon razvija u smjeru svojih hipi-tripi opsesija, varijacija na teme književnog i filmskog noira i apokaliptičkih vizija u čvoru intertekstualnih i intermedijskih veza. Iako više nalikuje na vrtešku na koju je Pynchon okačio svoje poznate literarne zanimacije, ‘Skrivena mana’ ipak plijeni lakoćom kojom je zavitlala elemente žanra, što je čini zanimljivim, zabavnim i prvi put autorovim komercijalnim štivom.
Ljubav prema Pynchonu često je bila snobovska moda i furka, ali čak i ako ga ne volite, teško da biste mu mogli poreći književnu unikatnost. Kritičarsku pak dosjetku da je ‘Skrivena mana’ Pynchon za početnike shvatite uvjetno: ponajprije je riječ o zabavnom i energičnom štivu, nakon kojega se možete, ali i ne morate baciti na njegove klasike, koji ionako nisu prevedeni na hrvatski.
portalnovosti
