U X-Men franšizi Logan/Wolverine jedan je od najkarizmatičnijih likova pa ne čudi što je dobio vlastiti spin off serijal, koji se s vremenom izrodio u trilogiju koja je od početka odavala znakove generičnosti jer je u temelju pokazivala znakove studijske gramzivosti. Fox je na slavi originalnoga serijala te popularnosti lika nastojao zgrnuti još malo više novca. X-Men početak: Wolverine (X-Men Origins: Wolverine, 2009) Gavina Hooda i Wolverine (The Wolverine, 2013) Jamesa Mangolda bili su prosječni akcijski uraci za masovno tržište – ne osobito inventivni, kako idejno tako i stilski. Zašto bismo onda od trećega dijela očekivali ikakav pomak, tim više što ga potpisuje redatelj koji se nije osobito iskazao prethodnim nastavkom?
Postoji znakovit element vezan uz to ostvarenje, a sadržan je u samom naslovu. Prethodna dva filma nosila su naziv prema protagonistovu identitetu superjunaka-mutanta. Treći dio više nije mogao smjestiti Wolverina ni u kakvu kombinaciju riječi, a da ne zvuči kao dosadno ponavljanje i prežvakavanje pa je djelo naslovljeno prema njegovu svakodnevnom identitetu, onom ljudskom a ne nadljudskom – Loganu. Međutim, kad odgledate film shvatite da je posrijedi mnogo više od toga. Redatelj Mangold, ujedno autor priče, i scenarist Scott Frank zapravo su odlučili promijeniti pristup, što se pokazalo poprilično dobrom odlukom, posebice u trenutku kada su se stripovske ekranizacije i filmovi o superjunacima sasvim srozali na razinu nemaštovitih i stupidnih ostvarenja, sulude fabularne kombinatorike i zakrcanosti bezličnom kompjuterskom animacijom. Logan stoga pokušava naglasak staviti na humane aspekte priče koju nastoji iznijeti iz perspektive protagonista koji nije toliko superjunak koliko običan čovjek mučen dvojbama, anksioznostima te starenjem i trošenjem tijela. Navedeno je već naglašeno njegovom fizičkom pojavom i šepanjem, pa je nekoć okretan akcijski junak sada sveden na olupinu od čovjeka.
Radnja je pesimistično smještena u blisku budućnost – 2029. godinu, kada je priča o mutantima gotovo već prošlo svršeno vrijeme, a kao klimavi podsjetnik na prošlost ostale su tri figure – alkoholu skloni te fizički oronuo Logan/Wolverine (Hugh Jackman), koji je u novonastalim odnosima društvene i političke moći jednostavno roba s greškom, nemoćni profesor Charles Xavier (Patrick Stewart), koji više ne može kontrolirati vlastite moći, te tragač Caliban (Stephen Merchant). Logan je sasvim deziluzioniran i propao te dane besciljno provodi opijajući se te kao vozač limuzine u Los Angelesu za bogatu klijentelu. Usput nastoji pomoći Xavieru i Calibanu koliko može, skrivajući profesora u zabiti Meksika. Priča je vrlo jednostavna jer Mangold i Frank izbjegavaju pretjeranu i razvedenu fabularnu kombinatoriku te je postavljena pregledno linearno-kronološki.
Naoko je sve vrlo konvencionalno posloženo, no za to postoje razlozi. Nastoje se izbjeći nategnuti plot twistovi te pretjerano eksplozivne i nabrijane situacije kako bi se naglasak stavio na propitivanje protagonista te njihova osjećaja nemoći, zaboravljenosti, uhvaćenosti u egzistencijalnim situacijama iz kojih kao da više ne postoje nikakvi mogući izlazi. Logan sada dobiva mogućnost angažiranosti kroz nastojanje da spasi prijatelje, ali i potencijalnu kćer, što djelo puni emocionalnim intenzitetom. Priča je stoga utemeljena na arhetipskom obrascu: propali protagonist prihvaća posljednji zadatak za koji se ispostavlja da nudi mogućnost ponovnoga promišljanja i oblikovanja vlastite egzistencije kroz odgovorno i svrhovito djelovanje.
Navedeno nije lišeno kičeraja, primjerice u sentimentalnoj sceni kada junaci dobivaju sklonište na farmi skladne i idilične afroameričke obitelji, koju šikaniraju lokalni predstavnici multinacionalne kompanije. Profesor Xavier tada kaže Loganu da se dobro osvrne oko sebe jer je to čemu teži i što još uvijek, unatoč svemu, može postići, premda je cijela sekvenca zaogrnuta velom ambivalencije jer će klimaks doživjeti krvavim i nasilnim ukrštavanjem pastoralnoga sna i društveno-ekonomske stvarnosti.
Mangoldov film pokazuje se iznimno politički aktualnim i relevantnim jer bliska se budućnost koristi kao svojevrsna osmatračnica za sadašnjost. Mutanti su u Foxovu seriju još od Singerove prve ekranizacije (X-Men) iz 2003. godine fingirali kao metafora za drugost, koja je primjenjiva na sve ono što određena kultura ne (pre)poznaje ili čega se boji i što odbacuje – u rasponu od drugih rasa, etniciteta, roda, seksualnih orijentacija… Drugi su uvijek svedeni na prijetnju, ali upućuju i na povratak društvenoga potisnutoga jer dominantna većina na njih projicira vlastite stavove, neprijateljstva, neželjene osobine, što se pokazuje vrlo poticajnim za promišljanje u našoj suvremenosti koju karakterizira porast populističkih režima te sve veće ksenofobije i konzervativnih društvenih tendencija. Pritom je prostorna dimenzija djela vrlo znakovita: Loganovo izmještanje ide od Meksika preko Sjedinjenim Američkih Država do Kanade. Granični prijelaz između Meksika i Sjedinjenih Država nekoliko se puta prikazuje te čini oštru razdjelnicu između pustopašnoga života u Kaliforniji, kojem protagonist kao vozač limuzine svjedoči, te oronulosti meksičkih ruralnih predjela.
Amerika sada koristi siromašno meksičko stanovništvo za eksperimente kojima stvara novu, umjetno tvorenu generaciju mutanata – Drugih, dok ih sama ne želi prihvatiti te ih odbacuje. Oni su jedino dobri da budu iskorišteni u vojne i destruktivne svrhe. Na suprotnom polu nalazi se Kanada kao svojevrsna utopija kojoj društveno marginalizirani streme. Dakle, između Meksika i Kanade smjestile su se ekstremističke i trampovske Sjedinjene Države u kojima opasno raste ksenofobija te prevladavaju interesi krupnoga kapitala, što je dodatno podcrtano podzapletom s afroameričkom obitelji, koju multinacionalna kompanija zastrašivanjem želi istisnuti s njihove zemlje.
Osvježenje je što su autori odlučili naglasak staviti na proživljavanja protagonista te na društvene i političke aspekte mogućega svijeta, koji zrcale određene trendove primjetne u sadašnjem trenutku. Pritom su izbjegavali pretjerano korištenje animacije kako bi cjelina djelovala realističnije. Zamjetno je da su akcijski prizori u odnosu na prijašnje izdanke dvaju serijala mnogo nasilniji, brutalniji i krvaviji, što se funkcionalno koristi da bi se naglasila narav društva kojim se protagonisti kreću. Nasilje se tako koristi kao svojevrsna kritika eskalacije nasilja. Jedina zamjerka u fabularnoj kombinatorici je uključivanje Wolverinova mlađeg i bezosjećajnog dvojnika, pa je bez te suvišne atrakcije cjelina mogla proći te je za nijansu mogla biti kraća.
filmovi
Postoji znakovit element vezan uz to ostvarenje, a sadržan je u samom naslovu. Prethodna dva filma nosila su naziv prema protagonistovu identitetu superjunaka-mutanta. Treći dio više nije mogao smjestiti Wolverina ni u kakvu kombinaciju riječi, a da ne zvuči kao dosadno ponavljanje i prežvakavanje pa je djelo naslovljeno prema njegovu svakodnevnom identitetu, onom ljudskom a ne nadljudskom – Loganu. Međutim, kad odgledate film shvatite da je posrijedi mnogo više od toga. Redatelj Mangold, ujedno autor priče, i scenarist Scott Frank zapravo su odlučili promijeniti pristup, što se pokazalo poprilično dobrom odlukom, posebice u trenutku kada su se stripovske ekranizacije i filmovi o superjunacima sasvim srozali na razinu nemaštovitih i stupidnih ostvarenja, sulude fabularne kombinatorike i zakrcanosti bezličnom kompjuterskom animacijom. Logan stoga pokušava naglasak staviti na humane aspekte priče koju nastoji iznijeti iz perspektive protagonista koji nije toliko superjunak koliko običan čovjek mučen dvojbama, anksioznostima te starenjem i trošenjem tijela. Navedeno je već naglašeno njegovom fizičkom pojavom i šepanjem, pa je nekoć okretan akcijski junak sada sveden na olupinu od čovjeka.
Radnja je pesimistično smještena u blisku budućnost – 2029. godinu, kada je priča o mutantima gotovo već prošlo svršeno vrijeme, a kao klimavi podsjetnik na prošlost ostale su tri figure – alkoholu skloni te fizički oronuo Logan/Wolverine (Hugh Jackman), koji je u novonastalim odnosima društvene i političke moći jednostavno roba s greškom, nemoćni profesor Charles Xavier (Patrick Stewart), koji više ne može kontrolirati vlastite moći, te tragač Caliban (Stephen Merchant). Logan je sasvim deziluzioniran i propao te dane besciljno provodi opijajući se te kao vozač limuzine u Los Angelesu za bogatu klijentelu. Usput nastoji pomoći Xavieru i Calibanu koliko može, skrivajući profesora u zabiti Meksika. Priča je vrlo jednostavna jer Mangold i Frank izbjegavaju pretjeranu i razvedenu fabularnu kombinatoriku te je postavljena pregledno linearno-kronološki.
Naoko je sve vrlo konvencionalno posloženo, no za to postoje razlozi. Nastoje se izbjeći nategnuti plot twistovi te pretjerano eksplozivne i nabrijane situacije kako bi se naglasak stavio na propitivanje protagonista te njihova osjećaja nemoći, zaboravljenosti, uhvaćenosti u egzistencijalnim situacijama iz kojih kao da više ne postoje nikakvi mogući izlazi. Logan sada dobiva mogućnost angažiranosti kroz nastojanje da spasi prijatelje, ali i potencijalnu kćer, što djelo puni emocionalnim intenzitetom. Priča je stoga utemeljena na arhetipskom obrascu: propali protagonist prihvaća posljednji zadatak za koji se ispostavlja da nudi mogućnost ponovnoga promišljanja i oblikovanja vlastite egzistencije kroz odgovorno i svrhovito djelovanje.
Navedeno nije lišeno kičeraja, primjerice u sentimentalnoj sceni kada junaci dobivaju sklonište na farmi skladne i idilične afroameričke obitelji, koju šikaniraju lokalni predstavnici multinacionalne kompanije. Profesor Xavier tada kaže Loganu da se dobro osvrne oko sebe jer je to čemu teži i što još uvijek, unatoč svemu, može postići, premda je cijela sekvenca zaogrnuta velom ambivalencije jer će klimaks doživjeti krvavim i nasilnim ukrštavanjem pastoralnoga sna i društveno-ekonomske stvarnosti.
Mangoldov film pokazuje se iznimno politički aktualnim i relevantnim jer bliska se budućnost koristi kao svojevrsna osmatračnica za sadašnjost. Mutanti su u Foxovu seriju još od Singerove prve ekranizacije (X-Men) iz 2003. godine fingirali kao metafora za drugost, koja je primjenjiva na sve ono što određena kultura ne (pre)poznaje ili čega se boji i što odbacuje – u rasponu od drugih rasa, etniciteta, roda, seksualnih orijentacija… Drugi su uvijek svedeni na prijetnju, ali upućuju i na povratak društvenoga potisnutoga jer dominantna većina na njih projicira vlastite stavove, neprijateljstva, neželjene osobine, što se pokazuje vrlo poticajnim za promišljanje u našoj suvremenosti koju karakterizira porast populističkih režima te sve veće ksenofobije i konzervativnih društvenih tendencija. Pritom je prostorna dimenzija djela vrlo znakovita: Loganovo izmještanje ide od Meksika preko Sjedinjenim Američkih Država do Kanade. Granični prijelaz između Meksika i Sjedinjenih Država nekoliko se puta prikazuje te čini oštru razdjelnicu između pustopašnoga života u Kaliforniji, kojem protagonist kao vozač limuzine svjedoči, te oronulosti meksičkih ruralnih predjela.
Amerika sada koristi siromašno meksičko stanovništvo za eksperimente kojima stvara novu, umjetno tvorenu generaciju mutanata – Drugih, dok ih sama ne želi prihvatiti te ih odbacuje. Oni su jedino dobri da budu iskorišteni u vojne i destruktivne svrhe. Na suprotnom polu nalazi se Kanada kao svojevrsna utopija kojoj društveno marginalizirani streme. Dakle, između Meksika i Kanade smjestile su se ekstremističke i trampovske Sjedinjene Države u kojima opasno raste ksenofobija te prevladavaju interesi krupnoga kapitala, što je dodatno podcrtano podzapletom s afroameričkom obitelji, koju multinacionalna kompanija zastrašivanjem želi istisnuti s njihove zemlje.
Osvježenje je što su autori odlučili naglasak staviti na proživljavanja protagonista te na društvene i političke aspekte mogućega svijeta, koji zrcale određene trendove primjetne u sadašnjem trenutku. Pritom su izbjegavali pretjerano korištenje animacije kako bi cjelina djelovala realističnije. Zamjetno je da su akcijski prizori u odnosu na prijašnje izdanke dvaju serijala mnogo nasilniji, brutalniji i krvaviji, što se funkcionalno koristi da bi se naglasila narav društva kojim se protagonisti kreću. Nasilje se tako koristi kao svojevrsna kritika eskalacije nasilja. Jedina zamjerka u fabularnoj kombinatorici je uključivanje Wolverinova mlađeg i bezosjećajnog dvojnika, pa je bez te suvišne atrakcije cjelina mogla proći te je za nijansu mogla biti kraća.
filmovi
