Lokalni izbori su iza nas, a ispred nas je ili magija kreiranja uspješnog života lokalnih zajednica ili odustajanje od ideala proklamiranih u kampanji.
Lokalni izbori nisu veliki izbori, tu se ne odlučuje o velikim političkim temama, na lokalnim izborima se biraju sadržaji koji su bitni za našu svakodnevnicu, zato su ti izbori, kada ih se gleda s razine egzistencijalne prakse, najveći i najbitniji izbori.
Ne postoji bitnija stvar od vrtića za dijete, škole za učenike, sigurnih nogostupa za pješake, biciklističkih staza za bicikliste, socijalnih programa za ugrožene skupine ili zelenih površina za sve stanovnike nekog mjesta.
Ove male, a za život lokalne zajednice najbitnije stvari, birale su se na proteklim izborima. Na lokalnim izborima rješava se problem zbrinjavanja otpada, dostupnost sportskih programa, na lokalnim izborima se rješava problem kvartovskih parkirališta, baš kao i što se prostornim planiranjem određuje izgled, razvoj i kvaliteta života mjesta u kojemu živimo.
Ako postoje izbori na kojima se očitujemo kao emocionalna, moralna, solidarna i slobodna bića, onda su to nedvojbeno lokalni izbori. No, ako, s druge strane, uzmemo u obzir podatak da na ove izbore u prosjeku izlazi svega 40 posto građana, onda je sasvim jasno da je temeljni problem naše demokracije nedovoljno razvijena građanska svijest.
Ako postoje izbori na kojima se očitujemo kao emocionalna, moralna, solidarna i slobodna bića, onda su to nedvojbeno lokalni izbori. No, ako, s druge strane, uzmemo u obzir podatak da na ove izbore u prosjeku izlazi svega 40 posto građana, onda je sasvim jasno da je temeljni problem naše demokracije nedovoljno razvijena građanska svijest
Građani ne žive u tuđem svijetu, a oni koji ne pristupaju biralištima, pristaju biti dobrovoljni disidenti u vlastitoj sredini. Građani ne mogu biti i nisu dobrovoljni disidenti, oni su zainteresirani i aktivni sukreatori javnog života.
Dobrovoljni disidenti ne razlikuju se od neslobodnih glasača koji ne smiju autonomno odrediti za koga će glasati, jer ih nadzire nedemokratska snaga stranke koja im, uglavnom radnim mjestom ili nekim drugim za ucjenjivanje pogodnim sadržajem, određuje za koga moraju glasati.
Takvi su kontrolirani i neslobodni, takvi ne žive u vlastitom svijetu, oni žive u tuđini stranačkog svijeta. Zbog toga su, što je najtragičnije, sretni i ponosni. Jasno je da njihov ponos, zapravo, nije njihov ponos, nego im je stranka naredila da budu sretni i ponosni.
Takvi su, u demokratskom, povijesnom i antropološkom smislu, izgubljena bića. Dobro je što zbog takvih postoji netko tko će im određivati smisao života jer oni ili to nisu u stanju ili se panično boje stupiti na povijesnu scenu kao autonomna bića, pa se predaju u ruke drugih da to čine umjesto njih.
Iz filozofije egzistencije poznato je da ponavljanje jedne te iste stvari ili, ako se radi o političkoj stvarnosti, ponavljanje istih politika ili istih političkih opcija, rezultira stanjem očaja.
Ljudi su bića koja se nalaze u vremenu, najvjerojatnije su ljudi jedina bića koja se identificiraju s vremenom.
Svaki čovjek je svjestan, ili bi makar trebao biti svjestan, da je vremenit i da mu vrijeme omogućava napuštanje prethodnih pozicija. Čovjek naprosto stari i mijenja se.
Baš kao što čovjek stari i mijenja se, jednako tako stare i mijenjaju se strukture koje čovjeku omogućavaju da bude prisutan na povijesnoj pozornici, a jedna od tih struktura je nedvojbeno politička struktura.
Kada u nekom mjestu ne postoji promjena političkih struktura, to mjesto je očajno mjesto jer se u njemu ništa ne događa. U tom mjestu se stalno vraća ista stvarnosti. To mjesto je izvan vremena, ono nema budućnosti. Tu je vrijeme stalo, tu nema nikakvih novih mogućnosti. Sve se zna, zato što se uvijek isti sadržaj ponavlja.
Na lokalnim izborima mnoge su sredine odlučile napustiti ponavljanje i izabrati nove političke opcije. Mnoge sredine su, također, odlučile ostati izvan vremena i mogućnosti promjena te su zadržale iste političke opcije i isti politički sadržaj koji su već iskusili i koji žele opet iskusiti.
Prvi su se odlučili za promjene i rizik novoga, a drugi su se odlučili za očaj ponavljanja i još jednu istost.
Iako je moguće da se očekivana politička promjena pretvori u razočaranost, ipak je bolje biti razočaran, nego zatvoren u beživotni krug ponavljanja i nekretanja.
Razočaran čovjek ima ideala, jer da ih nema, ne bi se mogao razočarati. Čovjek koji želi da mu se jedna te ista stvarnost stalno ponavlja, ostao je bez ideala. On se ne može razočarati jer u sebi, naprosto, ne nosi nikakvu vrijednost.
Iako je javni život igra, ta igra nam je potrebna jer nastaje uslijed izvanjštenja i transformacije naše nutrine. Javni život je, zapravo, materijalizacija naše nutrine ili našeg duhovnog života. Koliko smo humani, toliko ćemo vrtića, škola, domova za stare i nemoćne, dječjih igrališta ili parkova materijalizirati.
Lokalni izbori su, dakle, materijalizacija naše duhovnosti i naše humanosti.
Kada u nekom gradu vidite uređene prometnice i moderne škole, kada na igralištima čujete radosne glasove djece, a u parkovima vidite sretne umirovljenike koji sjede na klupama i razgovaraju, nesumnjivo je riječ o humanom gradu i o građanima koji su svjesni toga da su oni, zato što su humani i u sebi nose vrijednosti, svojim izborom birali one politike koje će materijalizirati njihovu humanost i pretvoriti je u uređene prometnice, moderne škole, dječja igrališta i gradske parkove.
Kada u nekom mjestu ne postoji promjena političkih struktura, to mjesto je očajno mjesto jer se u njemu ništa ne događa. U tom mjestu se stalno vraća ista stvarnosti. To mjesto je izvan vremena, ono nema budućnosti. Tu je vrijeme stalo, tu nema nikakvih novih mogućnosti. Sve se zna, zato što se uvijek isti sadržaj ponavlja
Oni koji nisu izašli na birališta, ne žele da njihova humanost bude materijalizirana. Oni žele živjeti ili u svijetu materijalizirane humanosti drugih ili u svijetu ponavljanja. Riječ je, dakle, o uljezima u javnom životu.
Oni koji su birali ponavljanje, zbog toga što se nalaze izvan vremena, odnosno zbog toga što se nalaze u stanju neprestanog vraćanja iste već odvremenovane stvarnosti, utvaraju da se nalaze u religijskom stanju svetosti ili spasa, utvaraju da su bitni i odabrani, da su izvojevali pobjedu nad mitskim neprijateljima.
Mitomanija obilježava sva ponavljanja u kojima nestaje i sama mogućnost materijalizacije nečije humanosti.
Lokalni izbori su prvorazredni izbori na kojima dolazi do izražaja naša humanost i naša vremenitost. To su izbori istine o nama i o našem vremenu.
Ne nalaze se u istom vremenu Split, Zagreb, Zadar i Rijeka. Istina o Zagrebu drugačija je od istine o Zadru ili Splitu. Gradu vrijeme daju ili oduzimaju građani, oni grad, na lokalnim izborima, čine humanim ili nehumanim, istinitim ili lažnim.
Naravno, kao što svi gradovi nisu isti, tako ni svi građani nekog grada nisu isti. Uvijek se razlikujemo i nikada se ne nalazimo u istom vremenu. U našem vremenu se nalaze ljudi koji s nama dijele isti pogled na humanost.
Kada čujete da je netko na izborima osvojio 62%, a netko 14% glasova birača izašlih na birališta, to samo znači da u nekom gradu 62%, odnosno 14% ljudi živi u istom vremenu i da ih povezuje ista razina humanosti.
