U prvi mah pomislih: Lustracija, zašto ne? Bilo bi baš super da znam tko mi je baku i mamu pratio 45 godina. Tko je i zašto oduzeo glasačko pravo baki, bacio ju na ulicu s jednogodišnjim djetetom, zašto je morala raditi samo muške poslove, zašto je mama morala hoditi iz ruke u ruku da bi preživjela i odrasla u predivnu ženu...
Puno je tu pitanja koje stvaraju gorčinu. Pomisliš na taj grčko-udbaški stil hrvanja tuđim sudbinama i poželiš ih sve ''rasvijetliti'' da se to više nikada ne dogodi. No, onda sjedneš, udahneš i zamisliš se.
Mnogih od tih zločinaca više nema među živima. Ako si vjernik, nadaš se da im se sudi u paklu, ako nisi, onda da im neki pas piša na uglancanom mramoru kupljenim crveno-buržujskim novcem. I opet gorčina i zaustavljanje. OZNA, UDBA i bogzna koje druge službe imale su svoje negativce no i pozitivce. Možda je to ''izdajnička'' misao s desne bande, no dosta je tih agenata ostalo na poljima Slavonije, Korduna ili dalmatinskog krša bojujući za hrvatsku neovisnost.
Lustracija je možda imala smisla prije 25 godina kad su se razračunavali crveni i crni. Zapravo, nije ni tada jer je Tuđman tada svjesno forsirao ideju pomirbe znajući da u ratu drugačije i ne može biti.
Danas, kad gledaš što se sve događalo u ovih gotovo tri desetljeća samostalnosti, zastaneš i pitaš se: Tko je tu, zapravo, crni, a tko crveni? Nakralo se tu i današnjih Hrvatina, i udbaške djece, pomiješalo u pretvorbeni frape i zagospodarilo nad hrvatskim pukom brišući jasne granice tko će koga povući na dno lustracijom. Tko zna koliko bi rodbine prestalo međusobno razgovarati kad bi se saznala ''istina''. A istinu velikih udbaških riba nikada nećemo saznati jer su ti veliki igrači još odavna napisali svoj novi ''ratni put'' kojem više nitko neće moći ući u trag. Pa ni pedantni Nijemci ne mogu probiti ''omertu'', zakon šutnje. Udbaška korozija zahvatila je kralježničku vertikalu samog društva i lustracija bi urušila sam sustav odozdo prema gore. Vjerojatno bi se svi pobili međusobno.
Ne, lustracija nema smisla, koliko god nas boljela nepravda prošlosti. Ekstremna desnica namjerno reže stare ožiljke ne bi li skrenuli pozornost s činjenice da nam je vlada neozbiljna i necjelovita ko meksička sapunica. Stručnjaci, bivši politički zatvorenici, ali i dio naroda ne žele lustraciju. Koga biste rasvijetlili? Nemoćne starce, blijedog Manolića, nekog poznatog političara? Leševe? Mafiju? Hoće li nam to vratiti sve upropaštene tvornice, otkriti tajne račune samozatajnih bogataša ili nas odvesti u budućnost?
Još nisam čuo da je netko napredovao vraćanjem u prošlost. Navodno je Poljacima uspjela lustracija. Poljacima ne treba pola godine da skupe vladu. Rade na gospodarstvu, zaštiti domaćeg tržišta, poljoprivrede, ulažu u znanje. A Hrvatska? Polako se pretvaramo u polupismen narod željan vlastite krvi. Lustracija? Koliko god mi zavodljivo zvučala i titrala niskim pobudama, ipak ne.
Kako je rekao bivši politički zatvorenik Đuro Perica: '' Oče naš, otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim...''
Pa, ako smo vjernici, više ni ne trebamo. Oprost je težak. Teško je praštati sebi, a kamoli drugima, kamoli tako težak grijeh. No, vjera nas uči da svoje srce pružamo na dlanu pa makar se doveli do zida. Lustracija, to bi bio zid pred koji bi doveli Hrvatsku da ju strijelja streljački vod sačinjen od njezine djece.
seebiz
