Krajem studenoga, albanski je premijer, Edi Rama, na zajedničkoj sjednici Vlada Albanije i Kosova predstavio strategiju ujedinjenja Albanaca do 2025. godine, u okviru nacionalnog projekta ujedinjenja Albanije i Kosova. Albanija ne može beskonačno čekati na ulazak u EU, niti Kosovo viznu liberalizaciju, stoga Albanci, suočeni s brojnim izazovima, moraju imati zajedničku budućnost – naglasio je Rama. Nesumnjivo, albanska je politika već sada najveći dobitnik turbulentnih zbivanja na jugoistoku Europe, a zahvaljujući svom strpljivom, upornom i konzistentnom djelovanju zacijelo će tu poziciju zadržati do kraja velikog balkanskog geopolitičkog nadmetanja i preslagivanja.
Jugoistok Europe, svakako je pred novom prekretnicom geopolitičkog preslagivanja koji je u svojoj biti balkanski rudiment mirovnog poretka utemeljenog na stoljeće starim Versailleskim sporazumima, te na pragu nove mnogo opasnije faze konfiguracije odnosa snaga i državnih entiteta na balkanskim prostorima. Naime, Balkan koji predstavlja istočna vrata Mediterana ili kako navodi Samuel Huntington „kontaktnu zonu civilizacija“ – zapadne, pravoslavne i islamske, granično je područje između Europe i Bliskog istoka. Stoga je regija u posthladnoratovskom razdoblju poprište stalnog nadmetanja nekoliko sukobljenih geopolitičkih aktera – srednjoevropskog kontinentalizma (Njemačka i Austrija), ruskog euroazijanizma, turskog neoosmanizma i osobito utjecajnog angloameričkog atlantizma (SAD i Velika Britanija).
Kakve su realne perspektive ostvarenja velikoalbanskog projekta, mogu li Albanci ostvariti svoj „nacionalni san“ i u srcu Balkana stvoriti homogenu velikoalbansku državu, vrlo su intrigantna pitanja koja mogu promijeniti geopolitičku realnost regije. Naime, stvaranje „prirodne“ ili Velike Albanije već niz godina podupiru Sjedinjene Američke Države koje na Kosovu imaju jednu od najvećih vojnih baza u ovom dijelu Europe (Bondsteel). Za američku i savezničku (NATO) politiku dvije albanske nacionalne države – Albanija i Kosovo – ključne su na prostorima jugoistočne Europe. Albanski korpus jedini je siguran saveznik SAD-a, za kojeg Washington pouzdano može znati da ga nikada neće izdati i koji, nakon tri desetljeća balkanskih razračunavanja, očito izrasta u silu koja svojim ojačanim utjecajem može jamčiti novi mirovni poredak na Balkanu. Uz američku podršku, ujedinjena Albanska država trebala bi obuzdati umišljene regionalne ratoborne, geopolitički lažne veličine koje više od stoljeća svojim beskrajnim sukobima tresu Balkan i kroz periodične ratne obračune čine od njega nestabilnu regiju.
Albanija i Kosovo neobično su važni strateški saveznici, pomoću kojih Sjedinjene Države kontroliraju vrata Jadrana (Otrantska vrata), te tako spriječavaju prodor ruskog utjecaja prema jugoistoku Europe. Osobito nakon ulaska Crne Gore u NATO, SAD su uspostavile potpuni nadzor nad prostorom Jadranskog mora što je definitivno onemogućilo projekciju ruskih interesa na prostoru Zapadnog Balkana. Ovako uspostavljenom kontrolom, Sjedinjene Države čvrsto nadziru i rute budućih plinovoda i pozicije plinskih terminala. Kroz Albaniju će prolaziti važan Transjadranski plinovod (Trans Adriatic Pipeline – TAP) koji se postavlja između tursko – grčke granice i Italije, a povezan je s plinovodom Trans Anatolian Pipeline – TANAP kojim se iz azerbajdžanskog nalazišta Shah Deniz 2 na Kaspijskom moru, kroz Tursku, osigurava dostava plina za Europu. Na njega se planira do 2020. godine priključiti Transjadranski plinovod – TAP koji svojim kopnenim dijelom prolazi kroz Grčku i Albaniju i dalje vodi prema Italiji preko podvodnog dijela kroz Otranska vrata. Plinovod TAP dijelu jugoistočne Europe, uključujući Bugarsku, Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Hrvatsku, osigurava neovisnost o ruskom plinu. Povezivanje TAP-a s Italijom preko podvodnoga dijela, kroz Otrant, omogućava daljnji transport kaspijskog plina na neka od najvećih europskih tržišta poput Njemačke, Francuske i Austrije. Dio plinovoda kroz Albaniju počinje kod grada Qendër Bilisht na granici s Grčkom i vodi do albanske obale 17 km sjeverozapadno od Fiera. Od albanske obale podvodni dio TAP-a postavit će se u dužini od 105 km, na jugu Italije u zoni Lecce. Oba plinovoda su djelovi južnog plinskog koridora za opskrbu Europe (Southern Gas Corridor)
Kontrolom Otranta, Albanija zajedno s Italijom (pod američkim i NATO patronatom) kontrolira i završni dio kineskog pomorskog puta svile „Maritime Silk Road“(MSR) koji se proteže od Tihog i Indijskog oceana, sa zahvatom Perzijskog zaljeva, do Crvenog mora, Sueskog kanala i Sredozemnog mora, te na kraju sjevernog Jadrana, Rijeke, Kopra i Venecije, gradova koji bi bili središta daljnje trgovine prema unutrašnjosti Europe. Pomorski put MSR dio je kineske strategije „One Belt, One Road“, jednog od najvećih, ikad viđenih projekata povezivanja azijskog i europskog tržišta putem mreže prometnica, kopnenih i pomorskih putova, zrakoplovnih ruta i komunikacijskih mreža koji bi omogućili do sada neviđenu trgovačku ekspanziju i gospodarsku korist, a Kini osigurali snažnu ulogu na globalnoj razini.
U tom kontekstu, projekt stvaranja Velike Albanije iza kojeg stoje sve dosadašnje posthladnoratovske administracije Sjedinjenih Država i Velike Britanije postaje geostrateški vrlo važan. Projekt ujedinjenja je već praktično i pravno realiziran, budući da granice između Kosova i Albanije, kao i granica između Kosova i zapadne Makedonije, zapravo ne postoje. Formalno priznanje stvaranja „Velike Albanije“ koja poseže za prostorom zapadne Makedonije, južnim i istočnim djelovima Crne Gore (Ulcinj i djelovi općina Plav i Rožaje), dolinom Preševa u južnoj Srbiji, te grčkim južnim Epirom, djelovima tuđih država, izazvalo bi kompletni kaos i novi rat u regiji. U ovom trenutku implementacija koncepta ujedinjene Albanije postiže se kroz „usisavanje“ cijele regije u NATO i Europsku uniju.
Albanski premijer Edi Rama još je prošle godine u kosovskom Parlamentu, predstavio ideju o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici Albanije i Kosova, zajedničkim diplomatskim predstavništvima, kao i o izboru zajedničkog predsjednika. Ideja zajedničke budućnosti Kosova i Albanije, iznijeta prigodom obilježavanja desetogodišnjice neovisnosti Kosova, simbolizira nacionalno jedinstvo i neodvojiv politički interes dviju zemalja da objedine teritorij. Odnosi između Kosova i Albanije već sada su vrlo intenzivni u različitim područjima političke, gospodarske i kulturne suradnje, granica između dvije zemlje praktički ne postoji, a Rama je najavio i stvaranje jedinstvenog obrazovnog sustava, kao i jedinstveno zajedničko tržište bez ograničenja i carina. Plan integracije Albanaca u Veliku Albaniju ili „prirodnu“ Albaniju pripremljen je već krajem 90.-tih godina, unutar Albanske akademije znanosti. Plan ima nekoliko faza – prva je svakako ujedinjenje Albanije s Kosovom, zatim sa zapadnom Makedonijom (Ilirida), slijedi integracija Albanaca na jugu Srbije (Dardanija), istovremeno s Albancima na prostoru Crne Gore (Malesija). Sjeverni dio Grčke (Ćemerija) zadnji je na redu.
Članstvo u NATO-u i EU za albanske/kosovske političke elite zapravo predstavlja jedini mogući, time i vrlo logičan put za ostvarenje vlastitih povijesnih ciljeva – objedinjavanja nacionalnih teritorija. Naime, Albanci nikada ne bi uspjeli osigurati teritorijalno objedinjavanje područja naseljenim Albancima bez pomoći NATO-a, Sjedinjenih Država i Velike Britanije koje su opet velikoalbanske težnje prepoznali kao najbolji instrument za ostvarenje vlastitih geopolitičkih ciljeva. Sada postaje sasvim očito da je albanska politika već sada najveći dobitnik na jugoistoku Europe, upravo zahvaljujući svom strateški promišljenom, strpljivom, upornom i konzistentnom djelovanju.
Detronizacija starog Versailleskog poretka, stvorenog nakon Prvog svjetskog rata, u pozadini je bliskoistočnih geopolitičkih turbolencija i ratnih razračunavanja. Usporedno, a da toga nismo niti svjesni, taj proces postupno se i gotovo neprimjetno prebacuje na europske prostore, prije svega na jugoistok Europe, kao svojevrsni početak otvaranja europskog geopolitičkog „patent zatvarača“. Ukoliko agende regionalnih i globalnih sila i slijed zbivanja ne promjene smjer, „raskopčat“ će se mirovni poredak, ne samo jugoistoka Europe, nego i cijele Srednje i Istočne Europe. Zemljopisne karte po kojima se ucrtavaju buduće teritorijalne promjene i planovi za „povrat“ izgubljenih teritorija, već su na stolovima srednjoeuropskih prijestolnica Nove Europe. Ti procesi se pokušavaju potisnuti i prikriti odorom euroatlanskih integracija, tako da su u ovom trenutku jedva vidljivi, ali su aspiracije pojedinačnih članica Europske unije sve snažnije i nitko ne može predvidjeti konačne učinke procesa koji se nedvojbeno odvija.
Pravo lice onoga što se pod ruhom europskih integracija stvarno događa u cijeloj Europi zorno pokazuje upravo jugoistok Europe, još uvijek nepokriven euroatlanskim procesima kao „carevim novim ruhom“. Naime, jedini nacionalni i politički entitet na prostorima Jugoistočne Europe koji je uistinu sagledao stanje stvari u svim njegovim aspektima, uključujući i povjesnu dimenziju, te spoznaji prilagodio djelovanje je albanski. Albanskom političkom korpusu (ili geniju) dugoročno utemeljenom na grubom realističkom pogledu na stvarnost nije bilo potrebno dijete koje će vikati da je car gol. Albanci su realnost odnosa i procesa koji su davno počeli (neke od njih su i sami incirali) shvatili i prihvatili prije više desetljeća. Upravo to će albanskoj politici u narednoj opasnoj fazi balkanskog geopolitičkog preslagivanja osigurati dominantan položaj i utjecaj na Balkanu, čak i u uvjetima vrlo vjerojatnih ratnih razračunavanja. Uistinu, nije teško uočiti da je albanska politika zapravo najveći dobitnik svega što se zbivalo na balkanskim prostorima i nema razloga sumnjati da će tu svoju poziciju održati i tijekom završnog čina procesa stvaranja nove geopolitičke konstrukcije jugoistoka Europe, Srednje i Istočne Europe.
Albanska politika na regionalnoj i na široj razini u cijelom svom rasponu potpuno je usklađena s politikom SAD-a i najmoćnijih država Zapada, ali ne na bazi slijepe poslušnosti, ulagivanja i potčinjavanja (što je praksa svih ostalih država nastalih raspadom SFRJ). Albanska se politika nametnula kao ravnopravni partner i vrlo utjecajni regionalni čimbenik. Albanska politika vođena iz Tirane i Prištine svoju strategiju pokušava, a čini se i uspijeva prilagoditi svojim dugoročnim strateškim interesima, uz istovremenu opću suglasnost i potporu Zapada. Za to je potrebno ipak nešto više od pukog iskazivanja vjernosti sklopljenim savezništvima, emotivnih ispada, napuhavanja i širenja „perja“. Potrebno je uzajamno povjerenje koje je albanska politika uspjela izgraditi sa SAD-om i saveznicima, a za to je pak bilo potrebno strpljenje i mudrost koji ovaj (možda) najstariji narod na Balkanu itekako ima.
Albanija će u slijedećem razdoblju, najvjerojatnije u nekoj vrsti zajednice s Kosovom, ali i drugim albanskim teritorijima, na jugoistoku Europe imati poziciju kakvu na bliskoistočnim prostorima, za SAD i zapadne saveznike, ima Izrael. Naime, bliskoistočni prostor, kao i prostor jugoistoka Europe komplementarne su cjeline ne samo kao dio strateške poveznice Europe s Bliskim istokom i dalje Azije, nego i zbog svoje povijesne dimenzije. Obje regije su bile pod vladavinom Osmanskog carstva, imaju sličan povjesni razvoj i izraženu nesposobnost formatiranja regionalnog mirovnog sustava i promišljanja budućnosti. Povijest na tim prostorima ima puno veću ulogu nego promišljanje budućeg razvoja. Albanski realni pogled na sadašnjost i okrenutost ka budućnosti, za SAD i saveznike biti će nužni korektiv pri rekonstrukciji regije u kojoj Rusija ima sve manji utjecaj i za koji pokazuje sve manje interesa.
Albanija, zajedno s Turskom koja je također članica NATO-a, kontrolira europski prilaz strateškom koridoru koji je poveznica Europe s Bliskim istokom. No pritom je istovremeno i konkurent Turskoj koja u sve većoj mjeri pokušava voditi, sa SAD-om i Zapadom neusklađenu politiku usmjerenu na projekciju svojih neosmanskih geopolitičkih vizija kako prema Bliskom istoku tako i prema Balkanu. Albanija, kao bliski saveznik SAD-a i turski konkurent na balkanskim prostorima, obuzdava turski utjecaj na Balkanu i stoga je nezamjenjiva u ovome trenutku za američku i savezničku politiku.
Albanski nacionalni korpus koji sadržava i kršćane i muslimane, ima izuzetnu unutarnju čvrstoću na koju ne utječu vjerske razlike. Također, ne postoji ideologija koja bi izazvala podijeljenost albanskoga naroda. Da je tomu tako pokazuje činjenica da je jedan od najistaknutijih albanskih geopolitičkih stratega Koço Danaj, nekada za komunističkog režima Envera Hoxhe obavljao visoke funkcije u komunističkoj partiji. Danas, on teoretski definira platformu ujedinjenja svih albanskih zemalja u jednu državu, uz potporu većine albanskoga naroda. Jedinstvo albanskoga korpusa, bez obzira na ideološke, vjerske, pa i klanovske različitosti, čini okosnicu njegove geopolitičke moći i razlog dosadašnjih uspjeha i probitaka, te zalog transformacije Albanije u ključnu silu jugoistoka Europe. Samo jedinstveni entitet može biti pouzdan saveznik SAD-u koji neće donositi nelojalne i nesuvisle odluke i pokušavati paktirati s drugima.
geopolitika
Jugoistok Europe, svakako je pred novom prekretnicom geopolitičkog preslagivanja koji je u svojoj biti balkanski rudiment mirovnog poretka utemeljenog na stoljeće starim Versailleskim sporazumima, te na pragu nove mnogo opasnije faze konfiguracije odnosa snaga i državnih entiteta na balkanskim prostorima. Naime, Balkan koji predstavlja istočna vrata Mediterana ili kako navodi Samuel Huntington „kontaktnu zonu civilizacija“ – zapadne, pravoslavne i islamske, granično je područje između Europe i Bliskog istoka. Stoga je regija u posthladnoratovskom razdoblju poprište stalnog nadmetanja nekoliko sukobljenih geopolitičkih aktera – srednjoevropskog kontinentalizma (Njemačka i Austrija), ruskog euroazijanizma, turskog neoosmanizma i osobito utjecajnog angloameričkog atlantizma (SAD i Velika Britanija).
Kakve su realne perspektive ostvarenja velikoalbanskog projekta, mogu li Albanci ostvariti svoj „nacionalni san“ i u srcu Balkana stvoriti homogenu velikoalbansku državu, vrlo su intrigantna pitanja koja mogu promijeniti geopolitičku realnost regije. Naime, stvaranje „prirodne“ ili Velike Albanije već niz godina podupiru Sjedinjene Američke Države koje na Kosovu imaju jednu od najvećih vojnih baza u ovom dijelu Europe (Bondsteel). Za američku i savezničku (NATO) politiku dvije albanske nacionalne države – Albanija i Kosovo – ključne su na prostorima jugoistočne Europe. Albanski korpus jedini je siguran saveznik SAD-a, za kojeg Washington pouzdano može znati da ga nikada neće izdati i koji, nakon tri desetljeća balkanskih razračunavanja, očito izrasta u silu koja svojim ojačanim utjecajem može jamčiti novi mirovni poredak na Balkanu. Uz američku podršku, ujedinjena Albanska država trebala bi obuzdati umišljene regionalne ratoborne, geopolitički lažne veličine koje više od stoljeća svojim beskrajnim sukobima tresu Balkan i kroz periodične ratne obračune čine od njega nestabilnu regiju.
Albanija i Kosovo neobično su važni strateški saveznici, pomoću kojih Sjedinjene Države kontroliraju vrata Jadrana (Otrantska vrata), te tako spriječavaju prodor ruskog utjecaja prema jugoistoku Europe. Osobito nakon ulaska Crne Gore u NATO, SAD su uspostavile potpuni nadzor nad prostorom Jadranskog mora što je definitivno onemogućilo projekciju ruskih interesa na prostoru Zapadnog Balkana. Ovako uspostavljenom kontrolom, Sjedinjene Države čvrsto nadziru i rute budućih plinovoda i pozicije plinskih terminala. Kroz Albaniju će prolaziti važan Transjadranski plinovod (Trans Adriatic Pipeline – TAP) koji se postavlja između tursko – grčke granice i Italije, a povezan je s plinovodom Trans Anatolian Pipeline – TANAP kojim se iz azerbajdžanskog nalazišta Shah Deniz 2 na Kaspijskom moru, kroz Tursku, osigurava dostava plina za Europu. Na njega se planira do 2020. godine priključiti Transjadranski plinovod – TAP koji svojim kopnenim dijelom prolazi kroz Grčku i Albaniju i dalje vodi prema Italiji preko podvodnog dijela kroz Otranska vrata. Plinovod TAP dijelu jugoistočne Europe, uključujući Bugarsku, Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Hrvatsku, osigurava neovisnost o ruskom plinu. Povezivanje TAP-a s Italijom preko podvodnoga dijela, kroz Otrant, omogućava daljnji transport kaspijskog plina na neka od najvećih europskih tržišta poput Njemačke, Francuske i Austrije. Dio plinovoda kroz Albaniju počinje kod grada Qendër Bilisht na granici s Grčkom i vodi do albanske obale 17 km sjeverozapadno od Fiera. Od albanske obale podvodni dio TAP-a postavit će se u dužini od 105 km, na jugu Italije u zoni Lecce. Oba plinovoda su djelovi južnog plinskog koridora za opskrbu Europe (Southern Gas Corridor)
Kontrolom Otranta, Albanija zajedno s Italijom (pod američkim i NATO patronatom) kontrolira i završni dio kineskog pomorskog puta svile „Maritime Silk Road“(MSR) koji se proteže od Tihog i Indijskog oceana, sa zahvatom Perzijskog zaljeva, do Crvenog mora, Sueskog kanala i Sredozemnog mora, te na kraju sjevernog Jadrana, Rijeke, Kopra i Venecije, gradova koji bi bili središta daljnje trgovine prema unutrašnjosti Europe. Pomorski put MSR dio je kineske strategije „One Belt, One Road“, jednog od najvećih, ikad viđenih projekata povezivanja azijskog i europskog tržišta putem mreže prometnica, kopnenih i pomorskih putova, zrakoplovnih ruta i komunikacijskih mreža koji bi omogućili do sada neviđenu trgovačku ekspanziju i gospodarsku korist, a Kini osigurali snažnu ulogu na globalnoj razini.
U tom kontekstu, projekt stvaranja Velike Albanije iza kojeg stoje sve dosadašnje posthladnoratovske administracije Sjedinjenih Država i Velike Britanije postaje geostrateški vrlo važan. Projekt ujedinjenja je već praktično i pravno realiziran, budući da granice između Kosova i Albanije, kao i granica između Kosova i zapadne Makedonije, zapravo ne postoje. Formalno priznanje stvaranja „Velike Albanije“ koja poseže za prostorom zapadne Makedonije, južnim i istočnim djelovima Crne Gore (Ulcinj i djelovi općina Plav i Rožaje), dolinom Preševa u južnoj Srbiji, te grčkim južnim Epirom, djelovima tuđih država, izazvalo bi kompletni kaos i novi rat u regiji. U ovom trenutku implementacija koncepta ujedinjene Albanije postiže se kroz „usisavanje“ cijele regije u NATO i Europsku uniju.
Albanski premijer Edi Rama još je prošle godine u kosovskom Parlamentu, predstavio ideju o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici Albanije i Kosova, zajedničkim diplomatskim predstavništvima, kao i o izboru zajedničkog predsjednika. Ideja zajedničke budućnosti Kosova i Albanije, iznijeta prigodom obilježavanja desetogodišnjice neovisnosti Kosova, simbolizira nacionalno jedinstvo i neodvojiv politički interes dviju zemalja da objedine teritorij. Odnosi između Kosova i Albanije već sada su vrlo intenzivni u različitim područjima političke, gospodarske i kulturne suradnje, granica između dvije zemlje praktički ne postoji, a Rama je najavio i stvaranje jedinstvenog obrazovnog sustava, kao i jedinstveno zajedničko tržište bez ograničenja i carina. Plan integracije Albanaca u Veliku Albaniju ili „prirodnu“ Albaniju pripremljen je već krajem 90.-tih godina, unutar Albanske akademije znanosti. Plan ima nekoliko faza – prva je svakako ujedinjenje Albanije s Kosovom, zatim sa zapadnom Makedonijom (Ilirida), slijedi integracija Albanaca na jugu Srbije (Dardanija), istovremeno s Albancima na prostoru Crne Gore (Malesija). Sjeverni dio Grčke (Ćemerija) zadnji je na redu.
Članstvo u NATO-u i EU za albanske/kosovske političke elite zapravo predstavlja jedini mogući, time i vrlo logičan put za ostvarenje vlastitih povijesnih ciljeva – objedinjavanja nacionalnih teritorija. Naime, Albanci nikada ne bi uspjeli osigurati teritorijalno objedinjavanje područja naseljenim Albancima bez pomoći NATO-a, Sjedinjenih Država i Velike Britanije koje su opet velikoalbanske težnje prepoznali kao najbolji instrument za ostvarenje vlastitih geopolitičkih ciljeva. Sada postaje sasvim očito da je albanska politika već sada najveći dobitnik na jugoistoku Europe, upravo zahvaljujući svom strateški promišljenom, strpljivom, upornom i konzistentnom djelovanju.
Detronizacija starog Versailleskog poretka, stvorenog nakon Prvog svjetskog rata, u pozadini je bliskoistočnih geopolitičkih turbolencija i ratnih razračunavanja. Usporedno, a da toga nismo niti svjesni, taj proces postupno se i gotovo neprimjetno prebacuje na europske prostore, prije svega na jugoistok Europe, kao svojevrsni početak otvaranja europskog geopolitičkog „patent zatvarača“. Ukoliko agende regionalnih i globalnih sila i slijed zbivanja ne promjene smjer, „raskopčat“ će se mirovni poredak, ne samo jugoistoka Europe, nego i cijele Srednje i Istočne Europe. Zemljopisne karte po kojima se ucrtavaju buduće teritorijalne promjene i planovi za „povrat“ izgubljenih teritorija, već su na stolovima srednjoeuropskih prijestolnica Nove Europe. Ti procesi se pokušavaju potisnuti i prikriti odorom euroatlanskih integracija, tako da su u ovom trenutku jedva vidljivi, ali su aspiracije pojedinačnih članica Europske unije sve snažnije i nitko ne može predvidjeti konačne učinke procesa koji se nedvojbeno odvija.
Pravo lice onoga što se pod ruhom europskih integracija stvarno događa u cijeloj Europi zorno pokazuje upravo jugoistok Europe, još uvijek nepokriven euroatlanskim procesima kao „carevim novim ruhom“. Naime, jedini nacionalni i politički entitet na prostorima Jugoistočne Europe koji je uistinu sagledao stanje stvari u svim njegovim aspektima, uključujući i povjesnu dimenziju, te spoznaji prilagodio djelovanje je albanski. Albanskom političkom korpusu (ili geniju) dugoročno utemeljenom na grubom realističkom pogledu na stvarnost nije bilo potrebno dijete koje će vikati da je car gol. Albanci su realnost odnosa i procesa koji su davno počeli (neke od njih su i sami incirali) shvatili i prihvatili prije više desetljeća. Upravo to će albanskoj politici u narednoj opasnoj fazi balkanskog geopolitičkog preslagivanja osigurati dominantan položaj i utjecaj na Balkanu, čak i u uvjetima vrlo vjerojatnih ratnih razračunavanja. Uistinu, nije teško uočiti da je albanska politika zapravo najveći dobitnik svega što se zbivalo na balkanskim prostorima i nema razloga sumnjati da će tu svoju poziciju održati i tijekom završnog čina procesa stvaranja nove geopolitičke konstrukcije jugoistoka Europe, Srednje i Istočne Europe.
Albanska politika na regionalnoj i na široj razini u cijelom svom rasponu potpuno je usklađena s politikom SAD-a i najmoćnijih država Zapada, ali ne na bazi slijepe poslušnosti, ulagivanja i potčinjavanja (što je praksa svih ostalih država nastalih raspadom SFRJ). Albanska se politika nametnula kao ravnopravni partner i vrlo utjecajni regionalni čimbenik. Albanska politika vođena iz Tirane i Prištine svoju strategiju pokušava, a čini se i uspijeva prilagoditi svojim dugoročnim strateškim interesima, uz istovremenu opću suglasnost i potporu Zapada. Za to je potrebno ipak nešto više od pukog iskazivanja vjernosti sklopljenim savezništvima, emotivnih ispada, napuhavanja i širenja „perja“. Potrebno je uzajamno povjerenje koje je albanska politika uspjela izgraditi sa SAD-om i saveznicima, a za to je pak bilo potrebno strpljenje i mudrost koji ovaj (možda) najstariji narod na Balkanu itekako ima.
Albanija će u slijedećem razdoblju, najvjerojatnije u nekoj vrsti zajednice s Kosovom, ali i drugim albanskim teritorijima, na jugoistoku Europe imati poziciju kakvu na bliskoistočnim prostorima, za SAD i zapadne saveznike, ima Izrael. Naime, bliskoistočni prostor, kao i prostor jugoistoka Europe komplementarne su cjeline ne samo kao dio strateške poveznice Europe s Bliskim istokom i dalje Azije, nego i zbog svoje povijesne dimenzije. Obje regije su bile pod vladavinom Osmanskog carstva, imaju sličan povjesni razvoj i izraženu nesposobnost formatiranja regionalnog mirovnog sustava i promišljanja budućnosti. Povijest na tim prostorima ima puno veću ulogu nego promišljanje budućeg razvoja. Albanski realni pogled na sadašnjost i okrenutost ka budućnosti, za SAD i saveznike biti će nužni korektiv pri rekonstrukciji regije u kojoj Rusija ima sve manji utjecaj i za koji pokazuje sve manje interesa.
Albanija, zajedno s Turskom koja je također članica NATO-a, kontrolira europski prilaz strateškom koridoru koji je poveznica Europe s Bliskim istokom. No pritom je istovremeno i konkurent Turskoj koja u sve većoj mjeri pokušava voditi, sa SAD-om i Zapadom neusklađenu politiku usmjerenu na projekciju svojih neosmanskih geopolitičkih vizija kako prema Bliskom istoku tako i prema Balkanu. Albanija, kao bliski saveznik SAD-a i turski konkurent na balkanskim prostorima, obuzdava turski utjecaj na Balkanu i stoga je nezamjenjiva u ovome trenutku za američku i savezničku politiku.
Albanski nacionalni korpus koji sadržava i kršćane i muslimane, ima izuzetnu unutarnju čvrstoću na koju ne utječu vjerske razlike. Također, ne postoji ideologija koja bi izazvala podijeljenost albanskoga naroda. Da je tomu tako pokazuje činjenica da je jedan od najistaknutijih albanskih geopolitičkih stratega Koço Danaj, nekada za komunističkog režima Envera Hoxhe obavljao visoke funkcije u komunističkoj partiji. Danas, on teoretski definira platformu ujedinjenja svih albanskih zemalja u jednu državu, uz potporu većine albanskoga naroda. Jedinstvo albanskoga korpusa, bez obzira na ideološke, vjerske, pa i klanovske različitosti, čini okosnicu njegove geopolitičke moći i razlog dosadašnjih uspjeha i probitaka, te zalog transformacije Albanije u ključnu silu jugoistoka Europe. Samo jedinstveni entitet može biti pouzdan saveznik SAD-u koji neće donositi nelojalne i nesuvisle odluke i pokušavati paktirati s drugima.
geopolitika
