Konačno se, u nesuvisloj kakofoniji predizbornih bulažnjenja, čula i jedna uzorno politička poruka: SVE relevantne stranke – sijamska braća i minorni nakot koji će, prijeđe li prag, korupcijsko-koalicijski pokriti manjak jednom od dominantnih zdrugova, potreban za osvajanje većine – odbijaju kao izrazito mrsku pomisao o smanjivanju broja općinica, gradića i glupanijica, zarad uštede na razorno rastrošnu administrativnom ustroju, najopakijoj tekovini „mlade hrvatske demokracije".
Naime, stranke i strančice – od udbaško-ustaških mastodonata do njihove anusne flore i faune pod živopisnim imenima i beživotnim koncepcijama – u aktualnoj se kampanji još jednom razmeću pljesnivim varijantama pseudo- i parapolitičke retorike, u tugaljivo-jalovu rasponu od prijesnih kleronacionalističkih buncanja do opsjenarskih uvjeravanja u (valjda: socijalno-ekonomski?) rast, nevidljiv i znamenitim šamanima iz hercegovačkog krša. Kvazi-političko žestoko gazi realno-političko, zaglušuje halabukom i zasljepljuje „kockicama", kao da je zemlja u neposrednoj ratnoj opasnosti, pa da građaninu s pravom glasa nema druge nego se primiti za (jedan) štap one opcije koja jamči obranu od barbara na našim granicama, zaštitu od nesmiljene agresije na samu biološku supstancu „jednog od najstarijih europskih naroda".Činjenice, međutim, govore korjenito drugačije: hrvatska biološka supstanca JEST ugrožena, ali ne invazijom zastrašujuće naoružana vanjskog neprijatelja u sprezi s petom kolonom u zemlji, nego nesposobnošću partitokratske kaste da pokrene ulaganja i razvoj, poveća zaposlenost i djeluje radi dobrobiti uvjerljive većine građana – dade smisla življenju svih naraštaja u temeljito poharanoj i uneređenoj državi. Hrvatski predizborni krajolik bogomdano je polje za djelovanje organiziranih interesnih skupina s političkim programom; ali, umjesto takvih, svjesnih stanja i odgovornih, s vizijom i misijom, javnim prostorom haraju žreci demagogije, u kojih je jedina opsesija vlast. Trijumfalan uspon na Markov trg zarad ustavno-zakonski omogućena čerupanja proračuna, novih zaduživanja, okamenjivanja ekonomije parazitizma i klijentelizma... a pobjedu u takvom nadmetanju ne donose produktivne zamisli ni churchillovski „krv, znoj i suze", nego obećanja o pogodovanju, nastavljanju rodijačko-uhljebarske prakse.
Jamstvo sljedbi da može mirno spavati: neka samo uredno izađe na birališta, od kvartovske osnovne škole do isturene filijale u lažnoj dijaspori – i partitokratska hobotnica neće se morati ni mimikrijski pritajiti, njezini su i platno i škare.
Zašto to JEST političko pitanje? Zato što paradna samoobnova partitokracije JEST cjelovit projekt, uspostavljen Ustavom i bujnom zakonskom vegetacijom, koja je u proteklih 25 godina tako obrasla „hrvatski san" da mu je isisala svaku uvjerljivost, razložnost i moć inspiracije. Petrificirana apsolutna vlast stranačkih konklava, umjesto transparentne samouprave, u „Hrvatskoj kakvu imamo" ne samo da je posve dovršen politički program, nego i projekt izbrušen upravo „spuštanjem u bazu", metastaziranjem na lokalnoj i regionalnoj razini. Svaka je od bezmalo šest stotina općina, stotinjak naselja sa statusom grada, dvadesetak nakaradno skrojenih i radi utjerivanja „državne politike" smišljenih županija, paradržavica za sebe, u čvrstom zagrljaju svoje provincijske kastice, svojih bandića i keruma, vlahušića i jakovčića, szaba i merzelica, šimčevih i baldasarija, krmpotića i vrkića... svojih interesnih mahovina i lišajeva, grinja i krpelja, gljivica i plijesni.
Stoga povremene najave reorganizacije upravnog rastera, smanjivanja broja bastiona partitokratske pogube i radikalne promjene pravnih akata što su Republiku Hrvatsku okovali „željeznom djevom" koja siše njezin ekonomski potencijal, osnove prosperiteta, čak i demografsku supstancu... nisu drugo do li bezobrazno plitka obmana građana, a plašenje parazita i klijentele obratom koga neće biti. Risanje vraga po zidu u svrhu konsolidacije modela (bezrazložnim) strahom od njegove razgradnje.
Ta-i-takva Hrvatska, u raljama kaste samoobnavljajućeg kapaciteta da bude sluga stvarnim gospodarima, stekliškom „plemstvu" privilegiranom bogatstvom i nedodirljvošću, nema smisla, a ni budućnosti – osim one koju dijeli s ostalim (zapadno)balkanskim bantustanima u dužničkom ropstvu, paradržavicama s periferije, marginalnim i marginaliziranim, suspendiranog suvereniteta i osuđenim na klečanje pred stranim centrima moći. U tom svjetlu, obredno vraćanje u ozračje pretpolitičkih pitanja vjere, nacije, mitomanski konstruiranog identiteta, ideoloških podjela kojima se izmakla povijesna utemeljenost, prirodno je i logično; bivanje Hrvatom – onim koji (po najsvježijoj pulmološkoj dosjetki iz ropotarnice nacionalističkih patvorina) dišu Hrvatsku (?!) – reciklira se kao lakmus jedinoga pseudoideološkog prijepora. Mi, Hrvati... što ispra(z)nijih moždani, uniformi i uniformirani – poželjno u elegantne crne kombinezone – (kao) ne trebamo ništa više osim ničim ograničena prava i beskrajne slobode da se, napušeni Croatijom bez filtera, svodimo na bića pokretana animalnim instinktima krda. Jer pravi je Hrvat zoon – blaženo lišen potrebe i kapaciteta biti (i) politikon.
Ako vam ova ocjena zvuči nategnuto, pričekajte 8. studenog navečer – da se uvjerite kako su vas/nas još jednom nategnuli! Do trenutka kad će se iznova potvrditi žalosna činjenica da hrvatski politički narod nema inteligencije ni poriva samoodržanja kako bi doživio zrelost, nego posrće razapet između infantilnosti djeteta koje zazire od mraka i senilnosti starca koji misli da je tmina prirodno, pa time i jedino moguće doba dana u njegovoj zemlji.
