U posljednje vrijeme je demografija najcjenjenija znanost među hrvatskom političkom i crkvenom elitom. Ama ne znanost, nego najkurentnija grana profetizma, visokokvalificiranog i certificiranog proroštva, kakva je, recimo, bila ekonomija u onim ranim poslijeratnim vremenima devedesetih, kada su ekonomski analitičari bili dragi bogovi i kada su svi do jednog najavljivali brzu i bolnu hrvatsku propast. Tako danas demografi, ali još mnogo više oni koji se amaterski bave demografijom i štovanjem totema demografije, najavljuju brzu propast i nestanak Hrvata.
Demografija je, i to smo učili u školi, nauka o stanovništvu. Ali u Hrvatskoj se to uglavnom svodi na nauku o rađanju. Koliko više Hrvatice rađaju, toliko je demografija kao znanost uspješnija. Najdalje što se u tom naukovanju ide jest da se ustanovi odnos između broja rođenih i broja umrlih tokom nekog perioda, obično jedne godine. I onda se dramatično ustanovi da je u Hrvatskoj od tad do tad nestao grad veličine Dugog Sela. Koje baš i nije neki grad jer Dugo Selo nema ni kino, ni kazalište. Takvo demografisanje, naravno, nema previše veze s profesionalnim demografima, ali i njima podiže reputaciju i čini od njih mračne proroke, one koji znaju do u glavu koliko će 2050. preostati Hrvata, a znaju do u godinu, mjesec i dan kada će izumrijeti i posljednji među njima. Znaju, ali neće da kažu, da ne uznemiravaju plahe i osjetljive duše.
I sve, naravno, ako se nastave ovakvi trendovi! Nećete se upitati kakvi to trendovi, jer vam je otpočetka jasno da je tu riječ samo o rađanju. Previše je svud naokolo Hrvatica nerotkinja, te jednodjetetnih i dvodjetetnih obitelji, avetinjska pustoš vlada u rađaonicama, dok je u mrtvačnicama gužva kao u popodnevnom gradskom autobusu… O tim je trendovima, misli se, riječ.
Osim broja umrlih postoji, naravno, i broj iseljenih. Otkako je Hrvatska ušla u Europsku Uniju, čime su naši osobni dokumenti postali konvertibilni, van su nagrnule mase ljudi. Najprije su krenuli preostali Hrvati iz Bosne i Hercegovine, ispraznile su se njihove etnički kompaktne sredine – one do kojih je ovdašnjim medijima i politikama jedino i stalo – više se ne odlazi kao nekad, da očevi idu u Njemačku, dok obitelji ostaju doma, nego se ide kolektivno, očito da se nikad ne vrate. Za njima su pošli Slavonci, najprije obrazovaniji stanovnici gradova, a za njima i ostali, uglavnom radno i visokoobrazovano stanovništvo. Odlaze nezaposleni, ali možda još i više oni koji su u Hrvatskoj imali posao. Ne ide se, međutim, bezglavo, nego s jasnim i vrlo preciznim kratkoročnim i dugoročnim planovima. I s idejom da se nikada više ne vrate.
Iako je, kao što smo rekli, demografija u našoj popularnoj interpretaciji nauka o rađanju i umiranju, nekako se u neka doba shvatilo da se demografija bavi i iseljenima. Oni se, istina, ne broje po hrvatskim grobljima, niti se komemoriraju i obilaze na Svisvete, ali posljedica je na kraju krajeva ista. Između mrtvih i iseljenih možebitna je razlika samo u tome što su ovi drugi u prosjeku življi i školovaniji. I možda će neki od njih starim roditeljima s vremena na vrijeme poslati novce u domovinu i na taj način utjecati na BDP. Ili u BDP ne ulaze pošiljke iz inozemstva?
Ako na ljude gledamo kao na životinje, skočimiševe, klokane, pse i mačke, prosperitetno je razmišljati o tome hoće li rodilje narađati živih koliko je novoustanovljenih mrtvih. Ali čak ni u životinjskome svijetu, među skočimiševima, klokanima, psima i mačkama, ženke ne mogu nakotiti one koji su u međuvremenu migrirali ili su istrijebljeni. Prirodnim prirastom nikada se ne nadoknađuje ono što je izgubljeno na način koji, da tako kažemo, nije prirodan, nego se tiče ovakvih ili onakvih društvenih odnosa među ljudima ili klimatskih i šire ekoloških prilika među životinjama.
Problem iseljavanja rješava se na dva načina: u totalitarnim državama zatvore se granice, pa kao u Albaniji Envera Hohxe nikome nema van; u slobodnijim režimima iseljenici se namiruju useljenicima. Ljudi, naime, nisu skočimiševi, pa da se vrsta Hrvata razlikuje od vrste Sirijaca ili Afganistanaca. Protivnika istine da narodi nisu što i životinjske vrste nađe se među rasistima, onima koji će sasvim ozbiljno tvrditi da su Hrvati nešto drugo od Afganistanaca, ali u namirivanju iseljenika useljenicima postoji i jedan vrlo ozbiljan, objektivan problem. Tiče se kulture.
Vitalnost jedne zajednice ne mjeri se njezinom moći biološkog razmnožavanja. Vitalnost zajednica mjeri se kulturom i njezinom unutarnjom sposobnošću da primi, prihvati i asimilira pridošlice, ali i da se mijenja i preobražava u skladu s njima. Neće izumrijeti one zajednice čije žene budu nedovoljno rađale – takav slučaj u ljudskoj povijesti nije zabilježen – nego će izumrijeti oni čija kultura ne iskaže vitalitet, sposobnost asimiliranja drugih, koliko i sposobnost vlastitog preobražaja.
Današnja demografska (upotrijebimo tu riječ na ozbiljan način) slika Hrvatske je, između ostalog, posljedica neshvaćanja da se rađanjem ne može namiriti ono što je izgubljeno na neki drugi način, a ne prirodnim umiranjem. Također, današnja je Hrvatska, kao i susjedna Bosna i Hercegovina koja je u prethodnom stoljeću bila hrvatski demografski bunar – koji je u međuvremenu, opet zbog pogrešnih politika, sasvim presušio, živa je slika vlastite povijesti i živi dokaz da se ljudi voljom politike ne mogu presađivati s jednog na drugo mjesto, iz jednog u drugi zavičaj.
Pojedini hrvatski krajevi nisu danas pusti zato što žene nisu dovoljno rađale, a niti zato što su loše politike sustavno zapostavljale njihov razvoj (premda je tog zapostavljanja itekako bilo), nego je pustoš zijevnula kao posljedica rata i ratnih poraza. Ispražnjeni su Lika, najveći dio dalmatinskog zaleđa, Kordun, Banija – koja je zatim postala Banovina, prazni se Slavonija. Nakon Drugog svjetskog rata prazni su ostali krajevi koji su prethodno imali snažnu ustašku reputaciju, ali i krajevi u kojima je ustaški nož najživlje djelovao. Bila su to dva modaliteta istog poraza. Postojao je i treći, isto poraz: narod iz partizanskih krajeva, s dalmatinskog i ličkog kamenjara, preseljavan je i koloniziran u selima i varošima Slavonije i Vojvodine, tamo odakle su iseljeni poraženi domaći Švabe. Iako su iz siromaštva stigli u preobilje, ni oni nisu pobijedili, niti su se uspješno presadili.
Nakon svakog rata u dvadesetom stoljeću, ljudi su se u Hrvatskoj selili prema gradovima. Tako je bilo i devedesetih. Ali premda je Zagreb bio u središtu njihovih čežnji, popis stanovništva pokazao je da grad u odnosu na 1991. zapravo nije narastao i vrlo je daleko od milijunskog grada. Razlog je opet u nemogućnosti presađivanja, u tome što regionalna, zavičajna kultura i identitet ljudi iz jednog kraja nisu niti mogu biti istovjetni kulturi i identitetu ljudi iz drugog kraja. Presađivanje naroda iz Bugojna, Kaknja, Kraljeve Sutjeske i Vareša u Knin naprosto nije moglo uspjeti. Knin će njima poslužiti samo kao prelazna postaja za Kanadu, Ameriku, Australiju. Tamo gdje će ih dočekati kultura koja je sposobna da ih asimilira, tamo gdje će oni ili njihova djeca postati pravi Kanađani, Amerikanci i Australci. Hrvati će, eventualno, biti samo u folklornom smislu.
Zašto je Hrvatu iz Kaknja ili Vareša lakše postati Amerikanac, nego Kninjanin? O ovom pitanju nitko nikada ozbiljno nije razmišljao. Možda zato što je lakše prestati biti Hrvat, nego prestati biti Kakanjac? Ljudi se ne žele odricati sebe i svojih identiteta ako to odricanje nije potpuno i temeljito i, naravno, ako zauzvrat nešto ne dobiju. A u Kninu nisu dobili ništa više od onog što su imali u Kaknju. I zato su onda otišli u Kanadu.
U suštini, svatko je nečiji Sirijac i Afganistanac. Trenutno, Hrvati su irski Sirijci i Afganistanci. Irci s tom činjenicom nemaju naročitih problema. Njihova kultura je naprosto toliko vitalna da mogu prihvaćati, asimilirati, mijenjati se… A današnji Sirijci i Afganistanci, koji se preko Hrvatske očajnički pokušavaju dokopati Zapada, i onda im djeca završe pod vlakom – što malo koga u Hrvatskoj potrese – zapravo su isto ono što su prije trideset, pedeset ili sedamdeset godina ovoj zemlji bili Bosanci. Dolazili su u ogromnom broju, useljavali se, mijenjali Hrvatsku onako kako je Hrvatska mijenjala njih, i održavali njezinu demografsku stabilnost. U to je vrijeme hrvatska kultura iskazivala potrebni vitalizam, privlačnost, sposobnost prihvaćanja i razumijevanja. Ono što se danas nudi kao zamjena za Bosance svakako je neusporedivo veći, ozbiljniji i neizvjesniji kulturni izazov. Između njih i nas stoji golema jezična, vjerska i kulturna razlika. Ali zar ozbiljno mislite da je manja razlika između Hrvata i Iraca? Svaka zajednica ima useljenike po vlastitoj mjeri, ekonomskoj, kulturnoj, sudbinskoj, a na izumiranje će biti osuđeni oni koji svoje useljenike ne prihvate i na majke prebace tešku i nezvjesnu zadaću narodnog opstanka. Uostalom, kad bi one i mogle rađati onoliko koliko to loše politike od njih očekuju, ne bi bilo koristi, jer bi rađale nove Irce, Nijemce, Kanađane…
jergović
