Neki je slučaj htio da su istoga dana, u ponedjeljak 13. travnja, Bogu na istinu pošla dva velika svjetska pisca, uvjerena ljevičara, idealista i ljubitelja nogometa. Günter Grass je u knjizi “Moje stoljeće” – sjajnoj a podcijenjenoj pripovjednoj kronici dvadesetog vijeka – u godini 1974. opisao onaj čudesni gol iz inata, koji je za pobjedu DDR-a u utakmici protiv SR Njemačke – koja će na kraju postati svjetski prvak – zabio Jürgen Sparwasser. Eduardo Galeano nogometu je posvetio mnogo više: svoj život, i knjigu “El futbol, a sol y sombra”, čiji su prijevod, pod naslovom “Fudbal, sjaj i tama”, 2004. objavili pri sjajnoj beogradskoj knjižari Beopolis (prevoditelj Vuk Šećerović).
Grass bi čestit i hrabar čovjek, koji je djelovao i po cijenu svoga društvenog ugleda i ljudskog dostojanstva. Galeano: neusporedivo hrabriji, on je u Urugvaju, zemlji programiranog militarnog fašizma, instaliranog i obnavljanog pod izravnim pokroviteljstvom State Departmenta, govorio i pisao po cijenu života. Više puta je, istina neformalno, suđen na smrt, u zadnji čas bi izvlačio živu glavu. Bio je, a kako bi drukčije, složenog podrijetla: velško-đenoveškog, njemačko-španjolskog, ali do kraja Latinoamerikanac i Urugvajac, sa živim sjećanjem na 1930. i 1950, godine kada je Urugvaj bio svjetski prvak. Iako se rodio tačno između dvaju prvenstava, 3. rujna 1940. u Montevideu, Galeano se sjećao i onoga što se dogodilo prije njegova dolaska na svijet, kao što su se u vrijeme dok je nogomet pripadao maštarima i sirotinji pravi poklonici igre sjećali majstora koji su igrali prije njihova rođena.
Od Eduarda Galeana ovaj je čitatelj tako saznao za Arthura Friedenreicha, zvanog Tigar, sina njemačkog industrijalca i crne pralje iz Sao Paula, prvog u nizu velikih brazilskih nogometaša kafene puti, koji je dvadeset i šest godina nastupao u brazilskoj prvoj ligi, a da za svoju igru nikada nije uzeo ni pare. Taj Friedenreich zvani Tigar najbolji je strijelac u povijesti profesionalnog nogometa, veći od Pelea. Tokom karijere zabio je 1329 golova, a Pele 1279. Iako ga nije mogao gledati, Galeano tvrdi, a mi mu vjerujemo, jer se pravom piscu vjeruje na riječ, pošto ništa drugo osim riječi niti nema, kako je Friedenreich izveo nogomet izvan naučenih šablona engleskih priručnika. Do njega je, govori pisac, to bila igra oštrih uglova i ravnih crta. On je igri zaoblio uglove, učinio da ih nema, “kao što ih nema na brdima Rio de Žaneira i na zgradama Oskara Nimajera”. Njegovim je golom 1919. Brazil pobijedio Urugvaj, i postao prvak Južne Amerike
Za sljedećeg, koji se pojavio onog dana kada se s terena povukao Arthur Friedenreich, već smo čuli, jer je njegova slava dobacila do Europe. “Krupan, brz i zločest poput komarca”, Leonidas da Silva, zvani Crni dijamant i Čovjek od gume, bio je najveća zvijezda svjetskih prvenstava pred Drugi svjetski rat. Taj Leonidas je u onoj utakmici, odigranoj 5. lipnja 1938, oko koje se vrti jedan moj roman, protiv Poljske zabio tri gola. Ali ih je, na drugoj strani, Ernst Wilimowski zabio četiri. Brazil je, nakon produžetaka pobijedio 6:5, a jedan je francuski novinar nakon ovoga Svjetskog prvenstva ustvrdio da Leonidasovu igru prati crna magija, jer kako drukčije objasniti činjenicu da taj čovjek ima – šest nogu? Wilimowskoga Eduardo Galeano neće spomenuti. Daleka je, kada se gleda iz Montevidea, njegova tragika, kao što je, viđeno iz Srednje Europe i iz šleskih ravničarskih magli, sasvim daleka simbolika Leonidasa da Silve. Književnost služi približavanju međusobno udaljenih sudbina, udaljenih tački na globusu. A nogomet je čudo, jer na čas uplete sudbine Leonidasa i Wilimowskog.
Nogometna priča Eduarda Galeana potraje kroz knjigu sve do Svjetskog prvenstva 2002. Ali to više nije bila ona igra, iako je i dalje bilo čudotvoraca. Prelomno je Svjetsko prvenstvo 1990: “U celoj Istočnoj Evropi, dok su se nekadašnje birokrate pretvarale u nove poduzetnike, kranovima su bili razvlačeni spomenici Karla Marksa, kome nije bila pružena prilika da kaže: ‘Nisam kriv’. Dobro obavešteni izvori iz Majamija najavljivali su neminovan pad Fidela Kastra, čija propast je bila samo pitanje sata. Tamo na nebesima, ovozemaljske mašine su se primicale Veneri, kako bi razotkrile njene tajne, dok je za to vreme ovde, na Zemlji, u Italiji, otvoreno četrnaesto Svetsko prvenstvo u fudbalu.” Za Galeana na tom prvenstvu nije bilo čuda, ali ono će se dogoditi dvije godine kasnije, 1992, kada se Jugoslavija već raspala, a “braća su u ratu učila da se među sobom mrze, ubijaju i siluju bez griže savjesti”. Tako se to, iz velikih daljina, činilo Eduardu Galeanu, i tko bi mu mogao reći da nije u pravu? Ono čemu će se naučiti u tom ratu, mržnja, ubijanje i silovanje, ostat će im kao dragocjenost nacionalnog identiteta i u svim godinama mira. Do danas, kada velikog pisca i poklonika igre više nema. E, te 1992, piše Galeano, dvojici meksičkih novinara na um je palo da bi u Sarajevo, u opsađeno Sarajevo. Valjda su krenuli iz Beograda, i mirno su prešli Drinu, čudeći se kako tu nema nikakve carine ni straže, kadli ih je bacilo na zemlju, i zarobilo, s ozbiljnom namjerom da ih likvidira na licu mjesta. Jedva da se jedan od te dvojice uspio mašiti za pasoš, ne bi li se zaštitio tom čarobnom knjižicom. Kada je vidio meksički pasoš, vođa ove vojne grupe, koju Galeano – veliki pisac, nacionalno ne određuje, jer nema potrebu za lokalnim propovijedima na temu agresora i žrtve, ali je nama s ovih strana posve jasno da se radi o nekoj od srpskih vojski i paravojski, ozario se i uzviknuo: “Meksiko! Ugo Sančez!” I tako je čudotvorac, što je zaludio Europu u dresu madridskog Reala, dvojici svojih zemljaka spasio glave na ramenima. To je nogomet u trenucima kada u zlog svijeta umije probuditi nešto dobro.
Knjiga Eduarda Galeana godinama se, sve do danas, prodaje po beogradskim knjižarama, ali su je, bit će, već odavno kupili svi oni kojima je doista namijenjena. Biva tako, izdavač precijeni interes javnosti, pa natiska preveliku nakladu. A nogomet, na žalost, već dugo nije igra koja bi zaokupljala maštu ljudi. Nogomet je, zapravo, što i književnost: tiče se malobrojnih, onih koji imaju dara da prate veliku priču, da je čitaju i pišu, nogomet se, kao i književnost, tiče Sinana Gudževića i Borisa Dežulovića, tiče se i Židaka kad piše o velikim igračima ili o Ismetu Hadžiću, tiče se Zvonimira Bobana, kad u sebi pronalazi pjesnika, e ne bi li objasnio igračko čudo Deja Savičevića, ali to su, zapravo, rijetki ljudi. Manje ih je nego što ih je bilo u vrijeme Arthura Friedenreicha, zvanog Tigar. Ono drugo su kladionice, navijačke supkulture, na čelu s ljutim latinoameričkim generalima, redom fašistima s priključkom na State Department, koji čim uspostave huntu, postaju predsjednici klubova, ono drugo su multinacionalne korporacije, trgovina živim mesom, strategija i igra bez ljepote, ono drugo su ruski oligarsi i arapski šeici, igra na neriješen rezultat, bunker, catenaccio, ono drugo nije nogomet, nego je samo privid igre…
Eduardo Galeano bio je veliki romanopisac, esejist, vizionar latinoameričkog ujedinjenja, autor eseja “Otvorene vene Latinske Amerike”, jednoga od najvažnijih programatskih tekstova u povijesti kontinenta. Iz nekoga nerazjašnjivog razloga rijetko je prevođen na južnoslavenske jezike. Kada je 2005. prvi put na vlast u Urugvaju došla ljevica, prekinuvši tako beskonačnu eru generala i pučista, desničara i fašista, Galeano je lakonski ustvrdio da je urugvajska nacija napokon glasala protiv straha, a ne sukladno sa strahom. Kada je Obama izabran za predsjednika Amerike, i kada se svijetu učinilo da je i to izraz povijesnog diskontinuiteta, Eduardo Galeano je američkom predsjedniku poručio da nikad ne bi smio zaboraviti da su njegov dom (Bijelu kuću) gradili crni robovi. Uzalud.
Leonidasovi golovi su, pisao je, bili tako lijepi da su i protivnički vratari ustajali da mu čestitaju. Nešto bi se slično moglo reći za Galeanovu knjigu. Onom tko ne razumije opčinjenost nogometom – onim nižerazrednim, kao i Ligom prvaka – samo treba pročitati knjigu. Ako ne shvati u čemu je stvar, znači da ima problem i s nogometnom i s književnom fikcijom. Uzalud je takvom Arthur Friedenreich zaobljavao svaki oštar kut.
jergovic
