U prazničnom broju beogradskog Nina, u komentaru Marka Lovrića, pronalazimo zanimljivu vijest kakvu, na žalost, u Hrvatskoj više nema tko da objavi. Tokom 2019. iz Njemačke će se povući posljednji – ili, kako ćemo tek vidjeti: pretposljednji – ostaci okupacijskih britanskih trupa iz vremena Drugoga svjetskog rata. Tako je još 2010. najavio tadašnji premijer Velike Britanije David Cameron, i ta odluka nikako se nije mogla svesti na poništavanje jedne povijesne bizarnosti, budući da je u tom trenutku bilo riječi o čak 20.000 vojnika. Danas ih je, zajedno s pridruženim civilima – ili, kako se to nekad govorilo, “civilnim licima na službi u JNA” – oko četiri tisuće. Međutim, kako se u međuvremenu nad Europom nadvila stvarna ili fantomska ruska prijetnja, aktualni britanski ministar obrane nadavno je, uz poklič da “Kremlju nećemo dopustiti da prepravlja rezultat Hladnoga rata”, objavio da Cameronova najava neće biti do kraja provedena, pa će u Njemačkoj nakon 2020. ostati čak – 185 britanskih vojnika. Njihov značaj je, naravno, simboličan. Kao što je, recimo, simbolično bilo jugoslavensko sudjelovanje u okupaciji Njemačke nakon akta bezuvjetne kapitulacije 9. svibnja 1945. Simbolično, ali postojeće i evidentno.
Ali vijest nas nije zainteresirala zbog te okolnosti. Kao ni zbog one druge, jednako bizarne okolnosti, da će tih 185 vojnika Njezina kraljevskog veličanstva, te Njegova kraljevska veličanstva, nakon što Elizabeta II pođe Bogu na istinu, biti i simbolični ostatak britanskoga europskog suvereniteta, nakon što Bexit konačno profunkcionira i Otok se otisne prema pučini i svojoj savršenoj samoći i izdvojenosti. Nama je, mučenicima terora koji trenutak sadašnjosti provodi nad nama, zanimljivo, te na neki način i utješno to dugo trajanje jednoga povijesnog procesa. I ta fantastična okolnost da je saveznička okupacija Njemačke nadživjela praktično sve svoje protagoniste.
Jer zastanite malo nad ovim: mladići, u prosjeku dvadeset i trogodišnjaci, koji su u ljeto i jesen 1945. zaposjedali Njemačku, ali i postavljali nove, ponešto uže granice nove zemlje, kojoj će još dugo trebati da postane država, danas bi, u slučaju da je još netko od njih živ, bili skoro stogodišnjaci. Zahvaljujući fotografiji, filmskoj vrpci, ali i snažnoj prisutnosti Drugoga svjetskog rata u definiranju modernoga europskog identiteta – onog od kojeg se, recimo, radikalno izuzela Orbánova Madžarska – događaji iz 1945. čine nam se puno bliskijim nego što zbilja jesu, ali ih naknadno stvoreni politički kontekst, uključujući sve kulturne i civilizacijske promjene koje su se u međuvremenu dogodile, istovremeno čine beskonačno dalekim. Istodobno smo i suvremenici 1945, i pripadnici naraštaja koji živi u nekoj vrlo dalekoj budućnosti. Ta nulta godina Europe, i svakog govora o Europi, ali i nulta godina svake europske države – izuzimajući, opet, Orbánovu Madžarsku – zbila se jučer, i zbila se prije Krista. Svijetu koji živi na internetu, balavi po Fejsbuku, i činjenice doživljava kao inferiorne svakovrsnim legendama i vjerovanjima, onome, dakle, svijetu kojem je zemlja ravna ploča, kojem je vakcina kapitalistička zavjera, a klimatske su mu promjene židovsko-masonska urota protiv kršćanske sirotinje, 1945. zbila se tisućama godina prije svetog porođenja Isusova. Ako je te 1945. ikad uopće i bilo.
Okupacija Njemačke ozbiljan je događaj, s ozbiljnim poukama koje bi nas se itekako trebale ticati. Te pouke se nikako ne tiču samo Nijemaca – većina njemačkih građana i danas jako dobro shvaća o čemu je tu riječ – niti se tiču samo konkretne situacije, Drugog svjetskog rata, fašizma i 1945, nego se tiču svakog Europljanina, kao i svakog građanina onog dijela svijeta koji sudjeluje u globalnoj civilizaciji, te svega onog što se u Europi i oko nje zbivalo nakon Drugoga svjetskog rata. Okupacija Njemačke je, između ostalog, bila put izlaza iz suštinski bezizlazne situacije.
O tome na svoj način govori reportaža “Njemačka jesen” švedskog novinara i prozaista Stiga Dagermana, koji je u jesen 1946. putovao po Njemačkoj, obilazio razrušene gradove i u se zatvorena, ideološki blindirana sela, razgovarao s običnim Nijemcima, nevoljnicima i nesretnicima, bivšim malim nacistima, koji su, što je šokantno, zapravo i ostali nacisti. Ova obimom nevelika knjiga od sto i trideset stranica, osim što bi trebala biti obaveznom literaturom za svakog studenta žurnalistike, kao i svakog hrvatskog novinara u pokušaju – da nauči što reportaža zapravo jest, predstavlja i svojevrstan priručnik za podnošenje socijalnog, političkog, životnog paradoksa. Tako u poplavljenim podrumima sa zemljom sravnjenog Hamburga novinar intervjuira obitelji s djecom koje u tim podrumima žive, i postavlja pitanje koje se njemu već te 1946. čini temeljnim pitanjem svake ljudskosti i svakog europejstva: je li im bilo bolje pod Hitlerom? I ti mu ljudi mirno i sabrano govore ono što on nikako ne bi želio čuti i što ga iz temelja potresa: da, bilo im je bolje pod Hitlerom!
Dagerman je, dakako, uvjereni antifašist. U skladu s logikom epohe, ali i praktičnim iskustvom svih onih godina koje su prethodile 1945, on smatra da je za Nijemce ovo zaslužena kazna. Ili da to i nije kazna, nego je samo jedna od posljedica rata, i to ona o kojoj bi se trebalo misliti tek u drugom, trećem ili sto i trećem mahu, nakon što dobro promislimo o Auschwitzu i o svim aušvicima iza kojih je stajala građanska poslušnost, nacionalna svijest i patriotizam upravo ovih ljudi iz poplavljenog podruma. Da, sve je to tako, ali što učiniti da ti ljudi prestanu misliti da im je bilo bolje pod Hitlerom? Što učiniti da im više ne bude hladno i mokro, da više ne budu gladni i da svoje mišljenje o Hitleru usklade s onim što proizlazi iz sudbina ljudi koji se nisu vratili iz Auschwitza? Takvo se pitanje postavljalo pred savezničke okupatore, u Njemačkoj 1945. Oni su, kako nam je zatim potvrdila povijest, itekako bili svjesni težine i važnosti tog pitanja. Smisao njihove okupacije je, pored ostaloga, bio da se Njemačkoj omogući da bude normalno društvo normalnih ljudi. Pitanje je bilo samo što je od to dvoje starije: hoće li normalno društvo formirati normalne građane ili će normalni građani stvoriti normalno društvo? Ni danas ne postoji jednoznačan i nedvosmislen odgovor: jesu li normalni Nijemci uz pomoć okupatora stvorili normalno društvo ili su okupatori omogućili normalno društvo u kojem će se moći formirati normalni građani.
Najizvjesnije je i najvjerojatnije ono treće: za Njemačku i Nijemce, ovakve kakvi su oni danas, najzaslužniji je njemački Ustav. Taj Ustav stvorila je nacionalna elita. Nju je pak omogućila okupacijom stvorena demokracija. O ovome svemu govorimo, o ovome svemu važno je razmišljati zbog činjenice što se iz njemačkog okupacijskog paradoksa na kraju sretno izašlo i što je od tog izlaza neprocjenjivu civilizacijsku korist imala ne samo Njemačka, nego i Europa, te cjelokupna zapadna kulturna i politička tradicija. S druge strane, palestinsko pitanje, otvoreno osnivanjem države Izrael ne samo da nikad nije riješeno, nego je danas svijet dalje od civiliziranog rješenja nego što je bio 1948. ili 1967. Paradoks dejtonske Bosne i Hercegovine također je neriješen, te se nadaleko insistira na njegovoj nerješivosti. Na kraju, paradoksom je, priča se, postala i sama ideja europskog ujedinjenja, jer je svima draga i bliska korist od Europe, ekonomska i politička (politička se svodi na korist od mira u Europi), i već svi tu korist nekako i podrazumijevaju kao nešto što im neotuđivo pripada, a da nitko, ili skoro nitko, Europu ne doživljava kao zajednički dom o kojem se zajedno valja i brinuti, ali tako da identiteti malenih budu vidljiviji na račun identiteta velikih.
Sva tri slučaja, palestinski, bosanski, pa i europski, jednostavniji su od njemačkog iz 1945. Jer da bi Njemačka postala normalna država, čiji građani neće misliti da im je bolje bilo pod Hitlerom, bilo je nužno da dobar dio moralnog i materijalnog tereta koji je proizašao iz neusporedivog zločina Hitlera i nacionalsocijalizma, u kojem je aktivno ili pasivno participirao svaki Nijemac, preuzmu sami okupatori. Bilo je potrebno da se Europa uživi u njemstvo i da zajednički podnese sav teret njemstva. Za rješenje palestinskog, bosanskohercegovačkog ili europskog paradoksa bio bi potreban neusporedivo manji trud. Na kraju, ono je bila empatija za patnju ratnog neprijatelja, a ovdje neprijatelja nema.
Čini mi se da ćemo o ovome više razmišljati u 2019. Ako i o čemu uopće i budemo u stanju misliti. Knjiga “Njemačka jesen” ne postoji, na žalost, u hrvatskom prijevodu. Ali naći ćete je u srpskom. Izdanje nakladnika Mali vrt Milene Podolšak, Beograd 2018.
jergovic
