Ljubav, obitelj, sreća, ljepota – najčešće su to četiri riječi oko kojih se vrti sve u životu. (Neki bi još mogli dodati i dobrotu, prijateljstvo, razumijevanje, pa onda kuću, odjeću, hranu i piće.) Ali, upravo su ljubav i obitelj dvije riječi što pokreću sve vrijednosti zbog kojih u životu valja ustrajati. No, kako stoji s ljubavi i ministarstvom? Upravo se oko ove dvije riječi vrte i peripetije u drugom igranom dugometražnom filmu Pave Marinkovića. Ministarstvo ljubavi hrvatska je filmska komedija s predumišljajem? Naravno, svaki je film in ultima linea, rađen s nekim primislima, odnosno predumišljajem. Ali kod zahtjevnog žanra kakav je komedija, to jest kod stvaralačkih napora da se svojim djelom poluči humor, smijeh, zabava – a u najboljem slučaju – i duhovitost, radi se o vrlo osjetljivoj temi! Jer, komedija koja se može držati uspjelom trebala bi kroz svoju teksturu provlačiti i niti neke dramske univerzalnosti kako bi bila protkana duhom, znači doista duhovitom. Ima li tako nečega u Ministarstvu ljubavi? Zacijelo ima. Smijemo se, dobrim nas dijelom film zabavlja, a pojedine sekvence zrače i malo ozbiljnijim promišljanjem o tomu što se zapravo pred nama zbiva. Ipak, cjelina pomalo škripi.
Nakon uvodnog kadra u kojem se prefarbava policijski auto s natpisom „Povjerenje i Sigurnost“, i to u crvenu boju (Ljubavi?), pratimo putešestvije dvojice luzera poznate nam sredine koju odmila zovemo lijepom našom. Krešo (Stjepan Perić) zet je utjecajne zagrebačke obitelji, lokalnog moćnika MUP-a (Milan Štrljić). Kao diplomirani profesor prirodnih znanosti (biolog) ne uspijeva pronaći stalniji posao, pa protekcijom dobiva angažman na novom projektu spomenutog Ministarstva. Naime, zbog povećanih državnih izdataka na mirovine poginulih hrvatskih branitelja (preko milijardu HR-kuna!), ekipe u crvenim Škodama krstare diljem domaje kako bi ustanovile koje to udovice žive s nekim u obiteljskoj zajednici dulje od tri godine, dakle na taj način zlorabeći povlasticu u obliku braniteljske mirovine. U autu znakovita broja 13 društvo mu pravi udovac Josip (Dražen Kühn). Njih se dvojica otpute u Šibensko-kninsku županiju, predio Hrvatske jakog patrijarhalno-nacionalnog naboja.
Dobrim dijelom filma uživamo u ljepotama spomenutog krajolika. Posebice se to vidi u sekvencama snimljenima u Nacionalnom parku Krka, kod čuvenih slapova, a ljepota krajobraza u dobroj mjeri boji i cijelo ozračje filma. Drniš, Otišić, Oštrovica… zvučeći je itinerar što ga Josip, prezimena Šikić, izrecitira kao program njihova prvog izleta među udovice. Sinestezijski se ovo šušljetanje i šumšurenje konačno prelijeva u najčuveniji toponim hrvatske državotvorne samosvijesti – Čavoglave. Dakle, kraj je to koji je obilježio neke od najslavnijih trenutaka Domovinskog rata iz devedesetih (a koji, po mnogočemu sudeći, traje i danas u svijesti kršnih i drčnih etnika tog kraja).
Namah se suočavamo s jednim, itekako živim, stereotipom o istinskom hrvatstvu koje se profiliralo u posljednjih četvrt stoljeća – i to kao gotovo jedini zbiljski model mlade nam i neovisne državnosti. U jednom ranom trenutku filma tako se nađemo i pred poznatim spomenikom iz Drugoga svjetskog rata, tj. danas tzv.(!) narodnooslobodilačke borbe. Dvojica protagonista sjede uz monument s dominantnim motivom zvijezde petokrake, a kao signum novonastale stvarnosti preko njega je prevučen „dragi nam HackenKreutz“. (Ne, ne, nije to neka šala, premda sarkazma jamačno ima!)
Dakle, dvojica naših junaka hodočaste od jedne do druge, sve redom bogate i raskošne kuće u drniško-šibenskom (i splitskom) zaleđu. Onkraj naoko škrtog i kamenitog kraja, rađaju se monumentalne vile. Ovaj će moment biti, čini mi se, suptilnim autorskim komentarom Marinkovićeve komedije. No, ova komičnost i simpatičnost ima i svoju drugu stranu. Osim izvanbračnih zajednica ljubavi opstoji i potmula mržnja prema svemu Drugom i Drukčijem. Pored niza groteskno-humornih situacija u kojima se žene brane od razotkrivanja njihove zloporabe mirovine, Marinković bilježi i slučaj dvije žene koje žive od bogate braniteljske mirovine. Lezbijska zajednica – valjda, političke korektnosti radi (?) – također se pojavljuje uzurpatorom državnih financijskih izdataka. Međutim, sekvenca u kojoj se Krešo i Josip pojavljuju pred dvije ljubavnice kao homoseksualci iz udruge Iskorak nema potenciju nekog uspjelijeg humora. Dominantnom narativnom potkom Marinkovićeve filmske pripovijesti postaje rasap protagonistove obitelji. Naime, Krešina supruga (Olga Pakalović), zbog njegove statusne neuspješnosti sve se više otuđuje. Slutimo krah njihova braka. Prilično predvidljivo, on se i dogodi. Krešo se, pak, na svojim putešestvijima zaljubljuje u udovicu u najboljim godinama (Ecija Ojdanić). U otvorenom, ali ipak i pomalo iskonstruiranom hepiendu njih dvoje sjede jedno pored drugog… Sada uspjeli, ali bračno slobodni Krešo prepušta svoje napredovanje u službi kolegi Josipu.
Ministarstvo ljubavi film je koji je imao relativno poticajnu i zanimljivu fabulu. Ambicija mu je, zasigurno, bila i ta da kroz žanr komedije propita i neke stvarne probleme hrvatskog društva danas. Nadalje, čitav niz glumica i glumaca u filmu vrlo su dobro odradili svoj dio posla. (Groteskno su nadahnuti i humorno uvjerljivi Ksenija Marinković (policajka) i Slobodan Milovanović (službenik Državnog inspektorata za obitelj)).
Ipak, na kraju, meni kao vječnom gunđalu među piscima o HR-filmu, nedostaje i nešto više u ovome ostvarenju. Točnije, nije mi jasno koje bi bilo naravoučenije te relativno zabavne, potencijalne uspješnice domaćeg kina? Dok se ova kino-priča završava nekakvim uvjetnim hepiendom, pred nama se prostire onirička slika rasplesanih likova iz filma. Što je pisac htio reći? Kakav redatelj ima stav prema komičnim situacijama, ali i problemu koji se pojavljuje u filmu? I to, onkraj uočljive potke o službenicima sistema kao negativcima koji razotkrivaju, ustvari, pozitivnu i neuništivu snagu Ljubavi? Jesu li nam, zbilja, trebali simpatičnima postati pravovjerni domoljubi iz drniškog kraja i njihove žene željne ljubavi, ali i državne penzije?
Jedan kolega mi je na izlasku iz kina rekao da „film ima ulaz, a nema izlaz“! Piscu se ovih redaka u konačnici čini da je predumišljaj o komercijalnoj isplativosti ovog artefakta – a takav je smisao predumišljaja s početka napisa – rezultirao polu-smiješnim, polu-ozbiljnim i polu-uspjelim kino-filmićem. Marinkovićev film, zasigurno, bolji je od nekih namjerom i tematski sličnih razglednica iz Hrvatske (npr. tipa Vjerujem u anđele, Nikša Sviličić, 2009), ali slabiji od uratka Ognjena Sviličića Oprosti za kung-fu (2004). Sve u svemu, Ministarstvu ljubavi predviđam uspjeli život od par tjedana u HR-kinu. Za ovdašnje prilike i okolnosti, to uopće i nije loše. Dapače…
filmovi
Nakon uvodnog kadra u kojem se prefarbava policijski auto s natpisom „Povjerenje i Sigurnost“, i to u crvenu boju (Ljubavi?), pratimo putešestvije dvojice luzera poznate nam sredine koju odmila zovemo lijepom našom. Krešo (Stjepan Perić) zet je utjecajne zagrebačke obitelji, lokalnog moćnika MUP-a (Milan Štrljić). Kao diplomirani profesor prirodnih znanosti (biolog) ne uspijeva pronaći stalniji posao, pa protekcijom dobiva angažman na novom projektu spomenutog Ministarstva. Naime, zbog povećanih državnih izdataka na mirovine poginulih hrvatskih branitelja (preko milijardu HR-kuna!), ekipe u crvenim Škodama krstare diljem domaje kako bi ustanovile koje to udovice žive s nekim u obiteljskoj zajednici dulje od tri godine, dakle na taj način zlorabeći povlasticu u obliku braniteljske mirovine. U autu znakovita broja 13 društvo mu pravi udovac Josip (Dražen Kühn). Njih se dvojica otpute u Šibensko-kninsku županiju, predio Hrvatske jakog patrijarhalno-nacionalnog naboja.
Dobrim dijelom filma uživamo u ljepotama spomenutog krajolika. Posebice se to vidi u sekvencama snimljenima u Nacionalnom parku Krka, kod čuvenih slapova, a ljepota krajobraza u dobroj mjeri boji i cijelo ozračje filma. Drniš, Otišić, Oštrovica… zvučeći je itinerar što ga Josip, prezimena Šikić, izrecitira kao program njihova prvog izleta među udovice. Sinestezijski se ovo šušljetanje i šumšurenje konačno prelijeva u najčuveniji toponim hrvatske državotvorne samosvijesti – Čavoglave. Dakle, kraj je to koji je obilježio neke od najslavnijih trenutaka Domovinskog rata iz devedesetih (a koji, po mnogočemu sudeći, traje i danas u svijesti kršnih i drčnih etnika tog kraja).
Namah se suočavamo s jednim, itekako živim, stereotipom o istinskom hrvatstvu koje se profiliralo u posljednjih četvrt stoljeća – i to kao gotovo jedini zbiljski model mlade nam i neovisne državnosti. U jednom ranom trenutku filma tako se nađemo i pred poznatim spomenikom iz Drugoga svjetskog rata, tj. danas tzv.(!) narodnooslobodilačke borbe. Dvojica protagonista sjede uz monument s dominantnim motivom zvijezde petokrake, a kao signum novonastale stvarnosti preko njega je prevučen „dragi nam HackenKreutz“. (Ne, ne, nije to neka šala, premda sarkazma jamačno ima!)
Dakle, dvojica naših junaka hodočaste od jedne do druge, sve redom bogate i raskošne kuće u drniško-šibenskom (i splitskom) zaleđu. Onkraj naoko škrtog i kamenitog kraja, rađaju se monumentalne vile. Ovaj će moment biti, čini mi se, suptilnim autorskim komentarom Marinkovićeve komedije. No, ova komičnost i simpatičnost ima i svoju drugu stranu. Osim izvanbračnih zajednica ljubavi opstoji i potmula mržnja prema svemu Drugom i Drukčijem. Pored niza groteskno-humornih situacija u kojima se žene brane od razotkrivanja njihove zloporabe mirovine, Marinković bilježi i slučaj dvije žene koje žive od bogate braniteljske mirovine. Lezbijska zajednica – valjda, političke korektnosti radi (?) – također se pojavljuje uzurpatorom državnih financijskih izdataka. Međutim, sekvenca u kojoj se Krešo i Josip pojavljuju pred dvije ljubavnice kao homoseksualci iz udruge Iskorak nema potenciju nekog uspjelijeg humora. Dominantnom narativnom potkom Marinkovićeve filmske pripovijesti postaje rasap protagonistove obitelji. Naime, Krešina supruga (Olga Pakalović), zbog njegove statusne neuspješnosti sve se više otuđuje. Slutimo krah njihova braka. Prilično predvidljivo, on se i dogodi. Krešo se, pak, na svojim putešestvijima zaljubljuje u udovicu u najboljim godinama (Ecija Ojdanić). U otvorenom, ali ipak i pomalo iskonstruiranom hepiendu njih dvoje sjede jedno pored drugog… Sada uspjeli, ali bračno slobodni Krešo prepušta svoje napredovanje u službi kolegi Josipu.
Ministarstvo ljubavi film je koji je imao relativno poticajnu i zanimljivu fabulu. Ambicija mu je, zasigurno, bila i ta da kroz žanr komedije propita i neke stvarne probleme hrvatskog društva danas. Nadalje, čitav niz glumica i glumaca u filmu vrlo su dobro odradili svoj dio posla. (Groteskno su nadahnuti i humorno uvjerljivi Ksenija Marinković (policajka) i Slobodan Milovanović (službenik Državnog inspektorata za obitelj)).
Ipak, na kraju, meni kao vječnom gunđalu među piscima o HR-filmu, nedostaje i nešto više u ovome ostvarenju. Točnije, nije mi jasno koje bi bilo naravoučenije te relativno zabavne, potencijalne uspješnice domaćeg kina? Dok se ova kino-priča završava nekakvim uvjetnim hepiendom, pred nama se prostire onirička slika rasplesanih likova iz filma. Što je pisac htio reći? Kakav redatelj ima stav prema komičnim situacijama, ali i problemu koji se pojavljuje u filmu? I to, onkraj uočljive potke o službenicima sistema kao negativcima koji razotkrivaju, ustvari, pozitivnu i neuništivu snagu Ljubavi? Jesu li nam, zbilja, trebali simpatičnima postati pravovjerni domoljubi iz drniškog kraja i njihove žene željne ljubavi, ali i državne penzije?
Jedan kolega mi je na izlasku iz kina rekao da „film ima ulaz, a nema izlaz“! Piscu se ovih redaka u konačnici čini da je predumišljaj o komercijalnoj isplativosti ovog artefakta – a takav je smisao predumišljaja s početka napisa – rezultirao polu-smiješnim, polu-ozbiljnim i polu-uspjelim kino-filmićem. Marinkovićev film, zasigurno, bolji je od nekih namjerom i tematski sličnih razglednica iz Hrvatske (npr. tipa Vjerujem u anđele, Nikša Sviličić, 2009), ali slabiji od uratka Ognjena Sviličića Oprosti za kung-fu (2004). Sve u svemu, Ministarstvu ljubavi predviđam uspjeli život od par tjedana u HR-kinu. Za ovdašnje prilike i okolnosti, to uopće i nije loše. Dapače…
filmovi
