Mit o nemoćnoj državi

O slučaju radnika matuljske tvrtke TIBO (Tvornica industrijske i brodske opreme) ovdje smo već pisali. Iako su nedavno prekinuli jedan štrajk, onaj koji je organizirao Sindikat Istre, Kvarnera i Dalmacije, bez da su postigli njime postavljene ciljeve, sada su ušli u drugi. Organizator je ovaj put Sindikat metalaca Hrvatske – Industrijski sindikat (SMH), a povod je i dalje isti: neisplaćene plaće radnicima za već obavljeni rad. Sada se radi o četiri plaće, a sindikat je postavio rok od tjedan dana da se isplate barem dvije. Drugi uvjet štrajkača je da započnu pregovori sa zainteresiranima za privatizaciju ove tvrtke, sada u stopostotnom državnom vlasništvu.

I tu stvari stoje u za naše prilike normaliziranom ‘izvanrednom stanju’. Jedni viču da kako je to moguće da jedna europska država, članica EU-a, ne isplaćuje vlastite radnike, što je praksa ipak još uvijek nezamisliva u starim državama članicama (što i mi težimo postati). Drugi zazivaju privatizaciju, možda više i ne kao garantirani spas, ali još uvijek kao rješenje bez alternative, barem pokušaj spasa od ‘propale’ države. Specifičnost slučaja TIBO-a je u tome što je firma odlukom Vlade prije samo mjesec dana dokapitalizirana sa 29 milijuna kuna. Ali iza ambicioznog izraza ‘dokapitalizacija’ krije se ‘samo’ zemljište, oduzeto pa vraćeno u vlasništvo tvrtke. Što će ona s njime kao potencijalnim kapitalom učiniti, državu, još uvijek vlasnika, kao da ne zanima. Ili stvari stoje sasvim suprotno? Ali to je samo jedan moment u ovoj priči, možda ovaj put ne najvažniji. Važno je znati da je TIBO postao samostalna tvrtka u naletu razbucavanja velikih poslovnih sistema, kakav je bio i Uljanik, u vrijeme dok ga nije sačinjavalo samo brodogradilište, već i njemu pripadna ostala prateća industrija, potrebna za izgradnju brodova. I tako sada tvornica brodske opreme koja, da stvar bude apsurdnija, u pripremi ima velike poslove, ta sa kime negoli upravo s Uljanik grupom, klizi prema stečaju i propasti u režiji Ministarstva gospodarstva i Državne agencije za upravljanje državnom imovinom (DUUDI).

Ovo dvostruko zazivanje države u imenu institucije koja se bavi poslovima posredovanja, koji u pravilu završavaju ili propašću ili privatizacijom firmi u njezinom vlasništvu (iznimka je neprivatizirani Imunološki zavod), više je nego zanimljivo. Jer Državna agencija za državnu imovinu svojim postojanjem i radom govori o, u najmanju ruku, ambivalentnom statusu države u privrednom poslovanju ove zemlje. Država je naime tu, a to nije nikakva hrvatska specifičnost, i slaba i jaka. Već prema prilici i potrebi. U konkretnom slučaju, za radnike TIBO-a ona je toliko siromašna da im ne može priskrbiti plaće. Pa ipak je i dovoljno bogata da im poklanja vrijedna zemljišta, osigurava proizvodnju u sklopu istih starih industrijskih cjelina, kakva je i brodograđevna industrija. Te odgađa privatizaciju, za koju ne nudi alternative, što budi sumnju da su posrijedi namještaljke za neke državi omiljene kapitaliste, koji se za sada ne pojavljuju.

Kao po pravilu, i ovdje su radnici prva žrtva uređivanog ali još nefunkcionirajućeg urednog platnog prometa, u kojem je moguće da ova tvornica ima 3,5 milijuna nenaplaćenih potraživanja od poduzeća Brodosplit i MiD-a koji je u sastavu Uljanik grupe, te tvrtke SunSport. Sindikalni povjerenik SMH-a u TIBO-u Željko Bilić tako kaže: ‘Gospodin Debeljak, vlasnik Brodosplita, uredno izbjegava platiti dva milijuna kuna, koliko nam je dužan. Još milijun nismo dobili ni od MiD-a, odnosno Uljanik grupe. Zbog toga smo i došli u probleme, jer u državi, a posebno u pravosuđu, vlada nered. Naši dugovi su prvenstveno prema Poreznoj upravi, nešto više od milijun kuna, ali su manji nego potraživanja koja ne možemo naplatiti. Porezna uprava nas je blokirala i najveći apsurd bi bio da sada država svoju tvrtku gurne u stečaj.’ Država dakle, tzv. fiskalnom konsolidacijom, ide prema gašenju vlastite tvrtke, koja joj nije na vrijeme podmirila porezne obaveze. Ali ista država svojoj tvrtki ne osigurava da sudski na vrijeme utjera svoja potraživanja od dužnika za već obavljen posao.

Dakle, samo stoti put sumiramo poznato, državne institucije ne funkcioniraju. Točnije, jedini koji u njima funkcioniraju su radnici, koji su obavili svoj posao. I kako su nagrađeni za to funkcioniranje u nefunkcionirajućem sistemu? Tako da su im obustavljene isplate plaća. U boljoj varijanti do daljnjega. Dok se klanovi, mafije i wannabe vlasnici ne dogovore sa svojom državom. A u goroj zauvijek. Jer što danas znači još jedan stečaj više ili manje? Još jedan kolektiv raspušten i bačen na ulicu? Pa ništa. Ako netko ikad pod drugačijim uvjetima pokrene proizvodnju industrijske i brodske opreme – koja, usput, nikada nije ni stala – naći će si on već radnike. Na od države ‘fleksibiliziranom’ tržištu rada. Dijelom možda čak i iste koji sada rade. Ali koji će, nakon mjeseci ‘razmišljanja’ potaknutih radom bez plaće, pristati na nove, za njih još nepovoljnije ugovore o radu. Ili će, ako su mladi i nadobudni, otići iz zemlje tamo gdje misle da imaju veće i bolje šanse za rad.

I na ovom primjeru dobro se vidi kako oni kritičari neoliberalizma koji govore da je narasla moć tržišta dovela do slabljenja države u bitnome griješe. Države su danas, pa i takve kao ovdašnje na poluperiferiji, u stvarima privrednog poslovanja jače no ikad! Ne samo da one interveniraju u centrima kapitalske moći, spašavajući banke, financijske institucije, ukratko kapitaliste i profit kao takve. One to čine, iako malo modificirano, posvuda. I to u mjeri da, svom cvatu ideologija slobodnog tržišta usprkos, slobodno možemo reći kako države danas spašavaju kapitalizam. Jer kapital je danas, više no ikad, ovisan o državama u svojim namjerama da maksimalizira profite na globalnom tržištu. Sve te liberalizacije i privatizacije bez kraja ne bi bile moguće bez brige države, što odlično pokazuje već naziv naše institucije DUUDI, koji dva puta spominje državu prije negoli nešto preda u ruke privatnicima. Svjetski relevantne države pregovaraju oko sadržaja globalnih i regionalnih aranžmana poput sada aktualnog TTIP-a, naginjući sve više na stranu multinacionalnih kompanija i financijskih institucija. Te države dakle ne da nisu abdicirale! One su sve jače alatke u rukama interesa kapitala. Ali vrijede li ove općenitosti i u našem primjeru? Ta nije li država ovdje u ulozi uništavača ‘poduzetničke klime’, koji svojim nemarom ne sprovodi ni nužnu privatizaciju, za koju se onda, sasvim ‘protuprirodno’, moraju zalagati sindikati? I ne samo to. Oni moraju podučavati državu kako se uredno posluje. Da, a i radnici za obavljeni rad moraju dobiti nadnice. Kao da to država ne zna!

Razlika između države u centru i na poluperiferiji, kakva je naša, u tome je što ova kao kompradorska uistinu mora biti ‘slabija’ spram vlastitih tzv. nacionalnih interesa, e da bi jače služila onima u centru. To može značiti, vidjeli smo baš na primjeru brodogradnje, a pri ‘prilagođavanju’ EU standardima, uništavanje cijelih vlastitih privrednih grana. A zašto? Da bi one bile zamijenjene nekim boljima? Ne, već da bi se olakšala ‘prirodna’ kompetitivnost u korist centra u velikim sistemima, kakvi su brodograđevni. Naša država sada je toliko ‘slaba’ da si može priuštiti neplaćeni rad radnika u sektoru koji je sama razbucala. Ona je toliko ‘slaba’ da je sindikate dovela u defanzivnu poziciju u mjeri da je besplatno savjetuju kako da uredno posluje i naplaćuje svoja potraživanja, što inače uopće nije njihov posao! Pa ako je sve to uspjela kao slaba, što će nam raditi kada u budućnosti ojača?

portalnovosti