Stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata obilježena je i mnogim knjigama i studijama o događajima koji su doveli do prvog globalnog sukoba. Jedna od tih, koja mjesecima nije silazila s ljestvice najprodavanijih knjiga iz povijesti, bila je knjiga australijskog povjesničara Christophera Clarka s naslovom ”Mjesečari: kako je Europa ušla u rat 1914.”. Prema njegovim istraživanjima političari europskih sila ponašali su se poput mjesečara: spavali su hodajući, bez svijesti da njihovi potezi vode, polako ali sigurno, u neizbježnu svjetsku katastrofu.
Povijest se sada ponavlja, doduše kao farsa, kako je znao govoriti Karl Marx. Tragedija koja se kao takva predstavlja promatračima u svojem ponavljanju doživljava se kao farsa.
Tako i ovoga puta izgleda kao da somnambuli – mjesečari – vode svijet u novu kataklizmu. Kako drukčije protumačiti još jedan raketni napad na Siriju u izvedbi SAD-a, Velike Britanije i Francuske bez mandata Vijeća sigurnosti, a da nisu u potpunosti utvrđene činjenice je li doista upotrijebljen nervni plin u napadu sirijskih vladinih snaga na Doumu?
Kako to protumačiti u svjetlu bliže povijesti kojoj smo prisustvovali 2003. godine, kada je američki državni tajnik Colin Powell uporno uvjeravao članove Vijeća sigurnosti da iračka vojska raspolaže sredstvima za masovno uništenje prikazujući na ekranu crtež s navodnim iračkim naoružanjem, a koji se kasnije pokazao kao potpuna izmišljotina jednog prerevnog doušnika?
Kada su iračke snage uništene, a Sadam Hussein svrgnut intervencijom ”koalicije voljnih” i obješen, utvrđeno je da nikakvog oružja za masovno uništenje nije bilo, kao što nije bilo ni tragova od Al Qaedinih centara za obuku. Naprotiv, Al Qaeda je Sadama Husseina svrstala među neprijatelje islama zbog progona fundamentalista. Sadam Husein je bio okrutni diktator, ali je srušen zbog isfabriciranih razloga, zbog fake news – lažnih vijesti.
Tako da su ozbiljni analitičari upozoravali na nevjerojatnu sličnost one gotovo komične inscenacije u Vijeću sigurnosti UN-a iz 2003. s romanom Grahama Greena ”Naš čovjek u Havani”, u kojoj je ambiciozni špijun, kada nije naišao na oružje za masovno uništenje na Castrovoj Kubi, počeo opisivati kao to oružje jedan davno zastarjeli, pokvareni usisivač za prašinu što je, razumljivo, izazvalo neviđeno uzbuđenje u obavještajnim centralama Castrovih protivnika. Da bi se kasnije, kao u Iraku, ustanovilo da se radilo o lažnim vijestima.
Kao i 2003. u Vijeću sigurnosti UN-a, i sada se dogodilo nešto slično: prvo, jeste li primijetili kako je slučaj otrovanja Sergeja Skripala i njegove kćeri u engleskom gradu Salisburyju brzo sišao s naslovnica kada je umjesto britanske policije nastupila stručna ekipa OPCW-a, Organizacije za zabranu kemijskog oružja?
Britanski mediji su, poput premijerke Therese May, nadali silnu dreku o sigurnom ruskom podrijetlu plina koji je otrovao Skripalove i pokrenuli lančanu reakciju protjerivanja 160 ruskih diplomata, na što je Rusija odgovorila istom mjerom.
Do dana današnjeg misterij nije otkriven, izgleda da OPCW još radi na tome, ali su mediji utihnuli i odmah se prebacili na novi target, rabeći u naslovima bojovne metafore poput ”odbrojavanje” (countdown), ”obračun” (showdown) i ”cilj” (target) u slučaju Sirije i još uvijek dubioznog karaktera i podrijetla trovanja plinom u Doumi.
I u prvom i drugom slučaju odgovorni političari reagirali su kao i oni iz doba Prvog svjetskog rata: poput somnambula, dovodeći svijet opet na rub globalnog rata. A pravo mjesto za raspravu, utvrđivanje činjenica i poduzimanje kolektivnih mjera su, u ovim slučajevima, i OPCW i organizacija Ujedinjenih nacija.
Krajem prošlog tjedna održano je neformalno savjetovanje članica Vijeća sigurnosti na nekadašnjem imanje Daga Hamarskjolda kod švedskog Ystada. Da bi se spriječio ruski veto, odlučeno je pokrenuti osudu direktno pred Generalnom skupštinom pod pretpostavkom da se za tu osudu prikupi tri četvrtine glasova umjesto da se članice Vijeća sigurnosti usmjere na reformu Vijeća i na ukidanje veta stalnim članicama. Taj veto odražava situaciju proizašlu iz Drugog svjetskog rata kada su u Vijeće sigurnosti postavljeni pobjednici, a poraženi osuđeni na drugorazrednu ulogu.
No sada se situacija stubokom promijenila i veto kojim raspolažu stalni članovi Vijeća sigurnosti nije ništa drugo nego – anakronizam.
Reformi Vijeća sigurnosti protive se baš stalne članice Vijeća sigurnosti, pobjednici iz Drugog svjetskog rata. I primjenjuju ga kada njima odgovara, a tu univerzalnu organizaciju marginaliziraju kad god mogu.
Stoga je jedini način da se obranimo od mjesečara reforma baš Vijeća sigurnosti ukidanjem veta i proširenjem sastava članstva na zemlje koje danas svojom ekonomskom i demografskom snagom prednjače, a da ne govorimo i o neadekvatnoj regionalnoj prisutnosti zemalja članica.
U Vijeće sigurnosti svakako zaslužuju ući zemlje kao Indija, Japan, Njemačka, Italija, Brazil ili Meksiko, Nigerija i Egipat, uz preostale zemlje skupine G-10.
Proturuske članice Vijeća sigurnosti žele zaobići ruski veto, ali zaobići treba imobilizaciju međunarodne organizacije i njenu marginalizaciju te je opet postaviti u centar svjetskih zbivanja, što znači vratiti odgovornost za kolektivnu sigurnost političkom multilateralizmu nasuprot mjesečarima koji neodgovorno srljaju u nove ratove.
autograf
Povijest se sada ponavlja, doduše kao farsa, kako je znao govoriti Karl Marx. Tragedija koja se kao takva predstavlja promatračima u svojem ponavljanju doživljava se kao farsa.
Tako i ovoga puta izgleda kao da somnambuli – mjesečari – vode svijet u novu kataklizmu. Kako drukčije protumačiti još jedan raketni napad na Siriju u izvedbi SAD-a, Velike Britanije i Francuske bez mandata Vijeća sigurnosti, a da nisu u potpunosti utvrđene činjenice je li doista upotrijebljen nervni plin u napadu sirijskih vladinih snaga na Doumu?
Prema istraživanjima Christophera Clarka političari europskih sila u predvečerje Prvog svjetskog rata ponašali su se poput mjesečara: spavali su hodajući, bez svijesti da njihovi potezi vode, polako ali sigurno, u neizbježnu svjetsku katastrofu. Tako i ovoga puta izgleda kao da mjesečari vode u novu svjetsku kataklizmu
Kako to protumačiti u svjetlu bliže povijesti kojoj smo prisustvovali 2003. godine, kada je američki državni tajnik Colin Powell uporno uvjeravao članove Vijeća sigurnosti da iračka vojska raspolaže sredstvima za masovno uništenje prikazujući na ekranu crtež s navodnim iračkim naoružanjem, a koji se kasnije pokazao kao potpuna izmišljotina jednog prerevnog doušnika?
Kada su iračke snage uništene, a Sadam Hussein svrgnut intervencijom ”koalicije voljnih” i obješen, utvrđeno je da nikakvog oružja za masovno uništenje nije bilo, kao što nije bilo ni tragova od Al Qaedinih centara za obuku. Naprotiv, Al Qaeda je Sadama Husseina svrstala među neprijatelje islama zbog progona fundamentalista. Sadam Husein je bio okrutni diktator, ali je srušen zbog isfabriciranih razloga, zbog fake news – lažnih vijesti.
Tako da su ozbiljni analitičari upozoravali na nevjerojatnu sličnost one gotovo komične inscenacije u Vijeću sigurnosti UN-a iz 2003. s romanom Grahama Greena ”Naš čovjek u Havani”, u kojoj je ambiciozni špijun, kada nije naišao na oružje za masovno uništenje na Castrovoj Kubi, počeo opisivati kao to oružje jedan davno zastarjeli, pokvareni usisivač za prašinu što je, razumljivo, izazvalo neviđeno uzbuđenje u obavještajnim centralama Castrovih protivnika. Da bi se kasnije, kao u Iraku, ustanovilo da se radilo o lažnim vijestima.
Kao i 2003. u Vijeću sigurnosti UN-a, i sada se dogodilo nešto slično: prvo, jeste li primijetili kako je slučaj otrovanja Sergeja Skripala i njegove kćeri u engleskom gradu Salisburyju brzo sišao s naslovnica kada je umjesto britanske policije nastupila stručna ekipa OPCW-a, Organizacije za zabranu kemijskog oružja?
U slučaju trovanja Sergeja Skripala i njegove kćeri, kao i u slučaju uporabe nervnog plina u Siriji, odgovorni svjetski političari reagirali su kao i oni iz doba Prvog svjetskog rata: poput somnambula, dovodeći svijet opet na rub globalnog rata. A pravo mjesto za raspravu, utvrđivanje činjenica i poduzimanje kolektivnih mjera su, u ovim slučajevima, i OPCW i organizacija Ujedinjenih nacija
Britanski mediji su, poput premijerke Therese May, nadali silnu dreku o sigurnom ruskom podrijetlu plina koji je otrovao Skripalove i pokrenuli lančanu reakciju protjerivanja 160 ruskih diplomata, na što je Rusija odgovorila istom mjerom.
Do dana današnjeg misterij nije otkriven, izgleda da OPCW još radi na tome, ali su mediji utihnuli i odmah se prebacili na novi target, rabeći u naslovima bojovne metafore poput ”odbrojavanje” (countdown), ”obračun” (showdown) i ”cilj” (target) u slučaju Sirije i još uvijek dubioznog karaktera i podrijetla trovanja plinom u Doumi.
I u prvom i drugom slučaju odgovorni političari reagirali su kao i oni iz doba Prvog svjetskog rata: poput somnambula, dovodeći svijet opet na rub globalnog rata. A pravo mjesto za raspravu, utvrđivanje činjenica i poduzimanje kolektivnih mjera su, u ovim slučajevima, i OPCW i organizacija Ujedinjenih nacija.
Krajem prošlog tjedna održano je neformalno savjetovanje članica Vijeća sigurnosti na nekadašnjem imanje Daga Hamarskjolda kod švedskog Ystada. Da bi se spriječio ruski veto, odlučeno je pokrenuti osudu direktno pred Generalnom skupštinom pod pretpostavkom da se za tu osudu prikupi tri četvrtine glasova umjesto da se članice Vijeća sigurnosti usmjere na reformu Vijeća i na ukidanje veta stalnim članicama. Taj veto odražava situaciju proizašlu iz Drugog svjetskog rata kada su u Vijeće sigurnosti postavljeni pobjednici, a poraženi osuđeni na drugorazrednu ulogu.
No sada se situacija stubokom promijenila i veto kojim raspolažu stalni članovi Vijeća sigurnosti nije ništa drugo nego – anakronizam.
Proturuske članice Vijeća sigurnosti žele zaobići ruski veto, ali zaobići treba imobilizaciju međunarodne organizacije i njenu marginalizaciju i opet je postaviti u centar svjetskih zbivanja, što znači vratiti odgovornost za kolektivnu sigurnost političkom multilateralizmu nasuprot mjesečarima koji neodgovorno srljaju u nove ratove
Reformi Vijeća sigurnosti protive se baš stalne članice Vijeća sigurnosti, pobjednici iz Drugog svjetskog rata. I primjenjuju ga kada njima odgovara, a tu univerzalnu organizaciju marginaliziraju kad god mogu.
Stoga je jedini način da se obranimo od mjesečara reforma baš Vijeća sigurnosti ukidanjem veta i proširenjem sastava članstva na zemlje koje danas svojom ekonomskom i demografskom snagom prednjače, a da ne govorimo i o neadekvatnoj regionalnoj prisutnosti zemalja članica.
U Vijeće sigurnosti svakako zaslužuju ući zemlje kao Indija, Japan, Njemačka, Italija, Brazil ili Meksiko, Nigerija i Egipat, uz preostale zemlje skupine G-10.
Proturuske članice Vijeća sigurnosti žele zaobići ruski veto, ali zaobići treba imobilizaciju međunarodne organizacije i njenu marginalizaciju te je opet postaviti u centar svjetskih zbivanja, što znači vratiti odgovornost za kolektivnu sigurnost političkom multilateralizmu nasuprot mjesečarima koji neodgovorno srljaju u nove ratove.
autograf
