Mrtvi kut politike

Dakle, bilo je gotovo ganutljivo gledati te srijede hrvatske naivce - sve one građane ošamućene pravom glasa, gutače političkih reklama, inertne apstinente i nevoljke glasače, mostobrane pune nade te ljevičare i desničare koji se još uvijek zavaravaju ljevičarstvom SDP-a i desničarstvom HDZ-a - kako odjednom shvaćaju da je sve bilo samo fol, da je sve samo jeftin trik, te da su takozvani demokratski izbori zapravo namješteni korporacijski natječaj i da Lijepa Naša nije država nego kompanija koja, s jedne strane, ima premijera-direktora i ostale svemoćne političare-menadžere, a s druge strane obespravljene i eksploatirane radnike-građane. Bilo je gotovo ganutljivo gledati šok i nevjericu širokih narodnih masa jer naivnost čovjeka lako gane. Naime, u pojavi Tihomira "Tima" Oreškovića (TTO) kao neočekivane sile koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar uistinu nema ničega čudnog. Hrvatska je već odavno spremna za takvo vodstvo. Hrvatska je to zaslužila. To je njoj njena borba dala.

Izbor TTO-a za mandatara/premijera šamar je hrvatskim građanima ne zbog toga što je on de iure i de facto stranac, nego zato što nema čak ni fingiranog demokratskog legitimiteta kakav imaju hadezeovci/mostovci/esdepeovci. A šamar boli tim više što TTO dolazi direktno iz svijeta biznisa, s deklariranom namjerom da državu vodi kao kompaniju, da Hrvatsku u koju je došao vodi kao Tevu iz koje je došao. One reakcije koje Oreškovićevo inauguriranje i beatificiranje banaliziraju ismijavanjem njegovog slabog hrvatskog promašuju poantu. Poanta je u banaliziranju čitave politike njezinim svođenjem na korporativno menadžeriranje. Nisam prvi koji će primijetiti da je stvar tim gora što biznismen Orešković dolazi iz farmaceutskog biznisa kao vjerojatno najkoruptivnijeg i najbeskrupuloznijeg biznis-sektora koji "biopolitički" manipulira onim što je kod populacija i pojedinaca najkrhkije, a to su goli život i zdravlje. Premda će HDZ-ov headhunter Tomislav Karamarko (u Večernjem listu, 2. siječnja 2016.) reći za Oreškovića da su "njegovi motivi izvanredni" jer "za njega je premijerska plaća, u odnosu na ono što je do sada zarađivao, malo veći džeparac", tako da "za njega to prije svega predstavlja velik životni izazov", ipak se moramo zapitati o Oreškovićevim motivacijama, onome što stoji iza njih i onome što bi nam TTO-sporazum mogao donijeti.

U najboljoj verziji, za TTO-a je mjesto premijera Republike Hrvatske samo još jedan poslovni izazov, ni po čemu različit od izazova koje nude Eli Lilly, Teva ili koja druga korporacija, osim možda po tome što je slabije plaćen, ali u perverznom svijetu biznisa i to može biti primamljiv izazov ako je praćeno nekim drugim benefitima. Onima koji su ga dovukli kao da nije čudno to što se on, po cijenu "svemirskih" korporativnih primanja i svijetle perspektive u korporativnom svijetu, prihvaća vodeće i zahtjevne političke funkcije, premda je, kako i sam priznaje, slabo informiran o političkoj i društvenoj situaciji u zemlji. Ono o čemu je malo bolje informiran i na čemu će, kako priznaje, primarno raditi nema previše veze sa životom običnih građana Hrvatske i njihovim problemima. U "prvom intervjuu mandatara Vlade Tihomira Oreškovića" (Jutarnji list, 31. prosinca 2015. / 1. siječnja 2016.) čitamo gdje će se to i radi čega TTO informirati: "Moram se u kratko vrijeme što je moguće bolje informirati, i to neposredno, od onih koji upravljaju procesima." Da ne bi bilo zabune, "oni koji upravljaju procesima" upravljaju i stranim investicijama na koje se TTO fokusira: "Ovih dana susreo sam se s guvernerom Vujčićem. Zanimali su me njegovi pogledi na monetarnu politiku, cijenu novca i slično. To su iznimno važna pitanja za ono što nas čeka, posebno za investicijske krugove." Zato je sasvim normalno da svjetski korporativni krugovi pozdravljaju izbor visokopozicioniranog menadžera uzorne korporacije Teva za premijera jedne "obećavajuće" države: "Već su mi čestitali neki poslovni lideri iz svijeta. (...) Nadam se da ću uspjeti u privlačenju investicija. Uostalom, najveći privatni investitor u Hrvatsku bila je Teva."

Nema razloga da sumnjamo u takav uspjeh Oreškovića, Teve i drugih investitora, tim više što on neće trebati otkrivati karte, tj. otvoreno igrati u korist korporacija, nego će se naprosto moći pozivati na nužne "reforme" ili "prilagodbe" prema napucima Europske komisije koja, dokazano, igra kako kapital kaže.

Sve i da Orešković zaista ima najbolje namjere (a on, prema Karamarku, "silno želi pomoći Hrvatskoj"), opasna je njegova perspektiva koja je beznadno ukotvljena u svijetu biznisa i lišena je refleksije o kompleksnim socijalnim i političkim pitanjima. Na pitanje koje su mu se reforme neoliberalnog njemačkog ifo-instituta (kao HDZ-ovog glavnog savjetnika u ekonomskim pitanjima) najviše svidjele, on odgovara: "Doing business dio najviše me se dojmio. Iz Plive nosim iskustvo koliko se treba čekati na pojedine dozvole". Znači, famozno "otklanjanje prepreka za strane investitore", a time i za slobodno kretanje roba i kapitala, glavni je interes TTO-a, posve u skladu s TPP-om, TTIP-om i sličnim kraticama. Možemo zamisliti što TTO misli, recimo, o "administrativnim preprekama" s kojima se u Dubrovniku, oko Srđa, susreo privatni investitor Aaron Frenkel. Aaron je zasigurno među onim "poslovnim liderima iz svijeta" koji su već čestitali Timu na izboru.

A to se, naravno, tiče i onih točaka koje su od vitalnog značaja za naše društvo, a koje je kapital dosad nagrizao, ali ih još uvijek nije potpuno podčinio. Tako se "poboljšanje poslovne klime" u prvom redu odnosi na javna poduzeća koja, kumulativnom privatizacijom, treba učiniti "upravljivima", "učinkovitima" i "profitabilnima", ali i na sektore socijale, zdravstva i obrazovanja. Oreškovićevi iskazi o tome nisu baš pitijski nego su prilično jasni:

"Smatram da naši fakulteti nemaju dovoljno dobru vezu s privatnim sektorom. Akademski život i poslovni život privatnog sektora moraju biti povezani. Moramo pojačati suradnju Sveučilišta i privatnog sektora."

"Zdravstvo neprestance treba optimizirati. To sam mogao vrlo dobro vidjeti kao šef Tevinih financija za Europu. Sudeći prema pojedinim indikatorima, nema dvojbe da se zdravstveni sustav u Hrvatskoj treba mijenjati."

Pošto se žalio na probleme koje je kao Tevin menadžer imao s "tromim" zdravstvenim sustavom u Hrvatskoj, možemo očekivati da će mu "poboljšanje poslovne klime" biti prioritet i u tom sektoru, gdje ga je raširenih ruku dočekao jedan drugi Kanađanin, njegov kolega i prijatelj Siniša Varga.

Navedene, zasad još uvijek prilično općenite, Oreškovićeve formulacije u stvarnosti bi se mogle pretvoriti u katastrofu jer, iako je i dosadašnja državna politika bila pravovjerna spram neoliberalističkog hegemoniziranja politike, sada više nema posrednika između globalnog korporacijskog kapitala i hrvatske državne politike - sada je to postalo jedno te isto.

Prva TTO-ova mandatarsko-premijerska izjava - "Znam da danas hrvatski mandatar nema sto dana, ali to ne tražim" - zvuči više kao "Milosti ne tražim, niti bih je imao prema vama" negoli kao iskaz radišnosti i skromnosti.

Najava da će on osobno, bez obzira na sitne stranačke želje i nebitna međustranačka prepucavanja, birati ključne ministre u području ekonomije (gospodarstvo, financije i EU-fondovi) uklapa se u detektirani plan korporativizacije Hrvatske, a činjenica da se kao kandidati za ministre u tim i drugim resorima pojavljuju menadžeri Agrokora, PBZ-a, Francka i sl. samo je dodatno upozorenje, mada je smjer hrvatske politike (ili depolitizacije hrvatske politike) zacrtan već izborom Tevinog menadžera za premijera. Naposljetku, reakcije vrijednih promotora neoliberalizma u hrvatskoj ekonomiji i politici također su znakovite: Hrvatska udruga poslodavaca trlja ruke, Radimir Čačić otvoreno izražava podršku, a javno bi aplaudirao samo da ga Orešković pozove za ministra, dok su kolumnisti poput Gojka Drljače i Borislava Škegre u ekstazi.

Već sam naznačio da bi namjerno pretvaranje Hrvatske kao "slučajne države" u kompaniju trebalo biti iznenađujuće samo naivcima. Međutim, ta naivnost nije skroz bezazlena i nevina. Teren za HDZ/TTO-desant pripreman je dugo vremena i u tome su, svjesno ili nesvjesno, sudjelovali mnogi koji se danas čude ili čak zgražaju nad Timom Oreskovicem i "hrvatskim građevinama". Ona stara, da "narod ima vlast kakvu zaslužuje", nije neutemeljena. Uzmimo kao primjer glasače Mosta koji su se, razočarani svim drugim, oduševili "nadstranačkom", "neideološkom", gotovo "apolitičnom" platformom, programom ili tek retorikom mostovaca, ne uviđajući da u tome što im je Most ponudio nema baš ničega osim gole stražnjice koja se želi smjestiti u fotelju, a koju će, i prije toga, lako iskoristiti netko mnogo lukaviji i tvrđi od njih. Već u prvim danima nakon izbora mogli su vidjeti svoje neokaljane demokratske heroje kako tonu u glib hrvatske pseudodemokratske partitokracije iza koje se zlobno smiješi krupni kapital. A Most je samo najsvježiji primjer te velike laži hrvatske (i ne samo hrvatske) politike.

Iznad hrvatske pseudodemokratske retorike utvrdila se hrvatska partitokratska oligarhija, a iznad partitokratske politike Republike Hrvatske utvrdila se oligarhijska politika Europske unije. Nad simuliranom politikom Europske unije vlada hladna ekonomija, a iznad te ekonomije, koja je progutala cijelokupnu politiku, bdije Kiklop kapitalizma koji ne dopušta nikakvo ne-kapitalističko djelovanje i mišljenje, ni u samoj ekonomiji, ni u politici.

Naivnost svojstvena hrvatskim građanima dijelom se može opravdati time što ni u svjetskim razmjerima nije mnogo bolje. Građani svijeta i svakog kutka svijeta također su zaslijepljeni i oslijepljeni kapitalizmom pa ne shvaćaju ili teško priznaju da je (demokratska) politika, u odnosu na (kapitalističku) ekonomiju, postala sekundarnom, ako je uopće još ima. Politika je - osobito nakon što je ubačena u mašinu hipermedijskog entertainmenta - postala zabavom za narod, a "prava stvar" namijenjena je "pravim igračima" koji vode igru iz drugog plana i tek povremeno, kao u kriznim situacijama poput ove u Hrvatskoj, istupaju u prvi plan.

Ta kapitalistička post-politika omogućena je promoviranjem koncepta post-ideološke politike, prema kojem možete biti što god hoćete sve dok igrate po pravilima onih "pravih igrača". Naravno, niti je "post-politika" digla ruke od politike (dapače, samo ju je apsolutno kolonizirala), niti je "post-ideološka politika" lišena ideologije (dapače, upravo je, čineći svoju ideologiju nevidljivom, ideološki pokorila svijet).

Ako tako gledamo na stvari, tragikomično je koprcanje hrvatskih političara između zastarjelih ideologema kojima taktički moraju baratati (lijevo-desno, partizani-ustaše, Jasenovac-Bleiburg, itd.) i zahtjeva koji dolaze iz "post-ideoloških" centara moći, a koje moraju izvršavati. Također, ako tako gledamo na stvari, jasno ćemo vidjeti da je žongliranje zastarjelim ideologemima dijelom one politike kao "zabave za narod" (da ne kažemo "opijuma naroda") te da se, apsurdiziranjem tzv. ideoloških podjela, uklapa u "post-ideološku" ideologiju koja, pak, priprema teren za nesputan pohod sasvim konkretnih, materijalnih interesa kapitala.

Kada se Karamarko - govoreći o svom tobožnjem arhi-neprijatelju Milanoviću - zapitao: "Po čemu je on političar? Što je to politično u njemu, koji je to njegov politički profil i koju on to političku ideju zastupa? Je li on liberal, socijaldemokrat, što je?", vjerojatno je i sam primijetio (ali bezočan, kakav jest, to nije dao do znanja) da bi se isto pitanje moglo postaviti i njemu. Jer ni Milanović, ni Karamarko, ni drugi pripadnici hrvatske post-političke elite nisu ni "lijevo", ni "desno", nego su u samom centru kapitalističke (post)politike. A to se i službeno naziva "političkim centrom". HDZ se, umivajući svoje ružno lice iz devedesetih, nastojao prikazati kao stranka (demokršćanskog, desnog) centra, SDP se, da bi preživio devetstodevedesete i uzdigao u dvijehiljaditima, deklarirao kao stranka (socijaldemokratskog, lijevog) centra, a o liberalističkim, narodnjačkim i drugim "luzerima", koji su se u pravilu reklamirali kao "centristi", da se i ne govori. I što je onda taj "centar"? To je politička opcija "post-političkog" menadžera Republike Hrvatske, Tihomira Oreškovića, koji kaže: "Politički gledano, za sebe mogu reći da pripadam političkom centru". Prigodni politički desničar i istinski post-politički, kapitalistički centrist Karamarko kaže za Oreškovića: "U bitnim je pogledima blizak HDZ-u, iako nije naš član", a na žalost svih onih koji su za HDZ glasali nadajući se progonu komunjara, zabrani abortusa, klerikalizaciji neklerikaliziranih područja društvenog života itd., Karamarko kaže: "Sve svjetonazorske stvari koje trebamo rješavati sigurno ćemo rješavati, rekao bih, lijevom rukom, u tišini. Prvo trebamo rješavati gospodarstvo."

Ono što se dugo i sustavno previđa i potiskuje mora jednom izbiti na vidjelo i tada se vraća u višestruko potenciranom obliku - bilo da se radi o psihičkim traumama, somatskim bolestima ili socijalno-političkim tendencijama - uglavnom kada je već prekasno za konvencionalnu terapiju. Hrvatska politika (pri čemu mislim prije na građane i javni diskurs negoli na političarsku kastu) to je činila s kapitalizmom. Predratno-ratno-poratni domoljubni i euroatlantski snovi Republike Hrvatske prekrivali su i prikrivali tihu, ali snažnu kapitalističku kolonizaciju hrvatskog društva. Ako se uopće ikad probudi iz tih snova, Hrvatska će se naći u noćnoj mori neoliberalizma i pseudodemokracije. Doduše, i ta noćna mora može se predstavljati - što se zapravo već čini - kao još jedan slatki san, u kojemu se osiromašena, očerupana, zlostavljana i silovana Hrvatska pretvara u čistu djevicu koja će, skupa s bezgrešnim anđelima demokracije i kapitalizma, uzletjeti na svjetsko nebo. No snovi nisu samo spontano i autonomno ostvarenje nečijih želja, nego i kanal za različita manipulativna upisivanja. Snove anesteziranih građana ustvari stvaraju ili barem potiču i usmjeravaju politički anestetičari koji su i sami poprilično umrtvljeni kapitalističkom anestezijom.

Uglavnom, bilo da se manje-više svjesno potiskivao ili da se nesvjesno previđao, kapitalizam kao problem ostao je u mrtvom kutu hrvatske politike. A iz prometne teorije i prakse znamo koliko je mrtvi kut opasan te da može biti fatalan.

Nakon što je više desetljeća potiskivala zapravo očigledne destruktivne učinke kapitalizma (globalnog kapitalizma kao takvog, a ne samo specifično hrvatskog ili postsocijalističkog "devijantnog", "klijentelističkog" kapitalizma), Hrvatskoj se kapitalizam pojavio u esencijalnom obliku, i to na najvidljivijem mjestu - na vrhu svemoćne političke strukture. Da je manje oprezan i lukav, Ivica Todorić, jedan od neupitnih vladara Hrvatske, mogao je već davno postati premijerom RH i priuštiti nam takvo suočavanje s realnošću. Ali nikad nije kasno: sada imamo dobru priliku za takav "reality check". Čak i ako stavimo na stranu tzv. teorije zavjere, koje se vrte oko podmuklog utjecaja Bilderberg-grupe i Trilateralne komisije na ključne elemente vlasti - politiku (Kolinda Grabar-Kitarović), bankarstvo (Franjo Luković) i medije (Marijan Hanžeković) - možemo i trebamo postaviti pitanje: tko zapravo vlada tzv. Republikom Hrvatskom te što je pozadina, a što sadržaj te vladavine? Otkud, nakon zajapurene reformističke retorike, nakon silnih izbora i pregovora, nakon uzvišenih deklaracija o demokratizaciji, jedan nepoznati biznismen na poziciji koju se u političkom imaginariju smatra ključnom političkom pozicijom?

Za one koji čitaju i prate, a pogotovo za one koji čitaju između redaka i pomno prate, nema nikakvog iznenađenja. Recentni hrvatsko-kanadski joint venture nije od jučer. Čuli smo post festum: dogovori Tomislava Karamarka i Tihomira Oreškovića traju već više od pola godine.

Još duže traje aranžman HDZ-a sa spomenutim minhenskim neoliberalnim ifo-institutom, u čiji se plan Orešković savršeno uklapa (a i on sam kaže: "Vrlo sam zadovoljan pripremama i preporukama koje su obavili HDZ-ovi stručnjaci u suradnji s ifo-institutom"). Premda "ifoizirani" Karamarko obećava med & mlijeko, tj. kapitalizam koji "kod nas još nije zaživio na način o kojem možemo govoriti u kontekstu razvijenih zapadnih zemalja", jasno je da ifo-institut nije ni nekakva dobrotvorna organizacija ni nekakav Goethe-institut. "Ordoliberalizam" ifo-instituta i njegovog predsjednika Hans-Wernera Sinna teži pretvaranju Europske unije, uključujući jaku Njemačku i slabu Hrvatsku, u poligon globalnih neoliberalno-kapitalističkih reformi. Premda su zanimljivi detalji kao što su Sinnovo tretiranje aktualne izbjegličke krize hladnim ekonomskim kalkulatorom i njegova usporedba "antimenadžerskog raspoloženja" tokom financijske krize 2008. s antisemitizmom koji se pojavio tokom ekonomske krize 1929., mnogo je važnije obratiti pažnju na to da je njegov ifo-institut zagovornik anti-europskog i anti-socijalnog TTIP-a, odnosno "liferant argumenata za zagovornike TTIP-a".

A ni ta ljubavna priča između HDZ-a i ifo-a nije početak hadezeovsko-hrvatske neoliberalno-ekonomske paradigme. Ne smijemo zaboraviti da se već godinama po Hrvatskoj, a osobito oko HDZ-a, kao ekonomski savjetnici motaju Robin Harris i José Piñera, tvrdi neoliberali koji su se dokazivali u epicentrima neoliberalnog kapitalizma - Thatcherinoj Velikoj Britaniji i Pinochetovom Čileu. Prilagodbe Hrvatske "svjetskim tokovima" nisu, dakle, novost. Čitava povijest Republike Hrvatske je povijest prilagodbi, i to ne samo Europskoj uniji i NATO-u, nego prvenstveno interesima krupnog kapitala (domaćeg i stranog) te njegovim europskim i svjetskim advokatima.

Građanima Hrvatske je tih prilagodbi već preko glave, ali za kapital je to još uvijek tek početak. Riječima Borislava Škegre (kojeg dobro znamo iz "dana pobjede i slave", odnosno dana "pretvorbe i privatizacije", a koji danas, upravo bez-obrazno, nastupa kao "neovisni ekonomski analitičar"): "Problemi su toliko veliki da će se morati krenuti na dugo putovanje. Može ga voditi i ekonomist, ali će se na tom putu morati reformirati gotovo sve drugo, samo ne ekonomija u užem smislu. Politički sustav je prvi na redu" (Večernji list, 12. prosinca 2015.). Kud ćeš jasnijeg izražaja aspiracija kapitala (tj. "ekonomije u užem smislu") na ono što je, barem na papiru, ostalo od demokracije (tj. "političkog sistema")! Kako se ti "problemi" rješavaju? Škegro kaže: "Vrlo jednostavno - presuđuje Tihomir Orešković zajedno sa nadležnim ministrom. Zašto njih dvojica? Pa zato što su izabrani po kriterijima struke, zar ste zaboravili?" (Večernji list, 2. siječnja 2016.). I tu se ogoljuje, ako već dosad nije postao jasnim, stalni naslov Škegrine kolumne u Večernjaku: "Ekonomija ekonomistima". Da, ekonomija ekonomistima, politika ekonomiji, a ekonomija kapitalu. I završno, da ne ostane ni jedne dileme, Škegro kaže, govoreći o Oreškovićevim stavovima o privatizaciji javnih poduzeća: "Ideja je, pretpostavljam, povećati njihovu učinkovitost i pripremiti barem neka od njih za privatizaciju. Hvalevrijedna ideja, već nekoliko puta najavljivana i nikad realizirana. (...) Samo je jedan, jedan jedini, razuman, apolitičan, direktno mjerljiv i sa stajališta ukupnog gospodarskog razvitka koristan standard, onaj koji mjeri prinos na uloženi kapital. Profitabilnost. Nema drugih, trećih, 'socijalno osjetljivih', 'generalno razvojnih', 'društvenih' kriterija. (...) Da, upravo toliko osporavana 'logika profita' jednako vrijedi za kapital u privatnom vlasništvu kao i za onaj u državnom. Trebala bi vrijediti... Ako to prihvatimo kao vrhunsko načelo, sve ostalo je stvar ekonomskih tehnika i upravljačkih procedura" (Večernji list, 9. siječnja 2016.).