Na putu ka „iliberalnoj“ demokraciji

Hrvatska sve više postaje antiliberalna demokracija po uzoru na Mađarsku. To je krivnja i predsjednice Kolinde Kitarović

Piše: NORBERT MAPPES-NIEDIEK (Frankfurter Rundschau)  

„Usred Zagreba pljuju me nepoznati ljudi i dovikuju: Četniče, idi u Srbiju!“ Nešto takvo, napisao je Milorad Pupovac obraćajući se s povjerenjem svom državnom poglavaru, nije doživio ni u najgorim godinama rata. Već nakon nekoliko tjedana zemljom se raširila „atmosfera netolerancije i mržnje, napisao je Pupovac – mržnje ne samo prema njemu osobno, nego prema novinarima, glumcima, redateljima, crkvenim veledostojanstvencima i borcima za ljudska prava.

Hrvatskom društvu prijeti gubitak i onog posljednjeg što ga drži na okupu: srpska manjina i savez židovskih općina narednog tjedna namjeravaju bojkotirati godišnju svečanu nacionalnu komemoraciju u koncentracionom logoru Jasenovac. Razlog je „relativiranje i ponovno oživljavanje ustaša“, izjavio je upravni odbor općina pod Ognjenom Krausom.

Otkako je u siječnju nastupila vlada pod vodstvom nacionalno konzervativne stranke HDZ, atmosfera u zemlji je krajnje napeta. Dio te najveće stranke namjerava, u savezu s nekoliko radikalno desnih koalicionih partnera, nanovo definirati hrvatsku naciju. Razmahuje se propaganda protiv navodnih „izdajica zemlje“, koja je već dobrih godinu dana cilj ekstremne desnice. Iz vlade joj stiže vjetar u leđa. Ali i vjetar u protivnom smjeru jača iz tjedna u tjedan.

Milorada Pupovca poznaje u Hrvatskoj svatko. Tokom rata devedesetih godina zagrebački profesor lingvistike spadao je u „lojalne Srbe“ u Hrvatskoj i odbijao sirenske zovove velikosrpskog autokrata Slobodana Miloševića.

Tada je sjedio između svih stolica. Danas u šezdesetoj godini sjedi u Saboru, parlamentu u Zagrebu, kao predstavnik desetkovane srpske manjine. Jednima on je stup demokratske, multietničke Hrvatske, drugima on je živo prisjećanje na misaono i fizički potisnute susjede Srbe.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović na taj poziv u pomoć odgovorila zaista neobično, otvorenim pismom. Među ličnostima izloženim napadima nalaze se konačno i oni „koji već godinama provociraju, iritiraju pa čak i vrijeđaju najveći dio javnosti“, napisala je državna poglavarka. Te nadopunila nabrajanje „onima koji pogrešno prikazuju Domovinski rat, te ga čak ismijavaju i time implicitno negiraju samo ideju hrvatske države“.

To je reakciju kakvu poznam iz komunizma, ovo je nazvao doajen političkih znanosti u zemlji, Žarko Puhovski: „Kad god je neka manjina zatražila zaštitu države, odgovor je glasio: pa sami ste si krivi! Provocirali ste!“

„Mi smo na putu kao Mađarska, Poljska i Makedonija“, ocijenila je Jelena Berković, predsjednica građanske organizacije za ljudska prava Gong, koja i sama „iritira“, a Hrvatsku samtra jednom od „iliberalnih“ država europskog Istoka koju vode desni populisti.

Klasično bojno polje na tom putu u Hrvatskoj još je uvijek – slično Mađarskoj – povijest Drugog svjetskog rata kao najspornija tema, unatoč privrednoj i dužničkoj krizi ove najmlađe članice EU-a.

Između 1941. i 1945. ustaše, jedna nacistička stranka, pod skutima njemačkog wehrmachta provodila je ubilački režim i poubijala na stotine tisuća Srba i Židova. Sjećanje na to doba davalo je žar ratu za nezavisnost u godinama između 1991. i 1995., kad su Hrvati i Srbi jedni druge protjerivali, a i danas ispod površine zastruji u svakoj aktualnoj raspravi.

Crkva stoji iza nacionalista

Na jednoj strani stoje nacionalno svjesni Hrvati koje podržava ovdje rigidno konzervativna katolička crkva. Na drugoj stoje svjetovni liberali, ateisti i klasični ljevičari – te Srbi koji su uoči posljednjeg rata činili još dvanaest posto stanovništva.

Dvijetisućitih godina došlo je do stidljivog približavanja frontova: povjesničari iz lijevog i liberalnog tabora kao i Srbi pomagali su u prorađivanju komunističkih ubijanja hrvatskih kolaboracionista s nacistima, ali i mnogih njihovih nevinih rođaka i mladih regruta. Tu ima osobite zasluge Slavko Goldstein, židovski publicist i hrvatski patriot koji je i na međunarodnom planu jedna od najviših moralnih instancija kad je u pitanju Drugi svjetski rat.

Jedna svečana premijera u zagrebačkom kinu Europa proteklog tjedna ponovno je poderala tanki sloj laka. Kao da se ništa nije dogodilo, redatelj Jakov Sedlar je u dokumentaciji o koncentracionom logoru Jasenovac, koju je osim svega i šlampavo istražio, pred okupljenom konzervativnom elitom revnosno izveo račun da je broj žrtava bio manji. Goldstein koji je sa svojih 84 godina došao samo zbog toga, naljutio se na „poluistine, laži i falsifikate“. Novi ministar kulture Zlatko Hasanbegović, duhovni predvodnik ideološkog preokreta, hvalio je naprotiv „raskid s tabuom“.

Mnogi aktivisti HDZ-a konzervativnu revoluciju u zemlji uzimaju „duboko ozbiljno“, pretpostavlja politolog Puhovski a misli da nije isključeno ni fizičko nasilje. U pogledu ozbiljnosti i izgleda za uspjeh stranačkog vodstva, Puhovski međutim nije tako siguran. „Za razliku od Mađarske ili Poljske, desnica ovdje ne može imati osjećaj da ju je legitimirala neka velika većina.“

Doista, HDZ je zajedno s nizom saveznika – djelom otvoreno radikalno desnih – prošlog studenog osvojio tek nekih 33 posto glasova. Vladati, ova stranka može samo u koaliciji s liberalnim „Mostom“, povezanim listama građanskih inicijativa. On daje ministra unutarnjih poslova a taj odbija popustiti pritisku svojih desnih koalicionih partnera da otpusti visoke policijske rukovodioce.

Glasnicima velikog preokreta u svakom slučaju nedostaje svaka supstancija političke moći. U prvih sto dana, nova vlada pod pharma menedžerom Tihomirom „Timom“ Oreškovićem, dovedenim iz Kanade, provela je kroz parlamentarnu proceduru tek dva zakona. Godišnji proračun jednostavno je preuzela od svojih prethodnika. „Osim ideologije, HDZ ne može ponuditi ništa“, zaključuje Puhovski. Ali zato u velikim količinama.“

radiogornjigrad