Angažman crkvenih otaca i krajnje desnice, koja raspravu o Istanbulskoj konvenciji predstavlja kao biti ili ne biti za opstojnost hrvatskog naroda, odnosno njihov tekući politički poraz, neki su od svijetlih trenutaka hrvatskoga društva
Besmislene rasprave što prate nastojanje da se ratificira Istanbulska konvencija, koja će državi i društvu dati bolji okvir za zaštitu žena od nasilja, zahuktale su se i doživjele svoj vrhunac. Nakon prosvjeda, u čijoj organizaciji posredno sudjeluje i Katolička crkva, stvar će pomalo u zaborav.
Repovi rasprave u kojoj su kao konvertibilni argumenti ponuđene potpune besmislice, poput one da će nakon ratificiranja konvencije muškarci moći koristiti zahode namijenjene ženama, ostat će još neko vrijeme prisutni u stranačkoj politici, točnije u podlozi unutarstranačkih sukoba u HDZ-u, gdje će se stranački šef Andrej Plenković do prvog velikog poraza zabavljati nezadovoljstvom desnog stranačkog krila pa će na koncu sve svršiti tako što će ga suradnici uvaljati u katran i perje. Na koncu je, eto, to natezanje s ratifikacijom Istanbulske konvencije ispalo više nego dobro, kao da ga je bivši predsjednik liberalan..., pardon socijaldemokratske stranke Zoran Milanović dugo i vješto planirao, podvaljujući »kontroverzni dokument« svojim nasljednicima. Naravno, nije to bio Milanovićev plan; neratificirana Konvencija posljedica je aljkavosti SDP-ove Vlade.
Ispalo je dobro, jer na čistinu su izvučene političke i društvene snage koje bi Hrvatsku najrađe pretvorile u »katoličku talibaniju«, gdje će svjetonazor diktirati biskupi, a politiku voditi barabe koje skrivene ispod biskupskih halja, za vrijeme svete pričesti, ljudima kradu novčanike. Na sreću, u Hrvatskoj demokratskoj zajednici ima i takvih koji zaziru od potonjeg društvanca (od političke sitneži, ne i od biskupa, razumije se), a među njima je srećom i predsjednik stranke Plenković, koji, kako se čini, danas nije onako anemičan kao pred vojnom komisijom za prijem regruta u vojsku.
Naročito ohrabruje činjenica da su prijepori oko Istanbulske rezultirali otvorenim neslaganjem Hrvatske demokratske zajednice i vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj, nevladine udruge čiji aktivisti oltare koriste kao političke govornice, propovijedajući danas o ženi-majci-kraljici kao o biću koje sjedi na tronu civilizacije, dok će im znojne halje sutra prati uniformirano »žensko roblje«, kojeg nazivaju sestrama, i to časnim sestrama. Veliki hrvatski književnik Miroslav Krleža o ovoj i sličnim kontradikcijama svete matere crkve zapisao je: »Sama crkva je cinička organizacija, koja javno trguje simonijom i robljem, podmitljiva, moralno prevrtljiva rulja, koja se bavi kupoprodajnim ugovorima više nego vrhunaravnim pitanjima. Crkva je po svojim protektorima zaštićena mnogobrojnim privilegijama, i dok plemstvo imitira bizantinsku aristokraciju u nošnji i u društvenim običajima, svećenstvo još uvijek barbarski bestidno poganski čara, baveći se egzorcizmima za dobre pare.«
Angažman crkvenih otaca i krajnje desnice, koja raspravu o Istanbulskoj konvenciji predstavlja kao biti ili ne biti za opstojnost hrvatskog naroda, odnosno njihov tekući politički poraz, neki su od svijetlih trenutaka hrvatskoga društva. (Jesmo, toliko smo nisko pali da nam i pobjeda protiv potpunih besmislica budi optimizam da borba protiv »trudbenika srednjeg vijeka« može biti i uspješna.) Treba uživati u trenutku i dobro zapamtiti lica HDZ-ovih jastrebova, koji poput pokislih papagaja danas ponavljaju da ne razumiju, da ne znaju što bi rekli, jer se ne usuđuju zamjeriti nikom, niti Plenkoviću, niti biskupima.
Oni oprezno sriču izjave u kojima daju do znanja da im Istanbulska konvencija nije jasna, ali će njezinu ratifikaciju, sukladno stranačkoj disciplini, na koncu morati podržati. Treba uživati u trenutku, u porazu političara i političarki koje je u Sabor nanijela ratna poplava, koji još uvijek žive od rata i u ratu, jer bez smrtonosnih opasnosti po hrvatsko društvo, makar iste bile i izmišljene, oni naprosto ne znaju i ne mogu funkcionirati. Treba uživati u pobjedi nad politikom zatucanosti, koju unisono propovijeda Crkva u Hrvatskoj, suprotstavljajući se pri- tom i samome Papi. Treba uživati, ali se ne treba i pretjerano opuštati, jer već sutra nas čekaju nove ofenzive biskupa Vlade Košića, Željke Markić, Vigilare družine i sličnih družina. Oni, naravno, neće odustati od svog nauma, jer onaj tko sebe naziva pastirom, a svoje sljedbenike ovcama neće preko noći odustati od svoje uloge. Za kraj ćemo ponovo citirati Krležu: »Hiljade godina već se tako agitira sa sviju tornjeva kugle zemaljske jedna prazna fraza i njome se pune mozgovi kretena! (...) Uvijek ta prokleta zvona zvone jednu praznu frazu i ne govore ništa! Što zapravo misle ta zvona?«
novilist
