Naši racionalni vlasnici

Zatvorenost u prošle, stvarne ili izmišljene probleme i u vezi s time sljepoća spram trenutnog događanja. Nemogućnost suočenja sa sadašnjošću, a kamoli pružanje rješenja za probleme koji u njoj nastaju. To je doživljaj stranačke politike koji danas u nas, u stručnoj i nestručnoj javnosti podjednako, prevladava. Iako iz te gotovo beznadne dijagnoze, interesantno, ne slijedi kraj interesa za stranačke spletke u dokazano nesposobnim stankama i okretanje glave od njih. Pa onda i, makar i neurotična, potraga za novim subjektima na političkoj sceni. A to sve govori, suprotno autoviktimizirajućim pričama o slaboj demokratskoj kulturi masa, da su stranačke boleštine kapitalo-parlamentarizma pounutrene u (pre)širokim slojevima građanstva. Koje onda i samo razmišlja u terminima onoga što nam se svakodnevno iz vlasti servira kao navodno realna politika. Mnogi (pre)često boluju od istih boleština kao i vlast. I oni su potisnuli svoje moguće bavljenje politikom, prelaskom u sferu simboličkog i simptomatskog, kao nadomjeska za izgubljenu mogućnost realnog rješavanja problema društva u kojem živimo. Bijeda simboličke politike, kojoj je poglavlje u svojoj knjizi o propadanju tzv. države blagostanja posvetio i naš česti gost, norveški aktivist Asbjørn Wahl, nije dakle hrvatska specifičnost. Razlog za pomicanje ili transfer od stvarnih razloga prema pukim simptomima u stranačko-političkom svijetu leži, najgrublje kazano, u nemogućnosti stvarnih uspjeha vladajućih (nacionalnih) politika.

Problem s realitetom dakle nije samo sadržajni. Onaj, najvulgarnije skraćen u stav: pustite vi ustaše i partizane, dajte da vidimo kako ćemo ekonomski opstati. Problem je i formalni. Jer što da radimo s primjerice inače načelno mogućim i pohvalnim povratkom političke ekonomije (a tek onda i njezine kritike, gdje započinje autentični marksizam!), ako mi ovdašnji nismo djelatni subjekti odluka na tom nivou? Pa ako ne funkcionira nacionalna politička ekonomija, ostaje nam uvijek mogućnost sklanjanja u onu libidinalnu. Ne radi se dakle o tome – kako često znaju brzati površni komentatori, koji sve probleme rješavaju pukim dodavanjem prefiksa post – da smo upali u neko postpolitičko stanje. U kojem je politiku u sada starom smislu zamijenilo neko novo umreženo društvo, navodno neutralno upravljanje tehnološkim procesima itd. i sl. Ne. Radi se ‘samo’ o tome da su velike političke i ekonomske odluke, koje se i dalje stalno donose, sada rezervirane za ‘ozbiljne države’, poput Njemačke i nešto manje ozbiljne evroatlantske organizacije, poput EU-a i NATO-a. One su dakle, naravno nedemokratski, transferirane u ta ‘društva za druga društva’. Dok lokalni parlamenti, po već odavno od njih samih pounutrenoj ideologiji, ‘ne trebaju otkrivati toplu vodu’.

Kako politika kao simptomatika, dakle ona koja proizvodi simptomske zamjenske ili kompromisne tvorbe, jer je suočenje sa realnošću tolikima prestrašno, pa onda i neprihvatljivo, izgleda u svakodnevici naše ne ustaške i partizanske, već baš ekonomske politike, govori ovaj primjer. Vlada je u ponedjeljak sazvala konferenciju da bi nas izvijestila o poslovanju javnih poduzeća u prošloj godini. U 47 poduzeća u većinskom ili potpunom vlasništvu države rezultati rada su – tvrdi njihov vlasnik, otjelovljen u Vladi – najbolji u posljednjih 20 godina. A zašto? Pa zato što je bruto dobit iznosila 2,72 milijarde kuna, što je višestruko bolji rezultat od onog zadnjeg, mjerenog 2013. U 22 poduzeća od strateškog državnog interesa isto je ostvarena dobit, dok su samo dva od njih gubitaši. Super. No to, naravno, nije cijela priča. Jer koja je društvena cijena tog privrednog uspjeha? Ona je sadržana u smanjenju broja zaposlenih u javnom sektoru za oko 10.000 radnika. Koliko su se pogoršali uvjeti rada za one koji su tu ostali zaposleni, u ovoj priči o uspjehu socijaldemokratske vlasti nije ni izviješteno. Jer radnička prava njima spadaju u civilno društvo, a ne u ekonomsko izvještavanje.

Svoju poziciju u upravljanju javnim poduzećima predsjednik Vlade Zoran Milanović objasnio je ovim riječima: ‘Što se tiče pozicije države u upravljanju, s jedne strane ona se mora ponašati kao racionalni vlasnik koji smanjuje troškove i broj zaposlenih, a s druge, mora voditi računa o širim društvenim implikacijama svojih poteza.’ Zbilja, pa kako onda izgleda ta socijaldemokratska dijalektika između racionalnog vlasnika i mudrog državnika u istoj osobi? Tako da je ona pounutrila neoliberalnu mantru kako racionalni vlasnik kreše sve troškove proizvodnje, uključivo s cijenom radne snage do prenaprezanja na rubu puknuća, pa i preko njega. A sve zato da bi ostao u igri na slobodnom tržištu ekonomskih špekulacija. Kako radi racionalni vlasnik u privatnom sektoru, tako valjda treba – ta on je naš ideal kojem svi težimo – i onaj u državnom. Dakle problem na nivou politike kao simptomatike nije u tome da se država ne ponaša kao navodno bolje skrbni privatni vlasnik. Baš obratno, ona u ‘svojim’ poduzećima reže i steže kao da su već njezina privatna! To je njeno ‘simboličko ostvarenje’, koje rječnik psihoanalze opisuje i kao magijski način ostvarenja jedinstva između objekta i njegova simbola. Ova tehnika može se opisati i kao oblik majčinske skrbi, pri čemu terapeut-država igra ulogu dobre majke, kadre razumjeti i zadovoljiti potrebe svoga klijenta. A svi već znaju i tko je on i zašto. Uloga je ovakve države da, kada ‘svoja’ javna dobra dovoljno razbuca, njih uistinu i ponudi privatnicima, sada u liku međunarodnog špekulativnog kapitala, na ‘otkup’. A ti novi vlasnici tek će nas kao građane i radne ljude spasiti.

Kada se tako sama deklarirala uspješnim i dobrim gazdom (to što se kratkoročno na uništavanju i stvarno privređuje, čini cijelu situaciju posebno tragičnom), Vlada mora nešto reći i o ‘širim društvenim implikacijama svojih poteza’. Ali to, naravno, neće reći na konferenciji posvećenoj svojoj uspješnoj ekonomskoj politici. Tu će samo dodati kako je ‘primarni hrvatski interes kao članice EU-a uzeti što više novca iz europskih fondova’. I dati ga ovakvim uspješnim privrednicima kao što su i oni – trendi, kakvi su – sami? Šire društvene implikacije doći će na red kada se priča o javnom dugu i uravnoteženju proračunskog deficita. Gdje ćemo saznati da ljudi poput onih 10.000 otpuštenih iz javnog sektora, iako se na njima već zaradilo, još uvijek previše troše i opterećuju isti taj ‘vlastiti’ proračun. Pa da ih dakle ova njihova socijaldemokratska vlast, koja ih je tako masovno bacila na ulicu (i to si još pripisala u zaslugu, jer time pokazuje da je ‘racionalni vlasnik’!) mora i tu, po drugi put, stisnuti. Tako da ne očekuju neku ozbiljnu pomoć od države kao nezaposleni. Jer danas više nismo u socijalizmu (iako ni tamo nezaposlenima, kada ih je bilo, nisu cvjetale ruže!). Čovjek se mora sam za sebe pobrinuti, prekvalificirati, uskladiti s potrebama ‘tržišta’ (a u stvarnosti njihovoj izvedbi iz centara kapitalske moći naručene ekonomske politike) itd. i sl. Očito, tvorba simptoma, a to je postao glavni posao onih koje još zovemo političarima, smatra se samosvojnim koracima, dovoljnim da kanaliziraju psihičke napetosti u stanovništvu prema bezopasnom području. No, da su čitali barem rječnik psihoanalize mogli su naučiti da se mehanizmi tvorbe simptoma ne podudaraju sa mehanizmima uspješnih potiskivanja. Nije samo potiskivanje to što stvara zamjenske tvorbe i simptome, nego ovi kao naznake vraćanja potisnutog, svoj nastnak duguju sasvim drugačijim procesima.

Da simptomske tvorbe obuhvaćaju ne samo one zamjenske ili kompromisne, nego i reakcijske tvorbe, dobro ilustiraju ministri sami. Svjesni privremenosti svoga položaja, a odani cjeloživotnom učenju, većina njih će nakon uspješne karijere u politici vjerojatno u privatni sektor. Gdje će nastaviti s ovakvim uspjesima, u suradnji s novom vladom. Iz ma kojih stranaka ona dolazila. A na koga će se svaliti teret uzdržavanja sve veće armije nezaposlenih i depriviranih, kao posljedice mudrog vođenja naših ‘racionalnih vlasnika’ političke države i građanskog društva u njihovoj sve manje tajnoj povezanosti? Tko mora rješavati probleme rastućeg broja gubitnika u poduzećima u privatnom i onih u poduzećima u državnom vlasništvu, koji ostajuiza ovakvog upravljanja? Pa naravno, svi mi u beskonfliktnoj zajednici sa međunarodnim špekulativnim kapitalom i ekonomijom dugova, koju ona proizvodi. A nama u ime svojih stvarnih vlasnika već vlada jedan te isti stranački kadar. Nema jednih partija koje odgajaju lidere za privatni i drugih za državni sektor, već su to jedne te iste stranke.

Na kraju – iako kraja tim klasnim borbama, u kojima trenutno pobjeđuje vladajuća klasa, nema – bogataši koji se u krizi još više debljaju i uopće ne moraju biti hrvatski domoljubi naložit će pojedincima iz srednjih klasa, iz kojih uglavnom dolaze i tzv. političari i tzv. novinari, da za sve optuže radničke klase. A oni će, dok izvršavaju ove komande odozgo usput i moralistički kukati nad svojom srednjeklasnom propašću. No, taj proces svojim uvremenjavanjem srećom stvara i sve više onih koji ne vjeruju u državne bogove, njihovu simboliku i simptomatiku.