Marljivi antifašisti našli su naslovnu stranicu Politike od 1. veljače 1951. na kojoj su rat u Koreji, logotip s podacima o braći Ribnikar i druge sitnice, ali Rankovićeve statistike koju je Čičak naveo u ‘Otvorenom’ nema ni za lijek. Nije lijepo sedlarizirati se pod stare dane
Gori li to naš studio ‘Otvorenog’? Rasprava je svježa, aktualna, na suvremene teme: povijesna uloga druga Tita. U studiju su uobičajeni sumnjivci i jedan neobičan svat, Ivan Zvonimir Čičak, Titov suvremenik i žrtva, malo Titova, malo svog karaktera. Tonom izricanja sudske presude, pompozno, Ivan Zvonimir čita dojmljiv citat: ‘Aleksandar Ranković, ministar unutrašnjih poslova i šef vojne tajne policije, 1. veljače 1951. podnio je u beogradskoj Skupštini izvješće u kojem, između ostaloga, kako je beogradska Politika objavila 1. veljače 1951., piše: ‘Kroz naše zatvore prošlo je između 1945. i 1951. 3,777.776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586.000 narodnih neprijatelja.”
Ta statistika zvuči strašno: Jugoslavija 1948. godine ima 15.841.566 stanovnika, što znači da je svaki četvrti u državi – kojom očito vlada Džingis-kan – bio utamničen. Uočavamo još jednu zapanjujuću stvar: Ranković je govorio 1. veljače, a Politika je njegov govor objavila istoga dana – gdje, na portalu? Na Facebooku, Viberu, WhatsAppu?
Odmah nakon emisije Facebook vrije, pa marljivi antifašisti nalaze naslovnu stranicu Politike na kojoj se citiranog datuma nalaze rat u Koreji, logotip s podacima o braći Ribnikar i kojekakve druge sitnice, ali Rankovićeve statistike nema ni za lijek. Očekujemo da Čičak objasni grešku. Nije lijepo sedlarizirati se pod stare dane. Nije ni pod mlade, ali pod starost je neoprostivo. Naslovnicu na sunce!
Nakon najavne špice, u kadar ulijeću dvije poznate obrve: još crnje, još gušće, još nakostrješenije. Kao da ih se zalijevalo Substralom! Siniša Kovačić ponovno vodi Dnevnik 3, radujte se narodi. Kamo sreće da s te pozicije nikuda nikad nije ni odlazio. U vrijeme svemoći Tome Karamarka i Bože Petrova njemu je, avaj, povjereno Prisavlje i to će razdoblje tamošnja Katedrala pamtiti još stotinu godina – ako toliko izdrži.
Đenije je ušetao u sretni kadar novinara N1 televizije: odaziva se na ime Zoran Milanović, otišao je u privatni biznis kako bi napokon zaradio neki pošten novac i povukao se iz politike. Pametna odluka jer čim se pojavio u njezinom predvorju, počeo je mljeti na način koji pomisao da bi se mogao vratiti čini zastrašujućom. Arbitražni sud Milanović je, uličarskom manirom, proglasio ‘skupinom samozvanaca’, a sporni akvatorij ‘morem koje smo oteli Italiji’. ‘Nema arbitražnog suda. Arbitražni sud je skupina samozvanaca koja je nešto odlučila na ovu temu. To za nas ne vrijedi. Odluka arbitražne komisije za nas ne postoji’, rekao je Milanović pa opleo dalje. ‘Piranski zaljev je otet Italiji, tamo su živjeli Talijani, a ne Hrvati i Slovenci, pa je 1945. postao teritorij Slovenije i Hrvatske. Nakon raspada SFRJ nismo se uspjeli dogovoriti. Koristit ćemo ga i jedni i drugi dok se ne dogovorimo’, dodao je.
Fantastično. Dođe li ikad do natezanja s Italijom oko granica – a sve je danas moguće – susjedi s Apenina imat će divan argument o tome da im je dotični akvatorij ‘otet’.
U Dnevniku Nove TV gostuje Ivo Sanader i hvata svog boga sretnog trenutka, Kairosa, za čuperak. Tvrdi da je otišao jer nije htio trgovati teritorijem i to se sad vidi. Andrija Hebrang svojedobno je objasnio kako je nazvao Sanadera nakon njegova odlaska s pozicije premijera s pitanjem što će reći naciji. ‘Nazvao sam ga i pitao: ‘Zašto si otišao?’ Rekao mi je samo: ‘Već ćeš ti nešto smisliti.’ U to je vrijeme bila aktualna slovenska blokada te sam ja u nekoj izjavi ponudio to kao moguće objašnjenje. Kasnije sam se opet čuo sa Sanaderom koji se nasmijao i rekao da je to izvrstan izgovor pa će ga i sam početi koristiti’, rekao je Hebrang u gostovanju u trećem Dnevniku HTV-a 13. listopada 2010. I kome sad vjerovati? Sanader je rezultate arbitraže ocijenio dramatičnim tonom.
- Ovo je nakon Domovinskog rata i mirne reintegracije najozbiljnija situacija s kojom se suočavamo. Ovaj sporazum je bio meni ponuđen, ja ga nisam htio potpisati jer je to bilo čisto otimanje hrvatskog teritorija - rekao je Sanader, apelirajući da se s dvorca Brežice skine spomen-ploča podignuta u znak sjećanja na sporazum Pahor – Kosor kojim je dogovorena arbitraža. Nitko ne diže ploče u spomen na vlastite poraze, rekao je bivši premijer, a mi podsjećamo na stari tekst Borisa Budena, napisan polovicom 1990-ih povodom preimenovanja kazališta Jazavac. ‘Mit, a pogotovo nacionalni mit, ne može pretvoriti poraz u pobjedu. Može međutim poraz ponoviti. Najbolji primjer za to je Bleiburg – tragedija koja se Hrvatima dogodila dva puta’, piše Buden. ‘Prvi put kao stvarno stradanje tisuća konkretnih ljudi, najčešće nevinih žrtava divlje osvete pobjednika, i drugi put, kad je od te stvarne tragedije stvoren mit, stvoreno hrvatsko Kosovo…’
Klasični koncerti pod otvorenim nebom Tomislavova trga najbolji su potez zagrebačkog kulturnog agitpropa dugo godina unatrag, a njihovo prenošenje na Trećem programu HRT-a, jedinom koji se još može gledati, najbolja urednička odluka HTV-a. To je Zagreb koji je ravan metropolama svijeta, Zagreb koji privlači rijeke turista, Zagreb koji ima svijetlu budućnost – inovativan, moderan, dopadljiv, komunikativan, a opet klasičan i svoj. Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a u udruženom radu s vokalnim zvijezdama izveli su čudo. Uz poznate operne i operetne arije Puccinija, Gotovca, Zajca, Bizeta, Offenbacha i drugih, subotnja je večer bila, kako bi rekao Dražen Siriščević, ‘zvonka radost’.
Otvoreno, HRT, 27. lipnja, 22:15
Gori li to naš studio ‘Otvorenog’? Rasprava je svježa, aktualna, na suvremene teme: povijesna uloga druga Tita. U studiju su uobičajeni sumnjivci i jedan neobičan svat, Ivan Zvonimir Čičak, Titov suvremenik i žrtva, malo Titova, malo svog karaktera. Tonom izricanja sudske presude, pompozno, Ivan Zvonimir čita dojmljiv citat: ‘Aleksandar Ranković, ministar unutrašnjih poslova i šef vojne tajne policije, 1. veljače 1951. podnio je u beogradskoj Skupštini izvješće u kojem, između ostaloga, kako je beogradska Politika objavila 1. veljače 1951., piše: ‘Kroz naše zatvore prošlo je između 1945. i 1951. 3,777.776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586.000 narodnih neprijatelja.”
Ta statistika zvuči strašno: Jugoslavija 1948. godine ima 15.841.566 stanovnika, što znači da je svaki četvrti u državi – kojom očito vlada Džingis-kan – bio utamničen. Uočavamo još jednu zapanjujuću stvar: Ranković je govorio 1. veljače, a Politika je njegov govor objavila istoga dana – gdje, na portalu? Na Facebooku, Viberu, WhatsAppu?
Odmah nakon emisije Facebook vrije, pa marljivi antifašisti nalaze naslovnu stranicu Politike na kojoj se citiranog datuma nalaze rat u Koreji, logotip s podacima o braći Ribnikar i kojekakve druge sitnice, ali Rankovićeve statistike nema ni za lijek. Očekujemo da Čičak objasni grešku. Nije lijepo sedlarizirati se pod stare dane. Nije ni pod mlade, ali pod starost je neoprostivo. Naslovnicu na sunce!
Dnevnik 3, HRT, 28. lipnja, 22:30
Nakon najavne špice, u kadar ulijeću dvije poznate obrve: još crnje, još gušće, još nakostrješenije. Kao da ih se zalijevalo Substralom! Siniša Kovačić ponovno vodi Dnevnik 3, radujte se narodi. Kamo sreće da s te pozicije nikuda nikad nije ni odlazio. U vrijeme svemoći Tome Karamarka i Bože Petrova njemu je, avaj, povjereno Prisavlje i to će razdoblje tamošnja Katedrala pamtiti još stotinu godina – ako toliko izdrži.
Vijesti, N1, 29. lipnja, 18:00
Đenije je ušetao u sretni kadar novinara N1 televizije: odaziva se na ime Zoran Milanović, otišao je u privatni biznis kako bi napokon zaradio neki pošten novac i povukao se iz politike. Pametna odluka jer čim se pojavio u njezinom predvorju, počeo je mljeti na način koji pomisao da bi se mogao vratiti čini zastrašujućom. Arbitražni sud Milanović je, uličarskom manirom, proglasio ‘skupinom samozvanaca’, a sporni akvatorij ‘morem koje smo oteli Italiji’. ‘Nema arbitražnog suda. Arbitražni sud je skupina samozvanaca koja je nešto odlučila na ovu temu. To za nas ne vrijedi. Odluka arbitražne komisije za nas ne postoji’, rekao je Milanović pa opleo dalje. ‘Piranski zaljev je otet Italiji, tamo su živjeli Talijani, a ne Hrvati i Slovenci, pa je 1945. postao teritorij Slovenije i Hrvatske. Nakon raspada SFRJ nismo se uspjeli dogovoriti. Koristit ćemo ga i jedni i drugi dok se ne dogovorimo’, dodao je.
Fantastično. Dođe li ikad do natezanja s Italijom oko granica – a sve je danas moguće – susjedi s Apenina imat će divan argument o tome da im je dotični akvatorij ‘otet’.
Dnevnik, Nova TV, 29. lipnja, 19:15
U Dnevniku Nove TV gostuje Ivo Sanader i hvata svog boga sretnog trenutka, Kairosa, za čuperak. Tvrdi da je otišao jer nije htio trgovati teritorijem i to se sad vidi. Andrija Hebrang svojedobno je objasnio kako je nazvao Sanadera nakon njegova odlaska s pozicije premijera s pitanjem što će reći naciji. ‘Nazvao sam ga i pitao: ‘Zašto si otišao?’ Rekao mi je samo: ‘Već ćeš ti nešto smisliti.’ U to je vrijeme bila aktualna slovenska blokada te sam ja u nekoj izjavi ponudio to kao moguće objašnjenje. Kasnije sam se opet čuo sa Sanaderom koji se nasmijao i rekao da je to izvrstan izgovor pa će ga i sam početi koristiti’, rekao je Hebrang u gostovanju u trećem Dnevniku HTV-a 13. listopada 2010. I kome sad vjerovati? Sanader je rezultate arbitraže ocijenio dramatičnim tonom.
- Ovo je nakon Domovinskog rata i mirne reintegracije najozbiljnija situacija s kojom se suočavamo. Ovaj sporazum je bio meni ponuđen, ja ga nisam htio potpisati jer je to bilo čisto otimanje hrvatskog teritorija - rekao je Sanader, apelirajući da se s dvorca Brežice skine spomen-ploča podignuta u znak sjećanja na sporazum Pahor – Kosor kojim je dogovorena arbitraža. Nitko ne diže ploče u spomen na vlastite poraze, rekao je bivši premijer, a mi podsjećamo na stari tekst Borisa Budena, napisan polovicom 1990-ih povodom preimenovanja kazališta Jazavac. ‘Mit, a pogotovo nacionalni mit, ne može pretvoriti poraz u pobjedu. Može međutim poraz ponoviti. Najbolji primjer za to je Bleiburg – tragedija koja se Hrvatima dogodila dva puta’, piše Buden. ‘Prvi put kao stvarno stradanje tisuća konkretnih ljudi, najčešće nevinih žrtava divlje osvete pobjednika, i drugi put, kad je od te stvarne tragedije stvoren mit, stvoreno hrvatsko Kosovo…’
Opera pod zvijezdama – 25 godina emisije Opera box, HRT, 1. srpnja, 21:00
Klasični koncerti pod otvorenim nebom Tomislavova trga najbolji su potez zagrebačkog kulturnog agitpropa dugo godina unatrag, a njihovo prenošenje na Trećem programu HRT-a, jedinom koji se još može gledati, najbolja urednička odluka HTV-a. To je Zagreb koji je ravan metropolama svijeta, Zagreb koji privlači rijeke turista, Zagreb koji ima svijetlu budućnost – inovativan, moderan, dopadljiv, komunikativan, a opet klasičan i svoj. Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a u udruženom radu s vokalnim zvijezdama izveli su čudo. Uz poznate operne i operetne arije Puccinija, Gotovca, Zajca, Bizeta, Offenbacha i drugih, subotnja je večer bila, kako bi rekao Dražen Siriščević, ‘zvonka radost’.
